KAKO SAM POSTAO IZVIĐAČ

Kad sam bio dječak u osnovnoj školi zvanoj “Vježbaona” (gdje je bila i učiteljska škola), a stanovao sam u Vrazovoj ulici, jednog dana u moj razred (mislim da je bio četvrti) došao je u to doba za mene veliki čovjek. Bio je to Mile Dodoš, tada učenik učiteljske škole, koji je moje drugare iz razreda pozvao da budemo poletarci. On nam je bio vođa jata. Igrali smo se najviše na našim sastancima. Sastanak je počinjao njegovim povikom: ”Poletarci – u krug!”, na šta smo mi svi kao bez glave i činili taj krug. Obično smo se igrali, a to su bile igre “Klip-klap”, “Jakov kaže”, a na izletima igru “Zakopano blago”, koja je nas najmlađe posebno oduševljavala, slijedeći izviđačke znakove te uputstva dok ne bismo otkrili “zakopano blago”, koje se obično u to doba oličavalo u obliku male šećerne table, preteče današnje čokolade. Pa ipak, mene je plijenila uniforma našeg vođe jata, a da ne govorim o uniformama izviđača “Čičinog” odreda, koje smo sretali na izletima. Godinu dana kasnije, postao sam izviđač, član voda “Jastreb” u III Romanijskoj četi u istom odredu. Vodnik mi je bio Enver Rustempašić, a načelnik čete Husein Drnda, jedan divan čovjek koji mi je trajno ostao u sjećanju kao neko kakav sam želio postati. Naš vod izviđača imao je sastanke u prostoriji koja se nalazila tik do prostorije nekadašnjeg ptičara “Kajica” na Marijin Dvoru. U istoj prostoriji sastanke su imali i drugi vodovi izviđača i planinki, pa se sjećam da sam tamo sretao Momu i Olgu Đurašković, Minkicu Bilić, Dubravku Rebić, Veru Barbarić… U mom vodu, koliko se sjećam, pored vodnika Envera, ostali članovi bili su Dževad Berberkić, Milan Džajic, Irso, Mišo Tepavčević, Stevo Ivić… Vremenom sam dobio izviđačku uniformu, maramu, a kasnije postao sam i zastavnik. Uh, kako sam bio ponosan. Sa Husom i cijelom četom sam bio na mnogim izletima, bivacima (trajno mi je ostao u sjećanju moj prvi bivak na Plivskim jezerima), smotrama, pohodima. Tada sam vec upoznao za mene legende izviđača u mojim očima: Aliju Meleza, Hajrudina Halapića-Šoleta, Gojka i Zvjezdanu Jovanović, te ostale starije izviđače. Mijenjali su mi se načelnici čete, a ja sam postao vodnik voda “Jastreb”. Načelnik čete bio mi je i Rade Grbić-Kroko, a iza njega Zlatan Lučić. Negdje 1959. godine preselio sam na Grbavicu, ali sam i dalje aktivno djelovao u izviđačima. Jednog dana, neke 1962. godine pozvali su Jasnu Lokmić (koja je bila vodnik jednog voda planinki) i mene na sastanak štaba odreda. Načelnik odreda bio je Šole a Gojko član starješinstva. Rekli su nam da trebamo da pomognemo ponovno oživljavanje odreda izviđača “Boriša Kovačević”, koji je bio prestao da radi. Rekli su nam da je to čast i dužnost, a da nas dvoje i dalje (u srcu i duši) ostajemo “Čičini” izviđači. I tako i bi!

Kazu Englezi: To be continued… A meni još u ušima zvuči prva izviđačka pjesmica koju sam naučio:
U šumu smo mi krenuli,
Ka logoru svom,
Baramba,
Tu smo odmah podignuli
L'jepi šumski dom,
Baramba!
Rf:
Šatori su nam domovi,
Šuma nam je raj,
Baramba,
Prirode smo mi sinovi
Vesel'mo se sad.
Baramba!
Ja znam i nastavak, a vi? Ako znate, jednostavno kliknite na rubriku “Comments” i napišite čega ste se sjetili. Može i neka druga pjesma, zašto da ne?

Fotos 1. – Vod izviđača "Jastreb";

Fotos 2. – Štab III Romanijske čete (Rasko, Vesko, Zlatko, Nećko i Majo);

Fotos 3. – III Romanijska četa na izletu na Ravnama – Trebević – 1960. godine