"DA SE NE ZABORAVI" ŽELIO JE STJEPAN CINDRIĆ CINDRO - Prilog Borne Šulca

Naš prijatelj i saradnik bloga Borna Šulc iz Osijeka, zamolio je da svakako objavimo ovaj njegov   prilog. Imajući u vidu da je na našem blogu objavio niz priloga iz istorije izviđačke organizacije, te o aktivnosti izviđača iz Hrvatske, udovoljavamo njegovoj želji i objavljujemo ga u potpunost kako ga je i poslao, sa nadom da će i dalje biti saradnik bloga "SA IZVIĐAČI"  koji je otvoren za sve one  koji ga prate. 

Nakon Cindine smrti prije šest godina, napisao sam prilog za jedan dobar izviđački časopis. Netko je prije mene poslao samo kratku vijest o tome,a ja sam zakasnio sa prilogom za broj časopisa koji je već bio u štampi, ili je sadržaj priloga bio prevelik. Osjećam dužnost prema umrlom izviđačkom drugu, da učinim nešto da se ne zaboravi ni on ni vrijeme koje je provodio kao izviđač,  pa u skraćenom obliku šaljem ovaj prilog.

STJEPAN CINDRIĆ – CINDRO rođen je 03.VIII. 1938. u Osijeku. Član SIH-e  postaje u Osijeku krajem 1953.godine.  Zapošljava se u „Vodovodu“ Osijek 1954. godine i tamo ostaje do 31.XII. 1998. kada odlazi u mirovinu. Brak je 1964.sklopio u Osijeku sa Vesnom r.Lučinger (1966. g. rodio im se sin Vladimir koji je službenik „Zaštitainspekta“ Osijek i danas član jedne izviđačke jedinice u Donjem Gradu–Osijek). Umro je 25.IX. 2007. u Osijeku gdje je i sahranjen 27.IX. 2007. Cindro, svima dobro poznati osječki izviđač, sposoban  raditi na svim operativnim dužnostima koje je obavljao i to od vođe patrole–vodnika, predvodnika do načelnika odreda u Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek i  načelnika Saveza izviđača općine Osijek.  Na  odredskim logorovanjima (Logarska dolina, Trenta, Martinšćica, Velika, STT Kakan, ....)

Prvo logorovanje Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Logarskoj dolini 1954. godine (Popis izviđača na slici po sjećanju je sastavio   Cindro  koji je i sam na njoj.).

S lijeva na desno:

–       sjede  u prvom redu: 1.Zdenko Đurić, 2.Antun Gomzi – sekretar odreda, 3.Ankica Šafri–kolovođa planinki, 4.Ivan Šimunović – starješina odreda, 5.Šimunovićka–član  uprave odreda,6.Maja Cindrić –pomoćnik načelnika odreda, 7.Mladen Štern–načelnik odreda i 8.dječak koji je stanovao na Vukovarskoj cesti;

–       Stoje u drugom redu: 2.Slavko Stini(iz Donjeg grada), 4.Silvije Hum (Donjograđanin, kasnije poznati djelatnik RTZ–HTV), 8.M.Kalea i 10.Kuharica;

–       stoje u trećem redu: 1. Drago Đurković, 2.Zvonko Kuharić(iz Donjeg Grada),3.Stjepan Cindrić Cindro(iz Donjeg Grada), 4.Josip Kasumović i 10.Marijan Kalea(možđa?);

–       stoje u četvrtom redu:1.Zvonko Ladišić (iz Donjeg grada), 3.Šic Rudolf, 4.Dlouhi, 5.Marković (iz Donjeg grada) i 8.Milan Dokić.

S desna na lijevo: Konačari odredskog logorovanja Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Trenti 1955. Josip Pihler-Jocika, Žo, Bundus, Cindro (svijetla kosa,samo glava i noge), Burić Zdenko, ? i Havlek Đorđe (popis s poleđine fotografije).

Logorovanje Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Velikoj 1963. U posljednjem redu s lijeva na desno 2. stoji Cindro.

                                       Cindro vođa logora (prvi s desna) u Velikoj 1963.
i velikim jednodnevnim i višednevnim akcijama  Štaba Osječke izviđačke brigade,

Kotarskog starješinstva SIH-e za Osijek, SIO-a Osijek i SIH-e (kao Prva smotra izviđača Hrvatske–Karlovac 1964., drugih   smotri i zborovanja, marševa i pohoda) obavljao je najodgovornije dužnosti  komandanta defilea Osječkih izviđačkih ešalona na  zajedničkim društvenim prigodnim paradama i propagandnim izviđačkim akcijama, vođe odredskih logora i načelnika naselja izviđača Slavonije. Školovani je kadar, a sam je dao svoj doprinos školovanju vođa patrola (kasnije vodnika), predvodnika i vođa četa.  Uvijek je bio raspoložen, nesebičan u pomaganju mlađima, poslušan i pun poštovanja prema vršnjacima i starijima, marljiv, volio je izviđačku pjesmu, bio do srži pošten, istinito skroman, bio je dobar i  bio je pravi (čovjek  i pravi izviđač). 

Izvršni odbor SIH-e u Zagrebu 14.III.1964. dodijelio mu je najviši  naziv Izviđač– partizan.

 

 Savez izviđača Hrvatske dodijelio mu je 1970.godine Priznanje povodm 20– godišnjice djelovanja SIH-e, a 12.XII. 1975. Spomen–priznanje u povodu 25 –godišnjice djelovanja izviđačke organizacije za izuzetan doprinos razvoju, djelovanju i unapređenju rada izviđačke organizacije. Odred izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek dana 20.XII. 1978. povodm 25–godišnjice Odreda odao mu je priznanje za izuzetan doprinos razvoju izviđačke organizacije,a 18. prosinca 1988. povodom 35–godišnjice postojanja i rada Odreda kao zaslužnom članu dodjeljena mu je Plaketa za pruženu pomoć i uspješnu suradnju u ostvarenju zajedničkih ciljeva odgoja djece i omladine.Cindru pamtim još iz svojih  poletarskih dana.

Podizanje državne  zastave na logorovanju Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek u Martinšćici 1958. godine.S lijeva stoje:1. Antun Gomzi, sekretar odreda, 2.Dragomir Šulc, starješina odreda(trogodišnji poletarac u uniformi što stoji do njegove desne noge je njegov sin Borna–skripter  teksta o Cindri),3. porječanin koji odredskom pozdravlja državnu zastavu je Josip Seligman–Selac 4. a prvi desno od odredske zastave je Vladimir Pavlović–Vlatko,starješina logora, 5.Do Pavlovića je Stjepan Cindrić – Cindro lica prekrivenog kopljem jedne od četnih zastava. (Gomzi, Šulc i Pavlović bivši su starojugoslavenski skauti)

Do 1968.  smo bili u istom odredu (tada postajem porječanin, jer se u Osijeku tih godina u porječane moglo preći tek sa 13 godina života, a većina članova i vođa u Odredu izviđača-porječana „Mate Jerković“ Osijek bili su nekoliko godina prvo „prašinari“ i to najviše Odreda „Ivo Lola Ribar“ Osijek). Svi izviđači Osijeka mnogo su govorili o Cindri, moj otac Dragomir o njemu je često pričao i to o njegovom zalaganju, odličnom organiziranju, strogosti prema sebi, a nikada išta što bi bilo loše. U ono vrijeme izviđači su se sastajali više (članovi ispod tjedna i nedjeljom, vodnici, vođe i načelnici tri puta, starješine ponekad i četiri puta tjedno zbog redovnog rada, težišnih akcija, školovanja operativnih vođa i organiziranja svega toga ) nego danas, pa su se bolje poznavali i imali temeljitije zajedništvo.  Cindro je bdio nad njima i s njima bio kao onaj koji organizira, koji radi, koji poučava, koji brine, koji osigurava, ukratko–koji vodi. I kasnije kada smo se susretali, uvijek je govorio o izviđačkim danima i zapjevao: „Barambu“, „U planinu“, „Što se ono tamo bijeli“, „Logorske noći“, „Ja planinarit volim“, počinjao neku od „žura“. Cindru se moglo sretati i vidjeti najviše u Donjem gradu (dijelu Osijeka koji još „ima dušu“) i to od tržnice do „Dome“, ulica Branka Radičevića, Zmaj-Jovine, Cvjetkove, Krstove. Znali su ga svi. Čak se  prije tri godine trgnula i trafikantica u trafici pred  gostionicom „Lipov hlad“ kad je čula  Cindru  da pjeva “U planinu“ i rekla da je nekad i sama bila planinka u Baranji.

Posljednjih pet godina viđali smo se češće. Evociranja divnih izviđačkih dana bila su nezaobilazna tema naših razgovora. Vadio je svoje stare fotografije i opisivanjem oživljavao tadašnje bogatstvo izviđačkog rada. Imao je zanimljiv minijaturni spomenar (dimenzije 20x15 milimetara) sa spiskom izviđača i planinki koji su se u njega 1954. i 1955. potpisivali. To su:1.Anka Marasović, 2.Miroslav Rašić, 3.Zvonko Blažević, 4.Vlado Radonić, 5. Dragutin Kasum, 6.Dragan Nikolić, 7.Z.Lukić, 8.Vesna Lukić, 9.Željko Stilinović, 10.Drenjančević, 11.Zlata Tolić,  To su bili dragocjeni trenuci.Cindro, skroman kakav je bio, nije se mnogo slikao (a trebao je). Tako na primjer, na slici je ešalon koji vodi Cindro, a njega nema ili izviđači podižu logorske objekte, a  Cindro njihov vođa nije na slici. Volio je i današnje izviđače. Drugovao je sa članovima i pripadnicima Odreda izviđača „Drava“ Osijek, Udruge izviđača „Slavonski hrast“ Osijek, Izviđačkog kluba „Javor“ Osijek i Divizije kršćanskh izvidnka u Hrvatskoj (vlastiti gumeni čamac poklonio je   kršćanskim izvidnicima–porječanima u Osijeku). I,  Cindro je obolio od teške bolesti. Izviđački vedri duh nije ga napustio. Radovao se poruci ohrabrenja koju mu je dopisom uputio 18.04.2007. osobno Zoran Fistonić iz Splitskog Skautskog Zbora.

Počeo je intenzivnije tražiti i prikupljati pisane i slikovne izvore o vremenu osječkih izviđača koje je njegovo, a za koje je i sam usmeni izvor prve generacije. Posjećivali su ga prijatelji iz plejade osječkih pokretača izviđačkog rada nakon Drugog svjetskog rata: Stjepan Huber–Pilja, bivši ekonom Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek, Darko Vajs jedan od bivših načelnika u Odredu izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek,  Zvonko Valenteković–Barba, Josip Seligman–Selac i Antun Rački, trojica poznatih začetnika porječanstva, osnivanja i pokretanja rada Odreda izviđača – porječana „Mate Jerković“ Osijek godine 1959. Pregledavali su stare slike, listali ljetopise jedinica, prebirali po požutjelim stranicama dnevnih novina koje su govorilie o izviđačkom radu. Čuo sam (iako mi je to ispričala i njegova supruga Vesna) kako je često puta   tražeći slike i razne dijelove izviđačke dokumentacije govori „da se ne zaboravi“. On nije želio da u zaborav padne sve ono plemenito, pošteno i  pravedno što su izviđači Osijeka nekada radili. Zato je namjeravao okupljati izviđače iz „stare garde“  da istražuju i dokumentiraju izviđačku povijest svoga vremena za poučavanje sadašnje i budućih generacija. Prikupio je dosta toga dragocjenog što zahvaljujući njemu ostaje sačuvano. Nekoliko dana prije njegovog posljednjeg odlaska u bolnicu posjetili su ga Selac i Barba. (Selac i Barba su vjenčani kumovi, a isto tako su vjenačni kumovi Barba i Cindro). Barba je krećio kuhinju a Selac je pravio Cindri društvo. Odjednom se začuo čisti lijepi zvuk izviđačke pjesme. Cindro je zapjevao, a Selac mu se pridružio. Barba zatečen i ganut,  tada je rekao je Cindrinoj supruzi Vesni kako mu je teško povjerovati da čovjek u tako teškom stanju i u bolovima, može još i lijepo pjevati.

Cindro 30.05.2003.

Nakon kraćeg vremena Cindro odlazi u bolnicu  gdje su sa njim svakodnevno supruga Vesna i sin Vladimir. Posjetio sam ga jednog prijepodneva, pričao s njim i izručio pozdrav moje mame i Fiste. To ga je obradovalo. Cindrin život    ugasio se 25.IX. 2007. Unatoč gustim kapima kiše koja je padala tog 27.IX. 2007., okupilo se mnogo ljudi na Cindrinom posljednjem ispraćaju: supruga,sin rodbina, prijatelji s posla, donjograđani, susjedi, izviđači „stare garde“ i sadašnji.  I zadnji stihovi pjesme „Logorske noći“ koju je za Cindru objavio u novinama Klub brđana „Papuk“ Odreda izviđača „Drava“ Osijek

 

„A sada zbogom logorske noći,

Divno ste sjale,

Ja moram poć.“

 označile su kraj njegova života.

Zbog svoje velike ljubavi prema izviđačima i svim drugim ljudima, zbog odlučnosti da  radi na očuvanju prošlosti izviđačkog pokreta, snage da pjeva izviđačku pjesmu i u samrtničkim mukama, Stjepan Cindrić–Cindro je za mene lično IZVIĐAČ JAČI OD BOLESTI!

Susretljivošću Uredništva Bloga SA–izviđači ostaje u sjećanju i u historiji izviđaštva.  

Borna Šulc

 

PS: Prije nekoliko godina naš drugar iz Osijeka Borna Šulc je nama dvojici poklonio jedan slatki suvenir koji je znak plodne saradnje sa Blogom SA IZVIĐAČI, gdje je objavio veliki broj priloga iz istorije izviđačke organizacije a posebno o djelovanju izviđača Osijeka i SIH-e. Hvala ti naš drugar, Miroslav Topić - Cober i Vesko Vesković.

 

 

Vaše priloge možete i dalje slati na vama poznate e mail adrese a koje se nalaze na kraju svakog priloga: cobertopic@gmail.com kao i vesko939@gmail.com