MOJE PREDSJEDNIKOVANJE - Goran Rubil

 Zaduži me Vesko da napišem par redova o mom predsjednikovanju. A šta da napišem, kad je tako kratko trajalo, jedva sastavih godinu i koji mjesec pride. Bilo je to neposredno poslije poznatih „prvih slobodnih demokratskih izbora u BiH“, već nekakvo novo vrijeme stiglo, neko upalio sijalicu i svjetlost nam zamrači život nekoliko naredih godina/decenija. Tad startovani prekidač je u stvari bio okidač za rasplamsavanje demokratije - mi nenavikli na nju a ona iz dobre vile brzo se preobrati u vješticu, samo što je ona umjesto na metli jahala na „krmačama“.
A jest nas krenulo krajem osamdesetih, ma kakvi samo tih godina bili, bilo je tako od osnivanja. Organizacija brojna, izviđačke akcije svakog vikenda, godinama unaprijed znalo se gdje će biti naredna smotra.

Doboj 1984 - sjednica predsjedništva SIBiH-e

Kako se ne sjetiti smotre na Boračkom 85 ili na Adi Ciganliji 87. Znam, svakom je njegova smotra najljepša, ali kako ne pomenuti ove dvije - trenutak prije nego ćemo se razići. Tih godina Branko kao profesionalni sekretar sve izdogovara, dugogodišnji izviđači često u Sarajevu ili drugim mjestima gdje smo zborovali planiraju nove akcije, uveden i jednogodišnji mandat tako da su se predsjednici mijenjali često, ali svi ostajemo u organizaciji, jer u nju i nismo ušli da pravimo karijeru već da učimo i družimo se. Stasali i neki novi klinci, već provjereni izviđači, sa novim svježim idejama: Tomo, Haris, Adi, Nataša, Perica, Goca, Gale, Gaga, Sani, Hipy, Goga, Nešo, Hare, Željka, Dragana, Mario, Boriša, Mićko, Vanjka, Svetlana, Damir - neka mi ne zamjere one koje ne spomenuh, indeksovci pokrenuše i topo-ligu, izviđači već razgovaraju i bave se i privrednom inicijativom...napokon Savez je u ušao i u raspodjelu sredstava od Lutrije BiH... Dragan redovno štampa „Izviđački vjesnik“, 

već godinama naslovne stranice su i u boji i svaki put sve veći broj stranica, čak počeo prevoditi tekstove sa stranih jezika a nešto se ne sjećam da je pričao da ide na „kurs“...logorovanjima na moru moglo se već nešto i zaraditi...zenički izviđači zakupiše čitav otok za ljetovanje...Kaja kupio autobus...Branko se oženio...Niče se zapitao „Ko je bolji – stari ili mladi“...u domaćinstvu se mogao kupiti bicikl na tri rate.

Posljednja izborno-programska sjednica Saveza izviđača Jugoslavije -24.novembra 1990

 i posljednja izborno-programska sjednica Saveza izviđača Jugoslavije održa se baš kod nas, u Sarajevu 24. novembra 90, Ljubiša tad najavi „Zajedno ćemo i ostati“, Nikola Kacarski obeća „Krizu ćemo uspješno preboljeti“..ali kako narednih godina spasiti nešto što se već paralo.

Smotra u Ribniku ljeta 90 bi velika po broju učesnika ali velika po sadržaju i izviđačima koje okupi, ako neka jedinica nije došla došli su instruktori da barem nekoliko dana se druže. Na terenu na kojem su nekoliko godina ranije logorovali izviđači iz Splita, družili su se destak dana učesnici Smotre i polaznici 20. klase RŠNO, okruženi pažnjom mještana iz MZ „Ribnik“, možda je to bilo i posljednje obilježavanje 27. jula na tom terenu, polaznici škole obilježili su ga naredne godine na Boračkom. A dugo poslije toga, učesnici Smotre pisali su o tome „Kad mi je teško, samo Ribnik“...Ja se najviše sjećam pastrmki sa žara što su ih pripremali Đumbus i Hajdar.

Ali zato te godine razmjena sa poljskim harcerima bi izuzetno uspješna, dugogodišnja saradnja sa 

Poljski harceri u posjeti dobojskim izviđačima

Harcerskim Komandom Vojvodstva Bielsko Biala rezultira tog ljeta razmjenom četiri jedinice, kao i  razmjenom instruktora. Bila je to jedna od posljednjih prilika da se povoljno dođe do dobrih namjota, špiwora i plecaka...već naredne 91 godine, iako u maju imasmo razgovore sa predstavnicima harcera, ni jedna jedinica tog ljeta nije uspjela provesti razmjenu – u zapadnijim dijelovima već je uveliko gruvala demokratija, a mi pomalo naivni mislili da će nas zaobići, kao da je u povijesti bilo kakva nesreća mogla bez nas. 

 Istog ljeta 90, harcerski instruktori obiđoše BiH i jadransku obalu; 

 a naši instruktori nekoliko njihovih mjesta, pričalo se da kad uđu u prodavnicu odjedanput kupe čitavu rafu – nemaju vremena pojedinačno da biraju. Bila neka dobra vremena, vremena konvertibilnog dinara, nadanja...Vjerovatno posljednje aktivnosti u međunarodnoj saradnji bila je uzvratna posjeta dobojlija harcerima u Wadovicama, kao i zimovanje tuzlaka i banjalučana u Čehoslovačkoj, januara 91...

Tih godina izrasla je i ideja da se ponovno nađemu u svjetskoj skautskoj porodici, o kojoj smo imali malo informacija. Poneka vijest u novinama ili kadar iz filmova, pogrešna predodžba o skautima u predratnoj Jugoslaviji (pomalo ispravljena sjećanjima Sivog Vuka u „Izviđačkom vjesniku“) potakla je na razmišljanje i djelovanje Predsjedništva SIJ (možda najviše zaslugama Šileta i Kiće), tako da je grupa slovenačkih izviđača bila na 16. Džemboriju u Australiji (izvan zvaničnog tabora), dok je Tone Simončić učestvovao kao gost na Svjetskoj Skautskoj Konferenciji u Parizu. U aprilu 91 posjeti nas i Irjo Gorski – službenik Evropskog Biroa WOSM u Ženevi, radi upoznavanja sa radom naše organizacije u Jugoslaviji, i dva dana bio je gost u Sarajevu. Tom prilikom, primio nas je i Stjepan Kljujić – član Predsjedništva BiH i Kraljević – ministar za vanjske poslove, a Turistički savez grada bio je domaćin zajedničke večere. Od svih smo dobili podršku za ponovno pristupanje u WOSM, tako da je delegacija SIJ u junu posjetila sjedište WOSM u Ženevi, a u januaru 92 u Ženevi vodili su se i zvaničniji razgovori o prijemu SIJ u WOSM sa predstavnicima i republičkih saveza. Ali kako smo bili bliže izlaznim vratima iz do tada zajedničke države nego li ulaznim, prijem je ostao za bolja vremena. Tadašnji generalni sekretar Jeac Moreon je to lijepo primijetio opaskom:
„Prvi put priča se o prijemu zemlje koja nestaje, do sada se uvijek pričalo o prijemu zemlje koja nastaje“.  Takvi smo mi, hoćemo uvijek da budemo drugačiji.

Prvi put jedan naš izviđač avgusta 91 učestvovao je na Svjetskom Skautskom Džemboriju, održanom u Južnoj u Koreji. Pun utisaka, Branko je o tome priređivao putujuću izložbu, tada još nismo bili komjuterski pismeni da nam to mejlovima šalje, imao je on „Apple“ u kancelariji, više kao ukras nego li kao primjenljivu stvar. Ali, znali smo da dolaze nova vremena makar i informatička, i da će nas neka metla oduvati ukoliko se na vrijeme ne uključimo. A on i Šile obradovali su nas i novim izviđačkim kravatama, svilenim vezenim iz neke jeftine zemlje. Pričao nam i o Pataji, tamo gdje su američki vojnici išli da liječe depresiju iz vijetnamske avanture. Narednih godina čučeći u nekoj rupi toga sam se često sjetio, ali takvog mjesta u Bosni nije bilo. U jednoj od tih rupa „na prvoj crti bojišnice“ „odbrambeno-oslobodilačkog rata“ čuo sam na vijestima da je izviđački savez ostatka nekadašnje Jugoslavije primljen u WOSM. 

Zahvaljujući Draganu Vasiću i Nikoli Japunđiću avgusta 94 sam išao sa Tomom Nikolićem i nekoliko članova „Izviđačkog dokumentacionog centra“ iz Beograda na Prvu međunarodnu smotru ruskih skauta, održanu pored jezera Ladoga kod Sankt Peterburga (poznatijeg u naše vrijeme kao Lenjingrad). Uživo na Nevskom prospektu iz Sarajlićeve poeme. I, pored mnogih zanimljivosti, engleski skauti imali su i izložbu izviđačkih razglednica, i zamislite: jedna od razglednica je bila sa Džemborija iz Koreje - pored kapije i zastave Jugoslavije - na razglednici izviđač iz Slovenije, koja je već tada bila „dežela“ (ma znali smo mi za to i ranije: mi na smotru ponesemo garave manjerke a oni dovezu najnovije pokretne kuhinje, mi u izviđačkim košuljama skrpljenim bog te zna iz kakvih izvora a oni svi u istim jopičima - samo smo se malo pravili blesavi da živimo u istoj državi).

Čuda su ta naša izviđačka prijateljstva i iskustva, već sam imao dugogodišnje iskustvo sa logorovanja, ali tih godina jedan dobojski izviđač koji je već „logorovao“  nekoliko puta prije nego li sam i ja doveden na „logorovanje“, prve noći me savjetovao da legnem na palaču do zida, jer ako se „požarni“ budu zaletali teže će doći do mene, a on je već navikao da dobije po bubrezima i ušima...valjda su smatrali da je bespotrebno to imati duplo. Mario je već prije mene „zimovao“ u tom hangaru, i kakav je već bio, poslao je jednog svog izviđača sad već na dužnosti „požarnog“ da mu iz ekonomata donese jednu spužvu, normalno on kao član Predsjedništva SI BiH ima pravo da ne spava na goloj dasci. A pričao mi jedan izviđač iz Doboja da je Milan (izviđač rođen u Derventi, živio u Doboju, umro u Zagrebu nakon izgona iz Njemačke) podsjećao ih jula 92 „na logorovanju“ koje su trave jestive...al njih mnogo, zvjezdan upeko, pa ni trave dovoljno za sve. Sjećate li se tog vremena: u Bosni su tada svi učesnici „logorovanja“ bili oslobođeni kotizacije, u Hercegovini se najviše „logorovalo“ u Dretelju (normalno, pa tu su i dvije republičke smotre održane)..Mošo je plakao jer mu komšija nije htio prodati jedno kokošije jaje da odnese djeci...jednoj planinki iz Doboja uvijek se za 22. decembar sviđala vojnička kasarna, ne znajući da će jednu godinu u Austriji to joj biti dom...braća Gile i Neba, izviđači sa Ilidže, u različitim vojskama...

U hodu smo se tih godina  i mi prestrojavali, dugo smo koračali čvršćim korakom (kako reče Ismet Fazlinović: jači su nekad bili Titini izviđači neg sad policija), pa nam uklanjanje zvijezde iz znaka nije baš lagano išlo, spominjanje svevišnjeg još i nekako, promjena imena RIPV u ROT ili COT, umjesto izviđača-partizana u izviđača-orla...i slične stvari. Još uvijek radovali smo se našim akcijama i logorovanjima, ne pomišljajući da će republičko takmičenje maja 91 u Ljubačama biti i posljednje, da Dragan značke za savezno takmičenje neće imati kome predati... neprisustvovanje sastanku Predsjedništva već se pravdalo „vojnom vježbom“...Ponegdje se naša kolona već i osipala, o čemu je Dragan sjetno pisao i podsticao „Naći snagu u onom što je ostalo“...

Zadnji snimak dobojskih izviđača pred početak rata

Koliko me pamčenje služi/izdaje posljednja sjednica Izvršnog odbora održana je krajem marta 92 na Crepoljskom, još puni nade da nije baš sve otišlo u ....

 da će se pojaviti neko ko će sunovrat zaustaviti...ne znajući da će uskoro Dom na Mejtašu služiti za smještaj beskućnika...komisija za ispitivanje pakosti suprotnog tabora...da će se zabraniti slavljenje nove godine i prvog maja...i slične stvari...

Sve u svemu, jedno kratko neinteresantno predsjednikovanje, ničim vrijedno da bude zapamćeno. Jebeš tekst kad pola stvari moraš staviti pod navodnike, nisi siguran je li tako bilo ili si samo sanjao da se to dogodilo. Život nema reprizu.
 Goran Rubil

------------------------------------------------------------------------
Svoje komentare , sugestije, prijedloge kao i nove priloge i fotografije šaljite na adresu  veskoveskovic@ymail.com