Početkom
septembra ove, 2012. godine, nakon gotovo pola vijeka, ponovo sam bio na mjestu
vešegodišnjeg logorišta OI „Pavle Goranin Ilija“ iz Sarajeva. Mjesto se zove ČRVANJ i nalazi se na pola puta između
Sutomora i Bara. Možda ipak malo bliže Baru. Tom prilikom napravio sam nekoliko
slika (u prilogu), ali sam doživljaj dolaska, obilaska i boravka na mjestu tog
bivšeg logorišta ne može se opisati. Kažu „da slika govori više od riječi“, ali
se to u ovom slučaju ne bi, barem mi se čini, moglo primjeniti.
Dakle, u
pomenutom periodu bio sam na ljetovanju u Dobrim Vodama opština Bar. Tačnije, u
Velikom pijesku. Kako se ono nalazi u relativnoj blizini, nisam propustio
priliku da obiđem mjesto na kojem je više godina naš odred imao svoje
logorište.
 |
| Masline su iste samo "malo starije" |
Samo
logorište je gotovo netaknuto. Iste one masline, samo „malo starije“, i sad su
tu. Prva asocijacija mi je bila otrcana fraza „kad bi ... znale pričati“.
Stvarno, šta bi bilo kad bi stvarno masline, stara česma i nadaleko čuvena
Crvena i Bijela plaža znale pričati? Koliko bi ispričale anegdota, veselih
događaja, logorskih vatri i noći, „sijela“ na česmi ili na plaži? Koliko se
ljubavi tu začelo, koliko je bilo neostvarenih ljubavi, čežnji, uzdaha...
U samom
maslinjaku, kao da su još juče bili tu stari i izblijedjeli šatori. Mjesto
kuhinje i trpezarije kao da je tek maločas raspremljeno i, po starom dobrom izviđačkom
„pravilu“, sve dovedeno u prirodni sklad zatečen prije podizanja logora. Kada
sam ušao u maslinjak, sve je bilo isto kao prije i gotovo da sam čuo žamor
planinki i izviđača u svakodnevnim aktivnostima prema „dnevnoj zapovijesti“.
Gotovo je sve na mene nestvarno djelovalo.
Zaista sam osjećao kao da nije
prošlo 45 godina od mog zadnjeg logorovanja, daleke 1967. godine. Kao da sam
još juče bio tu. Stvarno, kao da je do juče ili do prije neki dan tu bio naš logor,
šatori, kuhinja, trpezarija pa čak i latrina gore podalje od logora uz prugu.
Jedino što nisam našao je bunker u koji smo po dolasku konačara vadili opremu
ili sklanjali po završetku logora. Bio je „maskiran“ i obrastao gustim
rastinjem, a ja nisam znao tačno gdje se nalazi. Šta se može. Zaboravio.
Naš odred
je znao tu logorovati i u tri do četri smjene od po preko stotinu planinki i
izviđača?!?
Silazak na
plažu je malo drugačiji nego prije. Betonske stepenice, ko zna kad izgrađene,
vode do Crvene plaže. Plaža je, osim malog objekta izgrađenog na jednoj strani
iste, gotovo ista kao prije. Očaravajući je bio silazak na plažu, boravak na
njoj. Napravio sam nekoliko snimaka i plaže.
Stara
česma, sa koje smo donosili vodu i na kojoj smo obavljali toaletu, i sada je istovjetna,
samo što na njoj piše da „Voda nije za piće“. Možete misliti? Nisam mogao vjerovati...
Onda sam shvatio. Naravno da nije, kad se prodaje flaširana voda. Ja sam rizikovao
i napio se vode sa česme. Sanitarac sam po profesiji (viši sanitarni tehničar u
penziji) i nije me uplašio natpis. Ne. Nije mi ništa bilo. Naravno da je voda u
redu.
Svima onima
koji su nekad ljetovali sa OI „PGI“ i koje put nanese u mjesta Sutomore, Bar, Ulcinj, predlažem da obavezno
posjete lokalitet bivšeg logoroišta. Nadam se da će još dugo ostati u istom
stanju kao i sada. Nadam se da, zbog blizine željezničke pruge koja ide iznad
maslinjaka, ovo neće biti „komercijalizovano“ i da će još dugo biti u stanju u kakvom
je bilo prije i kako izgleda na slikama.
Pozdrav
svima koji se još sjećaju onih lijepih vremena kada nam je malo trebalo da
budemo sretni. Naše logorište, plaža i česma je za mene, a i za mnoge druge planinke
i izviđače lokalitet, ne sa „pet zvijezdica“, nego „de lux“ kategorije sa bezbroj
zvijezdica koje su sjale za vrijeme prekrasnih ljetnjih logorskih noći. Pozdrav
svima, ma gdje bili...
Alija Preljević
No comments:
Post a Comment