Svoje prvo javljanje za blog napisala sam 24. augusta ove godine. Napisala sam ga od srca, sretna što sam sasvim slučajno otkrila blog „ SA izviđači „ gdje sam ugledala dio svoje mladosti provedene u izviđačkoj organizaciji. I nakon više od 20 godina ponovo sam pronašla svoje prijatelje. Jedan pisac je napisao kako su prijatelji dragocijenost koje treba i dalje njegovati. Rekao je da „su nam stare prijatelje ukrale njihove žene, muževi, da nam postoje samo još u starim albumima ili kutijama od košulja, da nas podsjećaju na neka vremena (istina u crno bijeloj tehnici) gdje smo bez bora i viška kilograma. Meni moje prijatelje nisu oduzele njihovi ni žene ni muževi. Pokušao je to učiniti rat ali srećom bez uspijeha. Nakon objavljenog priloga ponovo sam pronašla svoje drugare. Ovog puta putem novih tehnologija kojima baš nisam mnogo vična. Tako sam saznala a i stupila u kontakt sa Nikolom, Veskom i Minkicom, Esadom, Gordanom....te sa drugim dragim prijateljima sa kojima sam dijelila dio svojih najljepših godina.
Ponovni susreti bili su divni. Samo smo nastavili jednu priču koja je ne našom željom bila prekinuta. Otuda i ova fotografija, sa poklonom mog dragog drugara ( nekada “ljutog protivnika” iz suparničkog odreda na takmičenjima ) Esada Ibiševića Đumbusa, koja me i danas podsjeća na ponovni susret।Poklon, dobiven od Ese i njegove supruge krasi jedan kutak u mom stanu sa drugim poklonima dragih izviđačkih prijatelja.
A vjerujem da je takvih ili sličnih primjera veoma mnogo.
Verica Radić-Beograd
No comments:
Post a Comment