Logorovanje Berkovina blizu mjesta Pjenovac održano je 1957 godine. Izbor lokacije bio je izvanredan, kako po značaju mjesta tako i po predivnoj okolini i prirodi. U Pjenovcu je prekinut život Slaviše Vajnera-Čiče čije ime je s ponosom nosio naš odred. .Bio je komandant I. Romanijskog partizanskog odreda, oličenje hrabrosti i pravde i ostao narodna legenda. Po struci inženjer (diplomirao tehničke nauke u Zagrebu) Slaviša je 1936 godine iz Banja Luke prešao u Sarajevo gdje je bio sekretar Udruženja inženjera. Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije odlazi na Romaniju gdje organizuje narodni ustanak. Sredinom januara 1942 Romanijski odred povlači se iz Han Pijeska, gdje je bio glavni štab NOP BiH, prema Olovu. U Pjenovcu na željezničkoj stanici gdje je odred prenoćio, 21 januara 1942 došlo je do iznenadnog napada daleko brojnijeg neprijatelja.Tu je poginulo 59 partizana, među njima i Milan Ilić-Čiča komandant V. Šumadijskog bataljona. Kako je i Milan Ilić imao isti nadimak često se kod imena Slaviša Vajner-Čiča dodaje romanijski. Ukazom AVNOJ-a Slaviša Vajner proglašen je dana 25.11.1944 za narodnog heroja.
U podnožju planine Javor na dionici koja veže Olovo i Han Pijesak smješten je Pjenovac udaljen 10 km od Han Pijeska. Logor Berkovina postavljen je na jednom proplanku iznad kojega je prolazila uskotračna pruga koja je vezivala Olovo i Han Pijesak. Drugu stranu proplanka omeđivala je rječica.Olga Durašković u prilogu od 22.09.2007 objavila je i nekoliko fotografija sa ovog logorovanja koje potiću sjecanje. S desna: Ekart Eduard (Edo); Olgin tata; Ekart Katica (Edina mama); Olgina mama; doktorica (logorski ljekar); Gojko Jovanović; Drnda Husein
Ja sam bio zadužen za snabdjevanje. Kako je pruga bila blizu logora naš glavni transport odvijao se „ćirom“. U Sarajevu u direkciji željeznica uspjeli smo dobiti nalog da mašinovođe prilikom prolaska pored logora smanje brzinu kako bi mogli uskočiti, odnosno iskočiti i izbaciti robu. Han Pijesak bilo je mjesto snabdjevanja a i pošta za logor dolazila je na adresu “Logor izviđača odreda SVČ - Zadnja pošta Han Pijesak“. Tu je bilo i poljoprivredno dobro. Imali su gusto kiselo mlijeko u malim drvenim kacama, gusto, možeš ga rezati, nemožeš ga piti već samo kusati. Jednog dana izviđač Poljac Mustafa-Polja i ja rano ujutru oko 4 sata uskočili smo u voz i doputovali u Han Pijesak. Kako je bilo vrlo rano prodavnice i pošta nisu bile još otvoreni. Preko puta željezničke stanice nalazila se poljana iza koje je počinjala šuma. Na samom rubu šume ispod jedne jelke prostrli smo jutane vreće i doručkovali nešto hljeba i žutog (UNRA) sira. Zora je već svanula ali se nebo smračilo od oblaka, počela je grmljavina i sijevanje. Do otvaranja radnji i pošte bilo je još mnogo vremena, ipak smo se vratili pod trijem željezničke stanice. Ne dugo iza toga jedan grom udario je u područje ruba šume gdje smo doručkovali. Jednu jelku grom je zasjekao po visini a stablo se na tom dijelu bjelasalo. Nevrijeme je u međuvremenu prestalo, obavili smo kupovine i podigli poštu te smo imali vremena do polaska voza za Olovo (sa usporenom brzinom kod Berkovine). Siđemo mi preko proplanka do ruba šume i gledamo napuklu jelku. Pored stabla ostaci mrvica hljeba i žutog sira. Bila je to upravo ona jelka ispod koje smo sjedili prije nevremena.
Drnda Husein
No comments:
Post a Comment