VIDJELI SMO I…

Boraveći u Beogradu imali smo priliku sresti nama drage ljude koje nismo vidjeli dugi, dugi niz godina. Htjeli smo da se nađemo i sa Dadom Hegenbergerom, našim dragim prijateljem, koji je u isto vrijeme boravio u Sarajevu kao i Beogradu. Zamisao je bila da zajedno (on dolaskom iz Kanade a nas dvoje iz Engleske) iznenadimo Olju Đurašković. Neki razlozi su omeli našeg drugara da se susretnemo, da se „uživo” ispričamo. Ono čemu se nadamo, u šta smo uvjereni, jeste da ćemo u jednom prilogu (da li od njega ili nekog drugog) vidjeti i pročitati o njegovim susretima sa našim zajedničkim prijateljima.

Sa Oljom Đurašković sastali smo se u stanu Zlatice Ninić-Banović.



Bio je to susret nakon više od 30 godina, posebno emotivan za nju i Minkicu. Sjećale su se davnih dana na njihovom Marijin-dvoru, raznih logorovanja, izleta i akcija. Spominjale su imena mnogih svojih dragih prijateljica. Spominjale su Jasnu Ibrulj-Šantić, Vahidu Mičijević, Ljilju Kabiljo, Rusmiru Čamo, Goranu Jovanović… sjećale se svojih dragih planinki koje sada žive na raznim krajevima ove planete, kao onih kojih više nema medu nama. Saznali smo da skupa sa Zlaticom pomaže u radu mladih izviđača Beograda. Olja je ostala ista: vesela, energična i puna optimizma. I ovim putem šalje tople pozdrave svoj izviđačkoj družini u Sarajevu, poručivši da će sigurno iduće godine ići u Sarajevo.
I dok nas je Zlatica posluživala bosanskom kafom i sokovima, javio se iz Sarajeva putem skajpa Cober sa tužnom viješću da je iz naših redova otišla i Jelena Parezanović-Dizdarević. Ostali smo sleđeni.

Polazeći za Beograd, neodoljivo sam želio da vidim dugogodišnjeg starješinu OI „Boriša Kovačević” Ratka Todovića.

Naš Ratko bio je starješina odreda sa najdužim stažem i bio je omiljen među svim članovima, ali ne samo našeg odreda, već i izviđača Sarajeva. Zbog njegovih obaveza prema doktorima uspio sam da svoju posjetu obavim posljednjeg dana boravka u Beogradu.



Dočekao me je na vratima svog stana u Novom Beogradu zajedno sa svojom suprugom teta-Pejkom. Uzbuđeni smo bili, ne vjerujući da smo opet skupa nakon toliko godina. Zagrljaji i poljupci dugo su trajali. A zatim je krenula duga priča. Rekao mi je da nakon preseljenja u Beograd nije mogao bez izviđača te je oformio odred koji je i danas uvažavan kako na prostorima Beograda tako i šire. Tek koju godinu prije ovog susreta se povukao iz aktivnog rada ali je sretan da ga i danas pozivaju na svoje smotre i skupštine. A onada me je pitao: „Gdje su moja djeca: Emir Omanović, Melita Skalić, Dragan Bulajić, Biljana Radić-Šipovac, Vesna Dugonjić, Rešo Karamešić, Tanja Danon, Novo Prodanović, Srđan Perović, Stanka Josifovska, Branko Rip…”. Pričao sam mu i ja sa kim sam u kontaktu, koga i kada sam vidio, kako smo napravili blog sarajevskih izviđača koji je otvoren svima, kako se mnogi javljaju, pišu, šalju fotografije, kako su prijateljstva opet povezana. Rekao mi je da mu sin Mića često isprinta ponešto sa bloga te da ga to mnogo obraduje. Pitao me je za Aliju Meleza, za Bećka Gribajčevića, za Midhata Buljubašića, za Džumbusa, za Parlu, za Kiću… i zamolio me da ih sve pozdravim i da im poručim da su svi često u njegovim mislima.

Na kraju našeg susreta ipak sam ga upitao šaleći se, ko mu je ipak bio najdraži saradnik u našem odredu? Nabrojao sam Bulaju, Branka, Dragu i sebe. Rekao mi je: „Da ti iskreno kažem, sve sam vas volio kao svoju djecu, ali mi je Drago Vuković bio najdraži, možda što je od svih vas bio najmlađi”.
Ratko, naš Rale, danas je, ako me pamćenje služi, najstariji živi izviđač Sarajeva. Svoje godine (88) nosi sa ponosom, okružen svojom suprugom, djecom i unučadima.

Vesko