OSUNČANA RIJEKA – Bećko Gribajčević

.
Vodopad Kravice
Trebižat – rijeka zelena i hladna. Na ovom mjestu, čudesno inspirisana priroda stvorila je još jednu ljepotu. Trebižat, hrleći na sastanak s Neretvom, za trenutak zastaje i onda se obrušava u dubinu. Ta smaragdna voda tu se stere u veličanstvenu čipkanu draperiju. Na sve strane tutnji, klokoće, vrije voda. Zelenilo šiklja iz zemlje i ka zemlji, a sve to ogrijalo, osunčalo hercegovačko sunce. Na platou preko kojeg se mora preći idući prema vodopadu Kravice, kad se skrene sa ceste Čapljina – Ljubuški, vazduh treperi od jare, kamen se usijao, sve utihnulo od vatre, samo se čuje zuj cvrčaka i onda se, nakon pređenih pet kilometara dobrog, ali uskog asfaltnog puta, čovjek nadnese nad tu ljepotu od koje te oči zabole i ugleda uz zelenu rijeku veseli grad od platnenih kućica od žute, crvene i smeđe boje, a na udaljenosti od kojih tri stotine metara, kao grandiozna kulisa, raskrilio se vodopad.
.
.

Izviđački logor
Tako zacenut prizorom, silazim uskom stazom prema logoru i zelenoj rijeci Trebižat, praćen hukom vodopada. Nailazim na putokaz – zašiljenu jelovu daščicu na kojoj je ispisano: Partizanski odred izviđača „25. maj“. Na putu do logorske kapije naišao sam na još jednu sličnu tablicu koja svjedoči da su izviđači i duhoviti. Uz jedan izbočeni kamen koji se uzjogunio nasred puta, piše: „kamen spoticanja“. Prekoračujem logorski „prag“, dočekuje me stražar, jedan pjegavi curetak, prkosnih plavih kikica. To je pčelica Anita. Gledam, pa tim stražarima nije ni loše. Imaju stražaru u koju se mogu skloniti od sunca ili kiše, tu je i malo stražarsko ognjište, znači noću se griju uz vatricu, a vjerovatno ispeku u žaru i kakav krompir.
Ulazim u logor. Pun je vedrine, žagora, meteža. Na sredini, oko velikog vatrišta, postavljena su sjedišta od grubih dasaka. Na drvljaniku posluju brđani (odrasliji izviđači), testerišu i cijepaju drva za večerašnju logorsku vatru. Planinke su zabavljene po grupama - dok nekoliko njih dekorišu postolje vitkog jarbola na kojem se vijori izviđačka zastava, izvodeći od rumenog cvijeta divljeg nara zvijezdu petokraku, dotle jedna grupa nametljivo pjeva uz pratnju gitare. Valjda su to posljednje probe za nastup uz logorsku vatru. Poletarci upravo uređuju svoje zidne novine. Crtežom i riječju ispričali su na velikom komadu papira, rječnikom „Indijanaca“ šta su doživjeli na netom završenoj ekspediciji nazvanoj od njih „Indijanska stijena“. Zajapureni i još uzbuđeni doživljajem, utrkuju se da mi iznesu svoje lične utiske. I tako u svakom kutku logora. To je velika izviđačka porodica odreda „25. maj“. Na logoru ih je 120, a u Sarajevu ih je ostalo još toliko. Pitam ih: „Kako vam je?“ – „Super!“ – odjekuje sa svih strana. „Pa šta je super?“ – insistiram na preciznom odgovoru. „Sve je super!“ – rekoše i ja odustah od daljeg anketiranja, a i nije potrebno pitati, to im se vidi na licima; sreća i radost. Preplanuli, sretni što su zajedno, što stvaraju, što se na najneposredniji način druže sa prirodom. Starješina logora, čika Sreten Veličković, kao i njegovi saradnici: Dubravka Veličković i Emir Aganović, puni su hvale za svoje izviđače. Za ljepotu koja ih okružuje kažu da je to razumljivo, izviđači znaju izabrati mjesto. Ističu gostoljubivost ljudi tog kraja. Oni su iziviđačima domaćini, snabdijevaju ih hranom i ugađaju im. Navode i još jedan lijep gest. Tvornica keksa „Lasta“ iz Čapljine poslala je na poklon svakom izviđaču nekoliko vrsta svojih proizvoda.

Mark Tven i izviđači
Ideja je rođena još u Sarajevu. Na logorovanju, na rijeci, izgraditi splav. Pronašli su četiri „šlaufa“ od kamiona i desetak dasaka, sve to uvezali konopcem stručno, izviđački – i splav je sagrađen. On je glavna atrakcija logora, pa i šire, jer se njegovim uslugama koriste i ostali posjetioci i izletnici. Splav saobraća između logora i desne obale rijeke, na kojoj su divne pješčane plaže. Zovu ga „Rosi“, ali ne po nekoj djevojci, nego po početnim slovima Ronke i Simketa, brđana koji su splav i konstruisali. Nekako tako i avion MIG je dobio ime.
Splav strogo poštuje svoj vozni red, nikada ne kasni. Najviše mu se raduju poletarci. I eto, baš danas, splavom se prevezoše na drugu obalu četvero stranaca. Prešli su toliki put da bi ostali zabezeknuti ljepotom rijeke. I tu oni spomenuše Marka Tvena i Haklberija Fina. Kažu, sve ovo što vide, slobodnu i nesputanu djecu, splav, rijeku, šumu, sve ih to neodoljivo podsjeća na krajolike koje je opisao Mark Tven.
I eto tako, jedan divan ljetni doživljaj, kakav samo može mašta zamisliti, a Mark Tven opisati u dogodovštinama svog junaka Haklberija Fina, otvorenih očiju sanjali su dječaci i djevojčice, mladići i djevojke, izviđači odreda „25. maj“.

Ekspedicija „Indijanska stijena“
Na upravo završenom logorovanju kraj jednog čarobnog vodopada, uz zelenu rijeku, grupa poletaraca, učenika nižih razreda osnovne škole, izvela je ekspediciju u tajanstvene predjele „Indijanske stijene“ i po povratku u logor podnijela sljedeći izvještaj:
„Mi, pleme Apača, krenuli prenuli prije zalaska sunca na Indijanska stijena. Rijetka biljka pokazati divljinu tog kraja. Tamo biti velika mračna pećina koja mi nazvati Grizlijeva pećina. Pleme Apača reći haug. Mi se umiti na izvoru mladosti. Umorni vratiti se u logor. Mi biti srećni jer vidjeti svoj vigvam i tetu Mandu, našu kuharicu. Uh.
Učesnici: Ana Miljko – Bijela Srna, Maja Miljko – Bivolji Rog, Ronald Cigler – Mali Poni, Selma Nanić – Tigar, Ranko Šakota – Lukavi Orao, Aida Filipović – Sivi Soko, Andrej Vučković – Crni Bizon, Zlata Trhulj – Plameni Orao, Ivana Zorn – Crni Kos, Željka Ambrožić – Pustinjski Cvijet, Lejla Hadžimuratović – Bijeli Jelen, Željka Tomašević – Ludi Bizon, Anita Guja – Mala Lisica i Damir Šagolj – Poni“


Post factum
Ne znam da li je suvišno napomenuti da ova pripovijetka, „Osunčana rijeka“, datira od mjeseca juna 1981. godine, kada je objavljena u „Žurnalu“, prilogu lista „Oslobođenje“. Naime, Slavko Butina i ja smo, kao saradnici „Oslobođenja“, pripremali dvije stranice „Žurnala“ namijenjene djeci. Žurnal je, kao prilog „Oslobođenja“, izlazio nedjeljom i bio je veoma popularan. Sadržaji „Žurnala“ bili s zanimljivi za djecu-čitaoce. Bili su puni izviđačkih priča i vještina, zagonetki, igara, malih testova i ilustracija koje je radio Toni Bender itd. „Žurnal“ za djecu je izašao u 48 brojeva „Oslobođenja“. Ja sam u priči sebe prikazao kao znatiželjnog gosta odreda izviđača „25. maj“. Priča je bila autentična, jer sam kao starješina odreda došao u posjetu svojim pčelicama, poletarcima, planinkama i izviđačima. Logorovanje na Kravicama bilo je iznimno zanosno ako se poredi sa nizom ostalih logorovanja odreda „25. maj“. Ja sam ovo logorovanje smjestio samo u jednu pripovijetku, a Nenad Veličković-Vela, nezamjenjivi načelnik odreda „25. maj“, napisao je roman „100 zmajeva“ u obimu od 556 stranica. Događaji u romanu inspirisani su stvarnim situacijama, a likovi stvarnim osobama sa logorovanja na Kravicama.

Bećko Gribajčević