Ja sam Ljubica Mladenović-Bilalović iz Sarajeva. Bila sam planinka OI „Sava Kovačević“ od 1971. do 1975. godine, međutim, sada, zahvaljujući svima vama i ovom divnom blogu, osjećam da to, duboko u duši, nikada nisam prestala biti. Kada sam prvi put zalutala u ovaj blog, pred ovim slikama, pred zastavama, pred jarbolima, pred maramama, grlo mi se steglo, ruke zadrhtale na tastaturi. Čitala sam dugo, dugo, prizivala sjećanje, poželjela ga ostaviti ovdje. Željela sam da se emocije smire, da se glava ohladi, sjećanje izbistri. Ništa od toga, ali ja ipak pišem. Zavidim svima na sjećanju, moje je jako oskudno. Ali nije ni čudo. Prošlo je više od 30 godina otkada sam zadnji put svezala izviđačku maramu. Ipak ću ovdje ostaviti nešto, a to su emocije koje su godinama strpljivo čučale u mom srcu. Prelijepe trenutke svoga života provela sam s vama. Gdje god se išlo, pjevalo se. Šta god se radilo, pjevalo se. Pjevale su se izviđačke, ali i bosanske, i srpske, i crnogorske, i hrvatske, i makedonske. Voljela se domovina od Triglava do Đevđelije. Voljeli se mi. Sjećam se zimovanja na Ozrenu i Bukoviku, polaganja za kurira i partizana, ljetovanja na Boračkom jezeru, Škole za načelnike četa, ljetovanja u Banovićima i bezbroj takmičenja.
+fruska.jpg)
Imala sam kratak izviđački staž, ali sadržajan i bogat . Kada bih mogla ponovo proživjeti jedan dio svog života, izabrala bih ovaj, izviđački. Ljubav prema izviđačkom životu prenijela sam na svoju kćer Dijanu. Nije bilo teško. Ne pada iver daleko od klade :-)). I ona se podobro najela izviđačkog hljeba.
Izviđači iz mog odreda u tom periodu bili su: Emira, Edina, Nataša, Munevera, Sveto, Pero, Žuti, Mali, Zoran, Mata; iz OI „Boriša Kovačević“ bili su Satko, Toni, Toza, Brko, Radojica, Đoko. Od dobojskih izviđača rado se sjećam Gorana, Željka i Jadranke.
Do daljnjeg pozdrav svima!
Ljubica
No comments:
Post a Comment