SUSRET SA FRANCUSKIM SKAUTIMA

Jedan od mojih interesantnijih izviđačkih doživljaja bilo je učešće na smotri skautskih lidera Francuske, u avgustu 1999. godine, održanom na jednom od stalnih terena udaljenom pedesetak kilometara od Pariza. To je bilo redovno okupljanje lidera svake pete godine, kako je pravilo da se svake godine održava smotra jedne od skautskih kategorija (kojih, kao i kod nas, ima četiri), a poslije toga je smotra lidera na kojoj se analiziraju programi i smotre njihovih članova, demonstriraju metodi i sadržaji koji će biti primijenjeni narednih godina.

Iako iza sebe imam bogato iskustvo, u koje računam i učešće na Prvoj međunarodnoj smotri ruskih skauta (eto priče za neki naredni prilog) iz avgusta 1994. godine, ova smotra je nešto neponovljivo. Učestvovalo je više od 5000 francuskih lidera i oko dvije stotine gostiju iz drugih zemalja koje imaju dodirne tačke sa francuskim pokretom. Veoma je interesantno da francuski lideri nose uniforme boje kategorije u kojoj su instruktori (plava, crvena, žuta i zelena), tako da sve to izgleda kao ogroman cvijetnjak. Sam njihov dolazak na teren je bio impresivan: pjesma, veselje, muzički instrumenti, lična oprema – vidjelo se da ne oskudijevaju ni u čemu. Organizacija je bila izvrsna: teren je vlasništvo skauta, sa dvorcem i brojnim pomoćnim zgradama okolo, a više od 300 volontera je gotovo mjesec dana pripremalo terene i objekte. Učesnici su bili raspoređeni u nekoliko posebnih naselja, svaki sa vlastitom binom i prostorom za zajedničke aktivnosti. Cijeli dan održavao se program na logorskim prostorima, a svako naselje je demonstriralo po jedan od skautskih projekata koji će se izvoditi u jedinicama – sve kroz igru i prolazak svih faza. Svako naselje imalo je i poseban izložbeni prostor sa predmetima koji dočaravaju krajeve iz kojih su došli. Kako francuski skauti raspolažu vrijednim resursima, trebalo je samo doživjeti takve događaje.

Jedan dan bio je posvećen svim nevladinim organizacijama koje imaju svoje projekte. To je bio tek vašar: stotine šatora i nadstrešnica sa raznim sadržajima. I najinteresantnije: niko nikome ne smeta. Pod jednom nadstrešnicom orkestar Vojske spasa izvodi svoj program, a do njih aktivista Amnesty International iznosi podatke o ugroženosti ljudskih prava. Pod narednom volonteri Green Peace prezentuju podatke o ugroženosti životinjskog svijeta, a u narednoj neka ženska organizacija uči vas da sašijete svoju uniformu i pride dobiješ pijačni ceker sa skautskim logoom. Odmah do njih predstavnici saobraćajne policije postavili simulator u koji možeš sjesti i uvjeriti se na koji način se vozilo prevrće u različitim saobraćajnim nezgodama. Za svaki slučaj tu su i vatrogasci koji demonstriraju spašavanje iz zapaljenih objekata, na sve moguće načine. A kad se umoriš, svratiš u Internet-cafe i javiš se nekom prijatelju, izviđaču koji je (kad je kod nas stigla «demokratija») otišao daleko od Boračkog jezera i sada ga se prisjeća u Londonu ili nekoj zabiti kod Sidneja. Ja tada još nisam znao rukovati kompjuterom ni mejlom, a imao sam se kome javiti. I tako, cijeli dan proveli smo u razgledanju, šetanju, prisustvovanju demonstriranjima a da ni polovinu dešavanja nismo uspjeli vidjeti. A rado smo bili svagdje primljeni, kao predstavnici zemlje koje je nedavno izašla iz rata. Ako su domaćini ponekad imali previše obaveza da stano budu s nama, tu su stalno bili skauti iz arapskih zemalja, Meksika, Čilea, Argentine, Brazila… i svi su nas pozivali da i kod njih dođemo na predstojeće smotre.

A ideja da Mirsad Hajdar-Moša iz Sarajeva, ------ iz Beograda i ja učestvujemo potekla je u razgovoru delegacije BiH u Durbanu tog ljeta, kada smo i mi službeno postali dio svjetske skautske porodice. Francuski i njemački skauti bili su zainteresovani da naredno ljeto desetak njihovih grupa boravi kod nas, a da i oni ugoste naše izviđače. I dogovorili smo se: e, to je tek trebalo vidjeti, zajednički sastanci na kojem se prevodilo sa francuskog na njemački, pa na engleski, pa sa jednog od tri B-H jezika na jezike domaćina. Nikako se nismo mogli okupiti da svi govorimo barem jednim svima poznatim jezikom. Ali zato na zajedničkim roštiljijadama odmah se dogovorimo: il vino il pivo. Samo, nisu to okupljanja kao kod nas, pa pjesma i priča čitavu noć. U tačno određeno vrijeme dođe kamion sa opremom, mesom, roštiljima i pićem. Sve se raspremi, potpali i akcija. U tačno određeno vrijeme ekipa sve to pospremi. Ako si se s nekim skautkinjom zapričao duže nego što treba, zakasnio si, barem za to veče. Jer sutradan je to opet ponovo, zbog stranih gostiju, ili glavni šef hoće da ugosti zvanice iz Ženeve. Nije bitan razlog, važno je da smo se do sita napričali i razmijenili ambleme. A nas trojica dovodili smo do ludila domaćine pokušajima da objasnimo da kod nas imaju dva saveza u dva entiteta, koji imaju slično ime kao jedna susjedna država i ova domaća međunarodno priznata. Jedva su skontali gdje trebaju doći, iako sam i dan-danas ubijeđen da to još nisu razumjeli.

A naredne, 2000. godine, nakon što je pun autobus naših izviđača dočekao Novu godinu u Parizu, eto desetak zajedničkih grupa skauta iz Francuske i Njemačke kod nas. Oni tako vidaju rane zadobijene u ratovima proteklih stotina godina, mi daj Bože da naše jedni drugima nanesene ikada izvidamo, iako se dobro pretvaramo da smo oprostili. Prvo u Mlinskoj Rijeci pa u desetak gradova BiH i, naravno, završna manifestacija na Boračkom jezeru. Kao poklon, šatori i druga oprema ostala je domaćim izviđačima.

I, gotovo nevjerovatno, tokom smotre lidera nije bilo galame ni glasne komande. Ni postrojavanja svakih par sati. Ono što se dogovori poštuje se. Nema postrojavanja nego se svi učesnici okupe i u koloni krenu ka centralnom zborištu, sjednu podijeljeni u nekoliko polja da volonteri mogu proći i podijeliti vodu, pa ako treba pružiti i pomoć. A program na centralnom zborištu, nijedan teatar ne bi ga se postidio. A svaka grupa ima svog gitaristu ili zabavljača, pa dok se dođe i posjeda, već si se nagledao. Kad se sve završi i svi odu – tada volonteri «u streljačkom stroju» s plastičnim vrećama u rukama krenu da pokupe smeće, a njega uopšte nema, jer svako je svoj papir ili praznu bocu ponio sa sobom. Gotovo pa isto kao kod nas. Jednog jedinog skauta sam vidio da kradomice puši. Bio je naše gore list, Riječanin koji živi u Marselju.

Iako je to bilo prije deset godina, kao da je bilo jučer. I da ne zaboravim: kao i kod nas, mnogi su svog bračnog druga «skontanog» na nekoj logorskoj vatri poveli sa sobom, i pride djecu. Ujutro volonteri dolaze po djecu u naselja i vode ih u skautske jaslice ili obdanište gdje se ona igraju – da im roditelji ne bi čitav dan dosađivali svojom pričom i prepričavanjem prošlih akcija. Da se odmalena nauče čistom skautskom životu.
I čudio sam se kako su francuski skauti stalno veseli. Valjda zato što imaju jak savez, jaku državu, pa, kad se vrate kućama, čeka ih posao ili škola nakon koje će imati posao.

Sa poznatim Z-D-R-A-V-O!

Goran Rubil