BRIZBEIN-AUSTRALIA – Ranka se javlja

Dragi moji Vesko i Minkice,

istražujući internet stranice, zaplivah u davni izviđački period svog života – sretno, nježno i nevino doba za sve nas koji smo težili ka tako jasnim ciljevima – da budemo dobri LJUDI, što i jesmo, svi mi, danas.

Jednostavno, izgradili smo nešto što jeste apsolutna konstanta čovječanstva – prijateljstvo, ili, kako se to zvalo u davna vremena – drugarstvo.

Nedavno mi rekoše ovdje u mojoj novoj domovini, što nikada neće biti otadžbina: "there is: a friend for reason, a friend for season and a friend for ever", na što bi naš Čvoka, Cober ili Zlatan rekli "Ćuj! Ćuj!" Mogla bih lamentirati na ovu temu danima. A mi smo jednostavno bili d r u g o v i, dobri drugovi. I zar treba reći – mi smo to gradili za uvijek.

Javljam se da vam kažem da sam čila i živa i da se zahvaljujem svim svojim drugarima iz izviđačkih dana koji su odvojili svoje vrijeme da napišu nešto na ovim stranicama, omogućavajući mnogim poznatim i nepoznatim čitaocima ugodne trenutke oživljavanja prošlosti i posjete (na trenutak, u mislima) dragih ljudi.

Ja sam već 11 godina u Brizbeinu, glavnom gradu države Queensland u Australiji. Ovdje radim kao nastavnik fizike i matematike u srednjim školama.

Da i ja napišem nešto što bi vas podsjetilo na veselu Ranku. Gledajući Minkičine fotografije koje su snimljene 65. (?), kada su „Čičine“ planinke i izviđači polagali vještarstvo partizanskog kurira, sjetih se kako sam nakon skoro 10 sati ćutanja – progovorila.

Dakle, to je bilo ovako: zaustavili smo se na jednoj od romanijskih zaravni (čini mi se da je to na prikazanim fotografijama). Ja sam se izdvojila nekoliko metara od grupe i skinula svoju cipelu da pronađem kamenčić koji me je žuljao zadnjih desetak minuta prije nego što smo se zaustavili da se odmorimo. Bila sam veoma skoncentrisana da nađem u svojoj cipeli što me žulja. Kamenčića nije bilo. Normalno, morala sam da pronađem i otklonim što prouzrokuje žulj u mojoj cipeli. I nisam ništa našla, a, kako god sam navlačila cipelu, uvijek sam osjećala da u njoj nešto ipak postoji. Bila sam u panici, jer sam se bojala da će grupa krenuti. U jednom trenutku zovnu me Aljo i upita šta to radim. I ja mu odgovorim: "Ma ne mogu da nađem što me žulja u mojoj cipeli. Možeš li mi pomoći?" Dok sam mu to govorila, i dalje sam pokušavala da nađem taj prokleti kamenčić. Kada sam mu odgovorila, podigla sam pogled prema ostalima i vidjela da svi gledaju u mene zapanjena i zabrinuta pogleda . Pomislila sam da nešto nije u redu sa mojom uniformom ili nešto slično. Zaboravila sam da je to bilo polaganje partizanskog kurira! Svi su nastavili da gledaju u mene. Misleći kako ću nastaviti pješačenje i ne shvatajući što me svi gledaju, ja sam im se obratila: "Šta vam je, što me gledate?" Na što je Štef odgovorio: "Ali Ranka!" Tada mi je sve bilo jasno. Pomislila sam da neću položiti vještarstvo. Aljo je rekao: "Ranka, nastavi ćutati još 24 sata odsada." I jesam. Sjećam se, kada sam došla kući, da sam sa roditeljima komunicirala pismeno i da sam progovorila sljedeće jutro. Moj stari drug Štef je otkrio neku deformaciju u mojoj cipeli, odrezao otparani dio postave i ja sam k'o ptičica završila marš, ali najteže mi je bilo kada su svi progovorili a ja još morala ćutati....


I nešto za Cobera. Prije dvije godine dobijem jednu fotografiju koju mi je Zvjezdana poslala preko Jace Baturine. Pogledam i ne mogu da se sjetim gdje i kada je fotografija snimljena. Normalno, ne mogu da dešifrujem, ali stalno pokušavam. Znam da nije Romanija i dalje ne dosežem. Mjesecima sam pokušavala da odgonetnem vrijeme i mjesto i nisam uspjela. Prva stvar koju sam otvorila na ovoj strani bilo je Coberovo sjećanje na vod "Ljubičica" i fotografije sa izleta na Stanare. To je bilo to! Hvala Cober, nakon dvije godine i više sam odgonetnula odgovor na pitanje koje me je dugo mučilo.

Pišemo se, slikamo se, i vidimo se,
vaša Ranka Šipka

Zdravo! Zdravo! Zdravo!!!