ASOCIJACIJE NA ASOCIJACIJE – MIA KORDIĆ KAŽE...

VLAŠIĆ – o njemu sam pisala opširno na samom početku Bloga, ali ostalo mi je u sjećanju kako smo Snježa Zec i ja uzdisale zajednički za Coberom, a tu se ugurala neka crna Zlata iz Slavonskog Broda. Uh, što je nismo mogli smisliti! A još je imala super heklanu kapu po posljednjoj modi ljepšu od naših. Ma, strašno!


(Ko to ima super heklanu kapu po posljednjoj modi?)


Što se tiče neslavnog povratka, ja sam bila jedan od rijetkih sretnika koje je mimoišao ‘trčihitis akuta’ kako smo to tada zvali, ali je zato moja rodica Caca sedam dana bila na dvopeku i čaju. Ne bi to bilo strašno da to nije značilo da nije mogla na sastanak pred bivšim Umjetničkim paviljonom, koji se nalazio na uglu Titove i Kralja Tomislava, a gdje smo se obavezno nalazili prvi dan nakon povratka sa zimovanja i logorovanja. A ponijela se maksuz mondura iz Beograda da se impresionira Saša Berberijan.



Svaki put kada dođe zima, ja se prisjetim uzbuđenja koje je vladalo i neizbježnih pitanja gdje će se na zimovanje, koliki su snjegovi (tada obavezni) da li će se uopšte ići, i ako hoće da li će ići oni koji su ti tada bili važni . Po onoj ‘Ća je pusta Londra, kontra Splita grada’, tako je i nama bilo ‘Ća je pusti San Moritz, spram Zabrđa, il’ Vlašića.’


Mia Kordić