U CENTRALI BLOGA

Protekle uskrsne blagdane moja supruga i ja proveli smo u Londonu, u centrali našeg bloga, kod Minkice i Veska. Mislim da nema smisla pisati o Londonu, njegovim lijepim i lošim stranama, niti pisati o našim domaćinima, koji su, jednom riječju, ostali oni isti dobri, spontani i iskreni ljudi, izvanredni domaćini i nostalgično emotivna izviđačko- sarajevska raja. Iskren da budem, za mene nije bio ni toliki izazov otići u London i umarati se na turističkom konzumiranju belosvjetskih izazova, koliko mi je stalo da se družim i šupljiram sa našim domaćinima o prošlim danima u kojima smo živjeli, jer ovo sada se svodi na puko preživljavanje (Je li misliš na godine? – opaska V. V.). U tom svom naumu smo potpuno uspjeli, jer su naši domaćini čitavo vrijeme bili sa nama. I dok je Minkica bila pravi vodič i sa puno entuzijazma pokazivala sve što se može vidjeti za 5 dana boravka,

Posjeta Windsoru

Ispred Buckingham palacea

Tower bridge

dotle je moj drug Vesko bio posebno zahvalni domaćin u kasno-večernjim satima, kada smo uz nezbježni irski viski, džin, dobro vino i obilatu mezu prebirali po nasoj izviđačkoj prošlosti. Ja se stvarno ne mogu sjetiti koga se tih večeri nismo sjetili. U tom sjećanju, moram priznati da je Vesko pravi šampion i zato njemu priliči (naravno, uz Minkicu) da bude idejni tvorac i pokretač našeg bloga. Sa druge strane, Vesko trenutno komunicira sa stotinu ljudi koji su rasuti diljem zemaljske kugle tako da on veliki dio svog vremena provodi u strpljivoj komunikaciji sa ljudima i u prikupljanju informacija. Dok nisam došao u njihov stan, mislio sam da Vesko ima jedan poseban prostor za rad, velikim kompjuterom i police sa dokumentacijom, ali sam se uvjerio da je čitav njegov prostor dosta skučen u spavaćoj sobi i da mu kompjuter bukvalno stoji na prozoru. Ali ima tu jedna posebna draž, da Vesko pored Minkice, koja je za njega vječna i neprevaziđena inspiracija, ima i inspiraciju divnim pogledom na aristokratski Richmond, gdje stanuje, i obrise centra megalopolisa Londona, koji se dobrano vidi. Istina, za takvo uživanje pretpostavka je i dobro vrijeme, u što se mi ovaj put nismo uvjerili. (laže, vjerujte nam!!!! – vidi fotose – opaska V. V.)

Naime, kada smo pošli na put, Vesko nas je uvjeravao da je tamo dosta toplo, pravo proljeće i da nam ne treba posebna zimska garderoba. Ja, poučen švedskim iskustvom da "nema dobrog i lošeg vremena, već ima dobra i loša garderoba", ponio sam garderobu za sva godišnja doba. I upravo se to dogodilo, da je moja zimska garderoba bila najprimjerenija vremenu u Londonu.

Pošto je Vesko, kao dobar domaćin, htio da nam ponudi i dobro vrijeme, ali u tome nije uspio, on je pokušao da kroz fotografisanje, kada nije padala kiša i snijeg, uvjeri blogiste da je i vrijeme na njegovoj strani. Ja mislim da, kao što je London grad čudo, isto tako je i vrijeme tamo iznenađujuće i čudno. Zato, kada budete vidjeli ove slike koje je on odabrao, znajte da je sunca bilo samo oko 3 minuta i da je on tada napravio najveći dio fotografija. Zato Vesku treba vjerovati u svemu osim kada govori o vremenu, jer on se tada pravi Englez. Bez imalo pretjerivanja i kurtoazne retorike, mojoj supruzi i meni bilo je krasno i nezaboravno u posjeti kod Minkice i Veska.
Iskeno Emir Omanović

P. S.: Da je naš Emir veoma obrazovan, glagoljiv i nada sve veoma zabavan nas drug, potvrđuje i gornji tekst. Pa ipak, jedva sam ga ubijedio da ovo nisu njih dvoje, te da se od pelikana ne prave
nalivpera.