Thursday 20 March 2008

Igram se asocijacija (nastavak)

Prvo, logorovanja odreda „Slaviša Vajner Čiča“ na kojima sam bila.

FOČA 1956 – napisah u postu „Kako sam postala Muhica“, a sad se sjetih da je Alju (Alija Melez) ujela zmija i da se straža čuvala s bojevom municijom jer smo logorovali na rubu neke šumetine...


Buljarice 1961.
Najmlađe planinke:
Jadranka Jeličić,
Gorana Jovanović,
Marija Nikolajev




BULJARICE 1961 – ima nešto u komentarima, ali najvažnije – moj mali brat Neven (imao je 2,5 godine) pao (gurnut) u vreli pepeo logorske vatre (srećom, bez trajnih posljedica), napatio se, jadničak, a bdijući nad njegovim zamotanim rukicama da se ne povrijedi, noćima, moja mama (teta Zvjezdana) počela je pušiti i kako tada... Onda Posejdon Maša (Mahmud Đikić) otišao na ronjenje i – misterija – nest'o čovjek, što bi rekli Nadrealisti. Mi ga oplakali, a on, mrtav-'ladan, ušetao u logor nakon nekoliko sati i ibreti se šta je nama, što plačemo! Kad ga tad čika Gojko, to jest moj tata, nije razbio, onako, pedagoški... Troko vazda bio u kazni, volio se potuć' a bili mu i tata Hećim i mama Zdravka i sestra Jadranka tu... Bilo mu k'o i meni – cijela familija za vratom...

Rade Grbić-Kroko i Olgica Đurašković-Olja predaju raport, Mahmudu Đikiću-Maši, u Buljaricama
MALI ZATON 1962. – upoznala Goranku Mirić (Oljača) i divim joj se od tada do dana današnjeg zbog ljepote, pameti, a tek nešto starija od mene. Bila modna revija, ja joj posudila svoj „komplet“ za plažu, gdje ću ja na pistu, buca mamina... Bio s nama Mak Dizdar, uvijek u svom nekom svijetu, a njegova supruga, teta Sena, kuhala nam. Njegov sin Majo čuvao jedno veče mog brata Nevena dok su mama i tata negdje bili s brđanima i tješi ga da se ne boji mraka ovim riječima: „Ma, ne boj se ti Babaroge, to ti je jedna obična žena – ista kao tvoja mama!“ Kad je to čula teta Zvjezdana... Čvoka (Nenad Jovanović – nije mi ništa u rodu) skočio komplet obučen u more. Kaže – zima mu u kupaćim! On je jedan od najduhovitijih ljudi koje sam upoznala. Jedino logorovanje u zgradi, bez šatora... more hladno (u blizini izvor slatke vode), travuljina do koljena i jedna čudna anomalija: pedesetak metara od obale – plićak! Naši brđani iz kluba „Bratstvo“ u tom plićaku igrali indijansko kolo, nevjerovatan prizor!

GRGURIĆI kod SLANOG – 1963. Uvijek sam išla s brđanima – konačarima na ta prva logorovanja i najjasnija sjećanja vezana su uz njih. Uvijek smijeh, sala, nepodopštine... Najsretniji događaj kad je stariji Fontana (Krapina) došao sa zakašnjenjem, imao je ispite ili neko takmičenje, bio je sportista, pokoj mu duši! Tu sam upoznala Jasnu Baturinu (kasnije Gajić), tada maturanticu a nakon ohoho godina predavala mi je fiziku u gimnaziji. I danas smo prijateljice iako živi u Norveškoj zadnjih 16 godina. Imala sam kratku kosu, plava po prirodi, pobijelila skoro od sunca i soli nakon dvije smjene na logorovanju. Rođena mama i dan-danas misli da me Jasna ofarbala hidrogenom, a u školi je također bilo pitanja na tu temu...










Brđanka Zvjezdana i muhica Gorana u Slanom 1963.






KULEN VAKUF – 1964, moja prva smotra! 11 mi je godina, počinju prve ljubavi... Sjećam se nekog Damira zvanog Dama, ljepše nešto u svom životu do tada nisam vidjela! Naravno, „maznula“ ga je Goranka... Posebna atrakcija – pravi VIS (tako smo zvali prve rokere – vokalnoinstrumentalni sastav) a u uniformama. Među njima Dragan Danilović, kasnije član dubrovačkih „Poklisara“. Ne znam otkud njima plave, porječanske uniforme? Bio je tu i Krešo Kalanović (nažalost, i on je na tužnom spisku onih kojih više nema), koji nas je obarao s nogu svojim pjevanjem uz logorsku vatru („Zelena polja“, i sad kad čujem tu pjesmu, sjetim se te smotre i njegovih zelenih očiju...). Tada sam čula za mene jednu od najljepših pjesama ikad: “Kraj vatre sjedim u noći, dok rijeka ko biser teče i mislim na prekrasne oči što su sjale u zvjezdano veče... O oči te, gdje ste nestale sad...“ itd. Mislim da svoju slavnu reumu i ostale kostobolje dugujem upravo toj smotri. Logor je bio tik uz Unu, teren podvodan (vidi se da nije klub „Bratstvo“ bio među konačarima), spavala sam na slamarici sa dvije „pogoleme“ planinke (u odnosu na mene), koje su me noću, ne namjerno, uredno zgurale na mokru travu... Jedna od njih je postala moja voljena vodnica čim smo se vratili sa smotre. Zove se Ranka Šipka, a druga je bila, čini mi se, Vera Barbarić. Na toj smotri sam izgubila svoj prvi zlatni prstenčić sa crvenim kamenom, poklon za rođendan od moje voljene bake. Da li je na toj smotri Branko Parla dobio nadimak Kokta? Ili sam nešto pobrkala... Godine, šta ćete...

(nastaviće se... očekujem komentare nazočnih na tim logorima)

2 comments:

cober said...

Draga Gorana,
ono OSICA je bila dobronamjerna šala,
izvinjavam se ako je pogrešno shvaćena.
Što se tiče braće Fontana,i ja sam bio mali pa sam konsultovao starije prijatelje njihove generacije pa smo zajedno napravili grešku.Prihvatam primjedbe i ispravke i obećavam da ću se više potruditi.
Pozdravljam tvoje priloge i nadam se saradnji na budućim mojim i tvojim prilozima pa ću manje griješiti, a ti unijeti osvježenje sa dokumentima i fotosima kojima bi se mnogi obradovali.

Pozdrav, tebi i Radošu,

Cober

++Muhica++ Gorana said...

Bravo, Cober, sad moj post izgleda kako treba! Ne kaze se dzabe da "slika vrijedi hiljadu rijeci". Jos jednom hvala na urednickom zahvatu. Potrudicu se ubuduce da sama uradim kako treba!