KAKO SAM POSTALA "MUHICA"

Zdravo svima! Za prvo, što bi Sarajlije rekle "jubilarno" javljanje na blog, današnji dan je dobar kao i svaki drugi. Međutim, za mene je današnji dan ipak malo važniji od ostalih – da je živ, moj tata, "čika Gojko" za ostale blogere, imao bi punih 86 godina!
Pa hajde, onda, da se baš danas prisjetim kako sam ja to postala "muhica" među svim ostalim "pčelicama"...

Ljeta 1956. godine moj je dragi tata nagovorio svoju mladu, 23-godišnju suprugu Zvjezdanu da krene s njim i njegovim izviđačima u neizvjesnu avanturu logorovanja na Drini, ne baš tako blizu Foče. Pa još i da povedu troipogodišnju mene.

Stariji izviđači sjetiće se kako su tada logorovanja bila "komforna" i baš prava avantura. Vaša buduća "teta Zvjezdana" pristala je na vojničke metode svog dragog muža pa je dozvolila da njena kćerkica živi potpuno isto kao odrasli izviđači: uniforma, zbor, ručak kad i svima ostalima (a često je kasnio), čak nisam s njima ni u šatoru spavala svako veče! Kažu da je bilo i raporta!

Ljubimicu logora htjeli su nazvati po propisu "pčelicom" ali se ona pobunila: "Pčelice su zločeste, bodu djecu, ja ću biti muhica". I tako je to ostalo sve dok Muhica nije postala prava planinka nekoliko godina kasnije...

Koliko je u ovoj priči istine? Ne pitajte mene. Kažu da jako malo djece ima svoja vlastita sjećanja u tim godinama. Pitajte, na primjer, Alju Meleza. On je tada imao nekih 17 godina i sve do dana današnjeg to prijateljstvo traje bez prekida. I nije jedino.

Kao što rekoše Mia i Cober, u Jovanovića kući izviđački život je bio prioritetni način života a ne "pripadnost organizaciji koja okuplja mlade". Tako sam ja bila i ostala izviđač od davne 1956. do dana današnjeg. Osim predivnih uspomena na logorovanja, zimovanja i druge akcije, ali i redovan vodni, četni i odredski život u samom Sarajevu, koji me je formirao kao ličnost ali mi podario i bezbroj praktičnih znanja (uh, što su valjala u periodu 92-95!) i – ubitačnu reumu.

Buljarice, Zaton, Slano, Molunat, Fruška gora, Sutjeska, Boračko, Bled... Pale, Zabrđe, Vlašić... COT u Dečanima (III mjesto u Jugi a nas pet VII i VIII razred, a vodili nas Cober i Zlatan, kao "stariji", a golobradi...). Ma, ko bi sve nabrojao. Sve ljepše od ljepšeg. Svako novo logorovanje ili zimovanje – nova prijateljstva, nove ljubavi, nova vještarstva, nove osvojene zvijezde...

Pa kako sam onda mogla odoljeti i 1996. ne pokrenuti novi odred u školi u kojoj radim? Pomogli su mi Hajro, nedavno preminuli Čarli i njegov brat Bea, Branko Parla u onim detaljima koji se Saveza tiču i novih, sada skautskih pravila... "Prvi dobrinjski"... Sada ga već godinama uspješno vodi moja kolegica iz škole Emira Kršlak, također stara planinka. Zašto ne ja? Ma ko će u ovim godinama opet pod šator, na poljski krevet, u latrinu? To je bio jedini razlog što nisam ostala aktivna. Ali, kada se iz kabineta muzičkog (koje predaje Emira) začuje "Baramba", "Mi planinke" i druge drage pjesme, ostavljam sve i trčim da zapjevam s njima. Tekstovi su se malo promijenili, ali, zar nije i sve drugo? Ostao je onaj ponos kad kažeš "Ja sam izviđač". Interesantno, nikad nisam čula da je neko rekao tu rečenicu u prošlom vremenu! Pa, ne možeš reći ni"Ja sam BIO čovjek", zar ne?

Nemojte nikome reći, ali kada sam i svog, tada devetogodišnjeg sina aktivirala u novom odredu, znate šta mi je rekao poslije prvog "Zakopanog blaga"? "Mama, moram li ja ovo?" Bogu hvala da mu deda to nije imao priliku čuti! Šta ćete, genetika je čudo, a tata mu nije izviđač!

Eto, za prvo javljanje toliko od mene. Valjda će Vesko naći neke slike za ilustraciju, danas nemam vremena da tražim i skeniram svoje, a "pukla" me inspiracija. Valjda zbog pojačanog sjećanja na tatu...

Sve vas širom svijeta voli vaša Gorana Jovanović