Citirajući jednu rečenicu iz "Ljetopisa" Mula Mustafe Bašeskije, da ono što se pamti iščezne a ono što se zapiše ostaje, javio nam se Momčilo Spasojević potaknut raspravom tešanjskih izviđača o osnivanju i ko su bili osnivači Odreda izviđača "Huso Hođić" iz Tešnja. Njegovi raniji prilozi na blogu kao i prilog Muje Pobrića su samo djelić bogate istorije tešanjskih izviđača, pa vjerujemo da će ovaj prilog kao i budući podatci, dokazi doprinjeti doprinjeti rasvjetljavanju jednog perioda koji je već davno iza svih nas.
ISTINA TREBA DA JE IZNAD SVEGA
Prošle, 2012. godine, obilježena je 55. godišnjica djelovanja izviđačke
organizacije u Tešnju. Bio je to i povod da se započne i rasprava o tome kako
je, te 1957. godine, osnovana, ko je ili ko su bili inicijatori, odnosno osnivači izviđačke organizacije u toj sredini. Pošto
sam i sam, kao učenik osmogodišnje škole, u to vrijeme, postao njen član, a
nakon završene petnaestodnevne vodne škole Sreskog starješinstva Doboj, u
Kaštel Starom, i jedan od vođa, pa se misli da nešto oko toga i znam, uvučen sam u tu raspravu.
Naime, 28. maja
2013. godine, telefonom me je iz Tešnja
nazvao Haso Kerić, nekadašnji opštinski rukovodilac omladine u Tešnju, vezano
za to pitanje, a tri dana docnije i Šemsudin Ibrahimović, koga poznajem kao
dugogodišnjeg radnika u tešanjskoj tvornici čarapa. Nekoliko dana kasnije od gospodina Ibrahimovića sam dobio i pismo sa
materijalima kojim on upozorava na činjenicu da je bio osnivač izviđačke
organizacije u Tešnju maja mjeseca 1957. godine, uz 21 potpis na gotovo tipskim
izjavama, kojom se to potkrepljuje.
U
ovom slučaju još jednom, po ko zna koji put, potvrdila se rečenica Mula Mustafe
Bašeskije, zapisana u njegovom čuvenom „Ljetopisu“, da ono što se pamti isčezne,
a ono što se zapiše ostaje. A možda sam baš ja u ljetopisu Odreda izviđača „Huso Hodžić“ Tešanj, zapisao da je
osnivač te organizacije bio Bahrudin Srkalović, zvani Babe, koji je niz godina bio bibliotekar u Tešnju, a po
čijoj smrti je je jedan vod Odreda ponio
ime „Babe“, jer je to on sam ili neko od starijih izviđača kazao, ne znam.
Ja sam, kako rekoh,
postao član izviđačke organizacije u Tešnju još kao učenik osmogodišnje škole,
krajem pedesetih godina. Vod u koji sam primljen, činili su učenici iz istog
razreda, okupljeni ispod Griča u blizini tadašnje zgrade škole, kasnije zvane
Gimnazija. Za vodnika je izabran Nedžada Hadžiselimović, koji je bio još od ranije uključen u izviđačku organizaciju. U to vrijeme starješina Odreda je
bio Fehim Adžamić zvani Adeš, a načelnik Risto Petrović. Sjećam se da je pominjan i Fadil Kahvić, koji
je već bio otišao u Zenicu. Iz toga vremena sjećam se, recimo, jednog izleta u
Teslić. Do Jelaha se išlo pješke (nosili smo tri ili pet šatora), te vozom-
ćirom do Teslića. Tamo nas je dočekao Ljubo Jović, starješina ili načelnik
teslićkih izviđača. Postavili smo bivak negdje u centru grada od nekoliko
šatora koje smo donijeli. Odigrana je i rukometna utakmica između naše i
njihove ekipe. Isti dan smo se vratili nazad ćirom do Jelaha te pješke do
Tešnja. Među izviđačima su se nalazile i dvije planinke, a jedna od njih je
bila Raza Bukvić, kasnije manekenka u Zagrebu. Neki su pjevušili tada veoma popularne pjesme Slavka Perovića. Čast je predstavljala nositi
šator pa je Salih Krdžalić iz moga voda nosio čak tri ( a nas tridesetak ništa)
samo da bi se istakao i stekao i priznanje Prvu izviđačku zvijezdu.
Bilo je nekih
sastanaka u školi, na Gradini, po gričevima oko grada, izleta na Kiseljak, Rastoke na Usori i slično.
Sresko
starješinstvo izviđača u Doboju u to
vrijeme, između ostalog, organizovalo je
sreske smotre sa takmičenjima u izviđačkom višeboju (orjentacija,
signalizacija, dizanje i spuštanje šatora, prva pomoć, vezivanju čvorova).
Tešanj je, tih godina, imao samo mušku ekipu ( pet članova).
U proljeće 1963. godine
jedna takva smotra je održana u Tešnju na Fejzinoj luci (TOŠK-ovom
igralištu), koja je trajala 2 ili 3 dana ( kopije fotografija dobojskih
takmičarskih ekipa poslao sam za izložbu 55. godišnjice starješini OI „Crni
vrh“ Muji Pobriću). Za tu priliku Sresko
starješinstvo nam je posudilo svoje šatore za podizanje logora, a Krojačka zadruga
„Mladost“ Tešanj, sašila je prvih deset izviđačkih uniformi. Štab odreda je
vijećao koja su to desetorica najzaslužnijih članova Odreda koji će prvi obući
te uniforme . Među tih deset sam bio i ja. Toga ljeta, Ahmet Abduzaimović, zvani Majstor i ja upućeni
smo u Kaštel Stari, u odmaralište SOFKE Doboj, gdje smo završili vodnu školu.
Izviđačku
organizaciju brzo su napustili i Fehim Adžamić i Risto Petrović, a za
starješinu je izabran Ekrem Ajanović Sos, a ja za načelnika i nas dva smo bili
njeni nosioci. Oprema i dokumentacija je bila djelom u kancelariji Opštinskog saveza omladine Tešanj (zgrada
Ademagine banke na spratu) a dijelom u
Sosovoj kući u ulici Edhema Ajanovića. Ne znam otkuda su nabavljeni vojnički
austrougarski ranci-telećaci koje smo imali. Onda se pasivizirao i Ekrem pa sam
starješina bio ja, a potom otišao na
studije itd. I tako je to išlo. Članovi su dolazii i prolazili, ali, na sreću,
organizacija je ostala i trajala i traje.
Za desetak članova
Odreda smo 1965. godine organizovana je
desetodnevna vodna škola na Kiseljaku
i po sjećanju navodim nekoliko učesnika
: Avdo i Džemal Hadžiahmetović, Huso Hodžić, Adem Prnjavorac, Enver
Abduzaimović, Kemal Hatibović,Alija Mehinagić,
Seid Čiča, (Rasim Prnjavorac !?). Kasnije su organizovane i škole za
načelnike četa.
Savez izviđača BiH
je 1968. godine pokrenuo petnaestodnevne škole za načelnike odreda ( bilo ih je
ukupno 13), a već na prvoj, na Palama, iz Tešnja su je pohađali: Avdo Hadžiahmetović, Milovan Kojić, Ćefa
Smailbegović, kasnije Momir Toprek i
drugi. Time je bila utemeljena stručnost
i kompetentnost u vođenju izviđačke organizacije i bilo je mnogo lakše.
Tešanjski izviđači su učestvovali na velikim
saveznim smotrama: Bledu i Tjentištu, pa
na republičkim: Boračkom jezeru, Čapljini-Dretelj, a 1978. godine bili domaćini
Republičkog izviđačkog višeboja održanog na Kiseljaku. Bila je to velika
praktična škola.
Eh, sada da se vratimo na ono bitno.
Svaka organizacija,
pa i izviđačka ima svoj program, te da bi se osnovala, nekoga ga mora poznavati
i primjenjivati. Izviđačku
međunarodnu omladinsku organizaciju, pod
nazivom skauti, osnovao je engleski general ser Robert Baden – Pauel početkom 20.
Vijeka, koji je napisao i njena pravila,
a koja, sa manjime izmjenama, važe i danas. Na južnoslavenskim prostorima,
skautizam je utemeljio dr Miloš Đ.
Popović 1911. godine pod nazivom Savez
izvidnika i planinki, sa osnovnim ciljem svestranog razvoja omladine u prvom
redu životom u prirodi i radom. Glavni Stan – Glavni savjet Saveza, između dva
svjetska rata, nalazio se u Beogradu, a središta župa u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani,
Splitu i Skoplju. Po gradovima su bili
stijegovi (kasnije nazvani odredi). Početkom Drugog svjetskog rata pokret je prestao s radom da bi i u BiH, bio
obnovljen 1952. godine. Pred drugi
svjetski rati komunisti su se služili
izvidničkim organizacija kao paravanom za svoje zabranjeno djelovanje. Tako je u Tešnju neki oblik izviđaštva
pred rat upražnjavao Huso Hodžić, nastavnik niže poljoprivredne škole, organizujući izlete i sastanke, obično, na Kiseljaku, odnosno Crnom vrhu. I baš komunisti su i inicirali obnovu te
organizacije u poratnoj Jugoslaviji. Jedna od njih je bio i Todor Vujasnović Tošo, rođen u Tešnju 1901. godine,
predratni izvidnički visoki funkcioner . Naime, bio je zamjenik sekretara glavnog župnog stana u
Sarajevu 1923. godine kada je na Palama
održan Prvi izvidnički sleta za cijelu
Kraljevunu SHS. Pisao je stručne radove
za „Sarajevski izvidnik čiji je prvi broj izašao u januaru 1924. Godine. Upravo
on je 1953. godine bio pokretač
osnivanja izviđačke organizacije u Doboju, a kada su dobojski izviđači
organizovali svoje prvo logorovanje u Blatnici, pored rijeke Krivaje 1955. godine,
Tošo Vujasinović je, kao ministar saobraćaja Jugoslavije, sa Dedom Trampićem,
partijskim sekretarom Sreza Doboj, došao terezinom da ih posjeti.
U administrativnim reorganizacijama tešanjski
srez je ukinut (1955!?) i kao opština pripao je Srezu Doboj u kome je formirano
Sresko starješinstvo izviđača, koje je objedinjavalo rad svih
izviđačkih jedinica na srezu te organizovalo smotre, takmičenja, tečajeve za vođe izviđačkih jedinica i podsticalo na
formiranje izviđačkih jedinica i
masovnost te organizacije.
Mnogo štošta se tih godina nije zapisivalo, a i što se
zapisivalo bilo je veoma oskudno i traljavo. Rijetki dokumenti su se vremenom zaturali i gubili. Stoga je vrijeme formiranja
izviđačke organizacije u Tešnju dosta maglovito. Uzima se da je to 1957. godina
i veže se za podsticaj iz Doboja, što tvrdi i gospodin Šemsudin Ibrahimović. Odred izviđača „Crni vrh“ posjeduje izvjesnu
količinu dokumentacije iz toga perioda koju sam
mu ja poslao, ali podataka o osnivanju izviđačke organizacije u Tešnju
nema. Arhivu Sreskog izviđačkog starješinstva
bi trebalo potražiti u Regionalnom arhivu Doboj. Izvor
informacija mogli bi biti i listovi koji su tih godina štampani u Doboju, a
posebno „Glas komuna“, a možda i informator u Narodnoj biblioteci Doboj
gospodin Dragan Mičić.
Goran Rubil, nekada
vođa dobojskih izviđača i posljenji predsjednika SIBiH pred rat devedesetih
godina, a danas sudija Okružnog suda u
Doboju, 2005. godine je izdao knjigu „Spomenar dobojskih izviđača“ u kojoj se, između ostalog, kaže da su dobojski
izviđači 1957. godine logorovali u Maoči. Na fotografijama dobjskog logora u Maoči vidi se više od desetak šatora, što zanči da je u
njih moglo da se smjesti namanje
pedesetak izviđača-učesnika. Te iste godine gosti u Doboju na logorovanju su bili beogradski izviđači. Pored toga su dobojski izviđači su 1957. godine uzeli učešća
i na Drugoj smotri Saveza izviđača Jugoslavije na Palama.
Prema sjećanjima
Šemsudina Ibrahimovića te 1957. godine Odred izviđača iz Dobija („Miloš Kupres“),
organizovao je još i seminar, odnosno
školu za buduće vođe, na Kiseljaku, gdje
je načelnik je bio Zijad Bešlagić, u
maju mjesecu. Neosporno je da se to desilo, jer sam slušao o tome, vidio i
jednu ili dvije-fotografije sa toga logorovanja, čak i pročitao i neku
reportažu (u nekim starijim novinama ili časopisu koji imam zaturen), a koju je pisao jedan od učesnik te akcije iz Zenice (ili je iz Doboja odselio
u Zenicu). Gospodin Ibrahimović bi
trebao još razmisliti, i nekako
provjeriti, da li je to bio baš mjesec maj, jer je to dosta rano vrijeme da se organizuju logorovanje
dužine 10 do 15 dana pod šatorima, a i školska godina je u još bila u toku. Drugo,
provjeriti i da li je to bila baš
ta godina, jer su u njoj dobojski
izviđači imali previše drugih akcija i na više raznih strana zašto je bilo potrebalo imati značajna materijalna sredstva, opremu i sposobne i stručne kadrove. Ja se ne sjećam šta u pomenutom novinskom
članku stoji u pogledu godine i mjeseca .
Zijad Bešlagić je kao akter tih
događanja neupitan. Njega je Goran Rubil, u svojoj knjizi, stavio na prvo
mjesto kada je u pitanju obrazovanje i ospsobljavanje mladih izviđača za vođe. Kako piše,“ Glas komuna“,
kada se 1983. godine slavila
tridesetogodišnjica, Z. Bešlagić je u ime prvih dobojskih izviđača
organizatorima akademije uručio prigodan poklon. S njim bi vrijedjelo još
porazgovarati.
U
ono što tvrdi Šemsudin Ibrahimović, da ga je Opštinski omladinski komitet
Tešanj predložio da učestvuje na izviđačkom seminaru na Kiseljaku,i da je on to
prihvatio ne treba sumnjati. On je bio prvi obučeni vođa i stekao je osnovne
pojmove. Ali, nije li, možda, još neko
od Tešnjaka bio na tom logorovanju-seminaru,
jer je interes za izviđačku organizaciju u to vrijeme bio veliki!? Kako
sam kaže, na oglas za učlanjenje koje je Š. Ibrahimović napisao dva dana po
dolasku s logorovanja „javilo se stotinu
kandidata“. Zašto je o Omladinski
komitet predložio samo jednog omladinca za seminar!? U to vrijeme se ulagalo
dosta u kadrove. Jednoj osobi je vrlo teško bilo formirati više vodova,
čete i konačno odred. Sto omladinaca i dječaka, to je odred od 12 vodova ( za koje je potrebno
12 vodnika), to su te tri ili četiri izviđačke čete, a za nju su
potrebne starješinae, načelnici,
štabovi. Bilo bi korisno i veoma
dragocijeno, za buduću monografiju tešanjskog izviđaštva, kada bi on u tom
smislu dopunio svoja sjećanja, naročito kako se nosilo sa problemom
nedostajućeg kadra, organizacije rada, izvođenja
izleta i drugih aktivnosti. Sjećam se,
kada sam ja stupio u Odred, da je rad bio poprilično stihijan i centralizovan,
iako je postojala literatura o radu s vodovima, četama, poletarcima,
taborovanju, vezivanju čvorova, pa i nešto brojeva izviđačkog lista „Mi mladi“ i da nam je dobro poslužila u radu mnogo
godina. Ne znam ko ju je i kada nabavio.
Šatora koje je
poklonilo Sresko starješinstvo Doboj
tešanjskim izviđačima, koje pominje Ibrahimović, sjećam se i ja. Mislim da je nekoliko šatora
dobijeno i od Crvenog krsta. Bili su to ( bar kada sam ja postao član)
šatori tipa H-4 (za četiri osobe ) i dva
tipa H-2, koje smo zvali „grobari“, jer su ličili na grob. Neosporno je da je
interes za izviđače tada bio veliki jer, pored TOŠK-a i
Vatrogasnog društva, tada nije
bilo mnogo drugih društvenih organizacija ( možda još strijelci !?). Članstvo u
izviđačkoj organizaciji ne treba poimati sa današnjeg gledišta, tj. držati da
je ono bilo nešto stalno i kontinuirano. Naprotiv, neki su dječaci bili članovi
vrlo kratko, možda učestvovali na jednom ili dva izleta, nakon čega bi se
okretali nečemu drugome i odlazili, okretali nečemu drugome, a kasnije ženili se, zapošljavali, odlazili na školovanje ili nalazili
neki drugi hobi i slično. Obučenih kadrova nije bilo mnogo. Učilo se na
izletima, bivacima, logorovanjima, takmičenjima, smotrama.
Nema potrebe da iko
sumnja u ono što izjavljuje Šemsudin Ibrahimović . On to nije mogao izmisliti,
niti se tako što, bez ikakvog osnova, može izmisliti, odnosno neutemeljeno
tvrditi. Ne treba mu ni zamjeriti na emotivnosti s kojom se obraća rukovodstvu OI „Crni vrh“,
a ni to što to čini nakon toliko godina.
S godinama ljudi postanu posebno vezani za čista, ničim uprljana osjećanja iz
rane mladosti, a pogotovo tako čistu stranu života kakva je izviđačka. O svom
članstvu u izviđačkoj organizaciji s ponosom i setom danas pišu i Abdulah Sidran u knjizi „Otkup
sirove kože“, zatim E. Kusturica u
svojoj knjizi „Sto jada“, a Meša
Selimović u svojim „Sjećanjima“ s
nostalgijom, nakon pedeset godina, govori
kao je bio vođa skauta u Tuzli pa je,
čak, u ime svih skauta koji su 1928. godine ljetovali u Makarskoj predao raport kralju Aleksandru koji je tuda prilazio.
Istina,
ja moram kazati, da nisam u staroj
dokumentacij koju sam imao priliku da
vidim, naišao na trag o tome što
Šemsudin Ibrahimović tvrdi . Međutim, i za
mnogo štošta drugo nema dokumentacije, ali to živi u pamćenjima učesnika pojedinih događaja
ili pričama, a ne znači i da negdje ne postoje
o tome i pisani tragi. Možda bi bilo
dobro da svoja sjećanja o tom vremenu napišu: Fadil Kahvić, Hamdo Subašić, Ekrem
Ajanović, Mujo Smajilbegović, Avdo
Bukvić , Nedžad Hadžiselimović, pa, možda, još ko od starijih izviđača a koji
su potpisali izjave. Iz ličnog iskustva
znam da izviđači za cijeli život pamti svoje prve starješine, odnosno vođe..
Šemsudin
Ibrahimović jekao osnivač izviđačke organizacije u Tešnju i prvi starješina, radio onako kao je moga prema svojim
sposobnostima i uslovima kakvi su bili. To su, kao sam kaže, bili izviđački
sastanci i druženja,naročito na Gradin i u okolini, kratki izleti na Kiseljak i
drugdje. Mladost se okupljala i družila
i to je bilo veoma lijepo i korisno. Svi počeci su skromni i predstavljaju prvi
korak da bi se stiglo do konačnog cilja. Po odlasku u vojsku prestao je i
njegov rad, a po povratku se pasivizirao i okrenuo nečemu drugoma: poslu, porodici ili nečemu trećem.
Pedeset peta
godišnjica izviđaštva u Tešnju je bio povod da se kod Š. Ibrahimovića pobude nostalgična
sjećanja iz mladosti, koja su obično
vezana za bezbrižan i lijep mladalački život. Ali bi sada bilo dobro da on lično uloži napor i potrudi se da proširi tu
priču sa što većom količinom svojih sjećanja na prve izviđačke aktivnosti u Tešnju,
da ih stavi na hartiju, bar ovako skromno kako sam ja ovo napisao, i tako se
ponovo, na najljepši način, vrati u tešanjsku izviđačku priču. Sa rečenicom
„Samo su sitnice važne“ F. M. Dostojevski
udario je temelje modernoj
svjetskoj književnosti, a baš sitnice su
i posebno važne za izviđaštvo i o njima treba pisati.
Smatram da
Šemsudinu Ibrahimoviću ne treba
osporavati pravo na parče njegove sunčane mladosti proživljene u izviđačkoj
organzaciji i vezanost za izviđačku
organizaciju Tešnja dalekih pedesetih godina prošlog vijeka, i da to ne može, i ne treba, nikome da smeta. Istina treba da je iznad
svega jer je ona temelj pravde.
Čelinac,
8. juni 2013. godine Momčilo Spasojević
Dostavljeno:
a)
Šemsudinu Ibrahimović, Tešanj
b)
Odredu izviđača „Crni vrh“, Tešanj
c)
Blog SA IZVIĐAČI
Vaše komentare možete slati na slijedeći način: Dovoljno je da prilog koji želite komentirati, da na njegovom kraju sa desne strane kliknete mišem na rijeć Post a comment. Otvoriće vam se sljedeća stranica na kojoj će te ugledati kvadrat u kojem možete kometarisati prilog ( ne više od 300 rijeći ). Ispod kvadrata se nalaze dva manja pravougaonika i u prvom napišete vašu e mail adresu a u drugom vašu lozinka-pasword. Na kraju kada to uradite, kliknete na rubriku send i to je to.
Vaše priloge sa fotografijama možete poslati i na ove adrese:
veskoveskovic@ymail.com
cobertopic@gmail.com
Vrijeme leti...leti. 23.6. ove godine objavili smo prilog o izviđačkom vjenčanju u Prijedoru. Ovo vjenčanje pobudilo je interesovanje izviđačke populacije. Dokaz tome je i novi prilog Gorana Rebula iz Doboja koji nam je prenio vijest da su o ovom događaju pisale i www.vijesti in.rs.
