ISTINA TREBA DA JE IZNAD SVEGA - Momčilo Spasojević

Citirajući jednu rečenicu iz "Ljetopisa" Mula Mustafe Bašeskije, da ono što se pamti iščezne a ono što se zapiše ostaje, javio nam se Momčilo Spasojević potaknut raspravom tešanjskih izviđača o osnivanju i ko su bili osnivači Odreda izviđača "Huso Hođić" iz Tešnja. Njegovi raniji prilozi na blogu kao i prilog Muje Pobrića su samo djelić bogate istorije tešanjskih izviđača, pa vjerujemo da će ovaj prilog kao i budući podatci, dokazi doprinjeti doprinjeti rasvjetljavanju jednog perioda koji je već davno iza svih nas.

ISTINA TREBA DA JE IZNAD SVEGA

Prošle, 2012. godine,  obilježena je  55. godišnjica djelovanja izviđačke organizacije u Tešnju. Bio je to i povod da se započne i rasprava o tome kako je, te 1957. godine, osnovana, ko je ili ko su bili inicijatori, odnosno  osnivači  izviđačke organizacije u toj sredini. Pošto sam i sam, kao učenik osmogodišnje škole, u to vrijeme, postao njen član, a nakon završene petnaestodnevne vodne škole Sreskog starješinstva Doboj, u Kaštel Starom,  i  jedan od vođa, pa se misli da nešto oko  toga i znam, uvučen sam  u tu raspravu.

Naime, 28. maja 2013. godine, telefonom me je iz  Tešnja nazvao Haso Kerić, nekadašnji opštinski rukovodilac omladine u Tešnju, vezano za to pitanje, a tri dana docnije i Šemsudin Ibrahimović, koga poznajem kao dugogodišnjeg radnika u tešanjskoj tvornici čarapa. Nekoliko  dana kasnije od  gospodina Ibrahimovića sam dobio i pismo sa materijalima kojim on upozorava na činjenicu da je bio osnivač izviđačke organizacije u Tešnju maja mjeseca 1957. godine, uz 21 potpis na gotovo tipskim izjavama, kojom se to potkrepljuje.

       U ovom slučaju još jednom, po ko zna koji put, potvrdila se rečenica Mula Mustafe Bašeskije, zapisana u njegovom čuvenom „Ljetopisu“, da ono što se pamti isčezne, a ono što se zapiše ostaje. A možda sam baš ja u ljetopisu  Odreda  izviđača „Huso Hodžić“ Tešanj, zapisao da je osnivač te organizacije bio Bahrudin Srkalović, zvani Babe, koji  je niz godina bio bibliotekar u Tešnju, a po čijoj smrti je je  jedan vod Odreda ponio ime „Babe“, jer je to on sam ili neko od starijih izviđača kazao, ne znam.

Ja sam, kako rekoh, postao član izviđačke organizacije u Tešnju još kao učenik osmogodišnje škole, krajem pedesetih godina. Vod u koji sam primljen, činili su učenici iz istog razreda, okupljeni ispod Griča u blizini tadašnje zgrade škole, kasnije zvane Gimnazija. Za vodnika je izabran Nedžada Hadžiselimović,  koji je bio još od  ranije uključen u izviđačku  organizaciju. U to vrijeme starješina Odreda je bio Fehim Adžamić zvani Adeš, a načelnik Risto Petrović. Sjećam se da je pominjan i Fadil Kahvić, koji je već bio otišao u Zenicu. Iz toga vremena sjećam se, recimo, jednog  izleta u Teslić. Do Jelaha se išlo pješke (nosili smo tri ili pet šatora), te vozom- ćirom do Teslića. Tamo nas je dočekao Ljubo Jović, starješina ili načelnik teslićkih izviđača. Postavili smo bivak negdje u centru grada od nekoliko šatora koje smo donijeli. Odigrana je i rukometna utakmica između naše i njihove ekipe. Isti dan smo se vratili nazad ćirom do Jelaha te pješke do Tešnja. Među izviđačima su se nalazile i dvije planinke, a jedna od njih je bila Raza Bukvić, kasnije manekenka u Zagrebu. Neki su pjevušili  tada veoma popularne pjesme  Slavka Perovića. Čast je predstavljala nositi šator pa je Salih Krdžalić iz moga voda nosio čak tri ( a nas tridesetak ništa) samo da bi se istakao i stekao i priznanje Prvu izviđačku zvijezdu.

Bilo je nekih sastanaka u školi, na Gradini, po gričevima oko grada, izleta na Kiseljak, Rastoke na Usori i slično.   

         Sresko starješinstvo  izviđača u Doboju u to vrijeme, između ostalog,  organizovalo je sreske smotre sa takmičenjima u izviđačkom višeboju (orjentacija, signalizacija, dizanje i spuštanje šatora, prva pomoć, vezivanju čvorova). Tešanj je, tih godina, imao samo mušku ekipu ( pet članova).

         U proljeće  1963. godine  jedna takva smotra je održana u Tešnju na Fejzinoj luci (TOŠK-ovom igralištu), koja je trajala 2 ili 3 dana ( kopije fotografija dobojskih takmičarskih ekipa poslao sam za izložbu 55. godišnjice starješini OI „Crni vrh“ Muji Pobriću).  Za tu priliku Sresko starješinstvo nam je posudilo svoje šatore za podizanje logora, a Krojačka zadruga „Mladost“ Tešanj, sašila je prvih deset izviđačkih uniformi. Štab odreda je vijećao koja su to desetorica najzaslužnijih članova Odreda koji će prvi obući te uniforme . Među tih deset sam bio i ja. Toga ljeta,  Ahmet Abduzaimović, zvani Majstor i ja upućeni smo u Kaštel Stari, u odmaralište SOFKE Doboj, gdje smo završili vodnu školu.

Izviđačku organizaciju brzo su napustili i Fehim Adžamić i Risto Petrović, a za starješinu je izabran Ekrem Ajanović Sos, a ja za načelnika i nas dva smo bili njeni nosioci. Oprema i dokumentacija je bila djelom u kancelariji  Opštinskog saveza omladine Tešanj (zgrada Ademagine banke na spratu) a dijelom  u Sosovoj kući u ulici Edhema Ajanovića. Ne znam otkuda su nabavljeni vojnički austrougarski ranci-telećaci koje smo imali. Onda se pasivizirao i Ekrem pa sam starješina bio ja, a potom  otišao na studije itd. I tako je to išlo. Članovi su dolazii i prolazili, ali, na sreću, organizacija je ostala i trajala i traje. 

Za desetak članova Odreda smo 1965. godine  organizovana je desetodnevna  vodna škola na Kiseljaku i  po sjećanju navodim nekoliko učesnika : Avdo i Džemal Hadžiahmetović, Huso Hodžić, Adem Prnjavorac, Enver Abduzaimović, Kemal Hatibović,Alija Mehinagić,  Seid Čiča, (Rasim Prnjavorac !?). Kasnije su organizovane i škole za načelnike četa.

Savez izviđača BiH je 1968. godine pokrenuo petnaestodnevne škole za načelnike odreda ( bilo ih je ukupno 13), a već na prvoj, na Palama, iz Tešnja  su je pohađali:  Avdo Hadžiahmetović, Milovan Kojić, Ćefa Smailbegović, kasnije  Momir Toprek i drugi.  Time je bila utemeljena stručnost i kompetentnost u vođenju izviđačke organizacije i bilo je mnogo lakše.       

         Tešanjski izviđači su učestvovali na velikim saveznim  smotrama: Bledu i Tjentištu, pa na republičkim: Boračkom jezeru, Čapljini-Dretelj, a 1978. godine bili domaćini Republičkog izviđačkog višeboja održanog na Kiseljaku. Bila je to velika praktična škola.

Eh, sada da se vratimo na ono bitno.      

Svaka organizacija, pa i izviđačka ima svoj program, te da bi se osnovala, nekoga ga mora poznavati i primjenjivati.  Izviđačku međunarodnu  omladinsku organizaciju, pod nazivom skauti, osnovao je engleski general ser Robert Baden – Pauel početkom 20. Vijeka, koji je  napisao i njena pravila, a koja, sa manjime izmjenama, važe i danas. Na južnoslavenskim prostorima, skautizam je utemeljio  dr Miloš Đ. Popović  1911. godine pod nazivom Savez izvidnika i planinki, sa osnovnim ciljem svestranog razvoja omladine u prvom redu životom u prirodi i radom. Glavni Stan – Glavni savjet Saveza, između dva svjetska rata, nalazio se u Beogradu, a središta župa u Sarajevu, Zagrebu, Ljubljani, Splitu i Skoplju. Po gradovima su bili stijegovi (kasnije nazvani odredi). Početkom Drugog svjetskog rata  pokret je prestao s radom da bi i u BiH, bio obnovljen 1952. godine. Pred drugi svjetski rati  komunisti su se služili izvidničkim organizacija kao paravanom za svoje zabranjeno  djelovanje. Tako je u Tešnju neki oblik izviđaštva pred rat upražnjavao Huso Hodžić, nastavnik niže poljoprivredne škole, organizujući  izlete i sastanke, obično,  na Kiseljaku, odnosno Crnom vrhu. I baš komunisti su i inicirali obnovu te organizacije u poratnoj Jugoslaviji. Jedna od njih je bio i Todor  Vujasnović Tošo, rođen u Tešnju 1901. godine, predratni  izvidnički visoki  funkcioner . Naime, bio je  zamjenik sekretara glavnog župnog stana u Sarajevu 1923. godine  kada je na Palama održan Prvi izvidnički  sleta za cijelu Kraljevunu SHS.  Pisao je stručne radove za „Sarajevski izvidnik čiji je prvi broj izašao u januaru 1924. Godine. Upravo on je 1953. godine bio pokretač  osnivanja izviđačke organizacije u Doboju, a kada su dobojski izviđači organizovali svoje prvo logorovanje u Blatnici, pored rijeke Krivaje 1955. godine, Tošo Vujasinović je, kao ministar saobraćaja Jugoslavije, sa Dedom Trampićem, partijskim sekretarom Sreza Doboj, došao terezinom da ih posjeti.

                 U administrativnim reorganizacijama tešanjski srez je ukinut (1955!?) i kao opština pripao je Srezu Doboj u kome je formirano  Sresko starješinstvo  izviđača, koje je objedinjavalo rad svih izviđačkih jedinica na srezu te organizovalo smotre, takmičenja, tečajeve za  vođe izviđačkih jedinica i podsticalo na formiranje izviđačkih jedinica  i masovnost te organizacije.

Mnogo štošta  se tih godina nije zapisivalo, a i što se zapisivalo bilo je veoma oskudno i traljavo. Rijetki dokumenti su se vremenom  zaturali i gubili. Stoga je vrijeme formiranja izviđačke organizacije u Tešnju dosta maglovito. Uzima se da je to 1957. godina i veže se za podsticaj iz Doboja, što tvrdi i gospodin Šemsudin Ibrahimović.  Odred izviđača „Crni vrh“ posjeduje izvjesnu količinu dokumentacije iz toga perioda koju sam  mu ja poslao, ali podataka o osnivanju izviđačke organizacije u Tešnju nema.  Arhivu Sreskog izviđačkog starješinstva  bi  trebalo potražiti u Regionalnom arhivu Doboj. Izvor informacija mogli bi biti i listovi koji su tih godina štampani u Doboju, a posebno „Glas komuna“, a možda i informator u Narodnoj biblioteci Doboj gospodin Dragan Mičić.

Goran Rubil, nekada vođa dobojskih izviđača i posljenji predsjednika SIBiH pred rat devedesetih godina, a  danas sudija Okružnog suda u Doboju, 2005. godine je izdao knjigu „Spomenar dobojskih izviđača“ u kojoj  se, između ostalog, kaže da su dobojski izviđači 1957. godine logorovali u Maoči. Na fotografijama  dobjskog logora u Maoči vidi se  više od desetak šatora, što zanči da je u njih moglo da se smjesti  namanje pedesetak izviđača-učesnika. Te iste godine gosti  u Doboju na logorovanju su bili  beogradski izviđači. Pored toga su  dobojski izviđači su 1957. godine uzeli učešća i na Drugoj smotri Saveza izviđača Jugoslavije na Palama.  

Prema sjećanjima Šemsudina Ibrahimovića te 1957. godine  Odred izviđača iz Dobija („Miloš Kupres“), organizovao je još  i seminar, odnosno školu za buduće vođe,  na Kiseljaku, gdje je  načelnik je bio Zijad Bešlagić, u maju mjesecu. Neosporno je da se to desilo, jer sam slušao o tome, vidio i jednu ili dvije-fotografije sa toga logorovanja, čak i pročitao i neku reportažu (u nekim starijim novinama ili časopisu koji imam  zaturen), a koju je pisao jedan od  učesnik  te akcije iz Zenice (ili je iz Doboja odselio u Zenicu). Gospodin Ibrahimović  bi trebao još  razmisliti, i nekako provjeriti, da li je to bio baš mjesec maj, jer je to dosta  rano vrijeme da se organizuju logorovanje dužine 10 do 15 dana pod šatorima, a i školska godina je u još bila u toku. Drugo,  provjeriti i da li je to bila baš ta  godina, jer su u njoj dobojski izviđači imali previše drugih akcija i na više raznih strana  zašto je bilo potrebalo imati značajna  materijalna sredstva, opremu i  sposobne i stručne kadrove.  Ja se ne sjećam šta u pomenutom novinskom članku  stoji u pogledu godine i mjeseca .  Zijad Bešlagić je kao akter tih događanja neupitan. Njega je Goran Rubil, u svojoj knjizi, stavio na prvo mjesto kada je u pitanju obrazovanje i ospsobljavanje mladih  izviđača za vođe. Kako piše,“ Glas komuna“, kada se 1983. godine  slavila tridesetogodišnjica, Z. Bešlagić je u ime prvih dobojskih izviđača organizatorima akademije uručio prigodan poklon. S njim bi vrijedjelo još porazgovarati.

               U ono što tvrdi Šemsudin Ibrahimović, da ga je Opštinski omladinski komitet Tešanj predložio da učestvuje na izviđačkom seminaru na Kiseljaku,i da je on to prihvatio ne treba sumnjati. On je bio prvi obučeni vođa i stekao je osnovne pojmove.  Ali, nije li, možda, još neko od Tešnjaka bio na tom logorovanju-seminaru,  jer je interes za izviđačku organizaciju u to vrijeme bio veliki!? Kako sam kaže, na oglas za učlanjenje koje je Š. Ibrahimović napisao dva dana po dolasku s logorovanja  „javilo se stotinu kandidata“.  Zašto je o Omladinski komitet predložio samo jednog omladinca za seminar!? U to vrijeme se ulagalo dosta u kadrove.  Jednoj osobi  je vrlo teško bilo formirati više vodova, čete i konačno odred. Sto omladinaca i dječaka,  to je odred od 12 vodova ( za koje je  potrebno  12 vodnika), to su te tri ili četiri izviđačke čete, a za nju su potrebne  starješinae, načelnici, štabovi.  Bilo bi korisno i veoma dragocijeno, za buduću monografiju tešanjskog izviđaštva, kada bi on u tom smislu dopunio svoja sjećanja, naročito kako se nosilo sa problemom nedostajućeg kadra,  organizacije rada, izvođenja izleta i drugih aktivnosti.  Sjećam se, kada sam ja stupio u Odred, da je rad bio poprilično stihijan i centralizovan, iako je postojala literatura o radu s vodovima, četama, poletarcima, taborovanju, vezivanju čvorova, pa i nešto brojeva  izviđačkog lista „Mi mladi“  i da nam je dobro poslužila u radu mnogo godina. Ne znam ko ju je i kada nabavio.  

Šatora koje je poklonilo Sresko starješinstvo Doboj  tešanjskim izviđačima, koje pominje Ibrahimović,  sjećam se i ja. Mislim da je nekoliko šatora dobijeno i od Crvenog krsta. Bili su to ( bar kada sam ja postao član) šatori  tipa H-4 (za četiri osobe ) i dva tipa H-2, koje smo zvali „grobari“, jer su ličili na grob. Neosporno je da je interes za izviđače tada bio veliki jer, pored TOŠK-a  i  Vatrogasnog društva,  tada nije bilo mnogo drugih društvenih organizacija ( možda još strijelci !?). Članstvo u izviđačkoj organizaciji ne treba poimati sa današnjeg gledišta, tj. držati da je ono bilo nešto stalno i kontinuirano. Naprotiv, neki su dječaci bili članovi vrlo kratko, možda učestvovali na jednom ili dva izleta, nakon čega bi se okretali nečemu drugome i odlazili, okretali nečemu drugome, a kasnije  ženili se,  zapošljavali, odlazili na školovanje ili nalazili neki drugi hobi i slično. Obučenih kadrova nije bilo mnogo. Učilo se na izletima, bivacima, logorovanjima, takmičenjima, smotrama.

Nema potrebe da iko sumnja u ono što izjavljuje Šemsudin Ibrahimović . On to nije mogao izmisliti, niti se tako što, bez ikakvog osnova, može izmisliti, odnosno neutemeljeno tvrditi. Ne treba mu ni zamjeriti na emotivnosti  s kojom se obraća rukovodstvu OI „Crni vrh“, a ni to  što to čini nakon toliko godina. S godinama ljudi postanu posebno vezani za čista, ničim uprljana osjećanja iz rane mladosti, a pogotovo tako čistu stranu života kakva je izviđačka. O svom članstvu u izviđačkoj organizaciji s ponosom i setom  danas pišu i Abdulah Sidran u knjizi „Otkup sirove kože“, zatim  E. Kusturica u svojoj knjizi „Sto jada“, a  Meša Selimović  u svojim „Sjećanjima“ s nostalgijom, nakon  pedeset godina, govori  kao je bio vođa skauta u Tuzli pa je, čak, u ime svih skauta koji su 1928. godine ljetovali u Makarskoj predao raport  kralju Aleksandru  koji je tuda prilazio.

               Istina, ja  moram kazati, da nisam u staroj dokumentacij  koju sam imao priliku da vidim, naišao na trag  o tome što Šemsudin Ibrahimović  tvrdi . Međutim, i za mnogo štošta drugo nema dokumentacije, ali to  živi u pamćenjima učesnika pojedinih događaja ili pričama, a ne znači i da  negdje ne postoje o tome i pisani tragi.  Možda bi bilo dobro da svoja sjećanja o tom vremenu  napišu: Fadil Kahvić, Hamdo Subašić, Ekrem Ajanović,  Mujo Smajilbegović, Avdo Bukvić , Nedžad Hadžiselimović, pa, možda, još ko od starijih izviđača a koji su potpisali  izjave. Iz ličnog iskustva znam da izviđači za cijeli život pamti svoje prve starješine, odnosno vođe..   

               Šemsudin Ibrahimović jekao osnivač izviđačke organizacije u Tešnju i prvi starješina,  radio onako kao je moga prema svojim sposobnostima i uslovima kakvi su bili. To su, kao sam kaže, bili izviđački sastanci i druženja,naročito na Gradin i u okolini, kratki izleti na Kiseljak i drugdje. Mladost se okupljala  i družila i to je bilo veoma lijepo i korisno. Svi počeci su skromni i predstavljaju prvi korak da bi se stiglo do konačnog cilja. Po odlasku u vojsku prestao je i njegov rad, a po povratku se pasivizirao i okrenuo nečemu drugoma:  poslu, porodici ili nečemu trećem.

Pedeset peta godišnjica izviđaštva u Tešnju je bio povod da se kod Š. Ibrahimovića pobude nostalgična sjećanja  iz mladosti, koja su obično vezana za bezbrižan i lijep mladalački život. Ali bi sada bilo dobro da on  lično uloži napor i potrudi se da proširi tu priču sa što većom količinom svojih sjećanja na prve izviđačke aktivnosti u Tešnju, da ih stavi na hartiju, bar ovako skromno kako sam ja ovo napisao, i tako se ponovo, na najljepši način, vrati u tešanjsku izviđačku priču. Sa rečenicom „Samo su sitnice važne“ F. M. Dostojevski  udario  je temelje modernoj svjetskoj književnosti, a baš  sitnice su i posebno važne za izviđaštvo i o njima treba pisati.    

 Smatram da  Šemsudinu  Ibrahimoviću ne treba osporavati pravo na parče njegove sunčane mladosti proživljene u izviđačkoj organzaciji  i vezanost za izviđačku organizaciju Tešnja dalekih pedesetih godina prošlog vijeka,  i da to ne može, i ne treba,  nikome da smeta. Istina treba da je iznad svega jer je ona temelj pravde.

                

Čelinac, 8. juni 2013. godine                                                             Momčilo Spasojević

Dostavljeno:

    a)    Šemsudinu Ibrahimović, Tešanj

    b)    Odredu izviđača „Crni vrh“, Tešanj

    c)  Blog SA IZVIĐAČI 

 Vaše komentare možete slati na slijedeći način: Dovoljno je da prilog koji želite komentirati, da na njegovom kraju sa desne strane kliknete mišem na rijeć Post a comment. Otvoriće vam se sljedeća stranica na kojoj će te ugledati kvadrat u kojem možete kometarisati prilog ( ne više od 300 rijeći ). Ispod kvadrata se nalaze dva manja pravougaonika i u prvom napišete vašu e mail adresu a u drugom vašu lozinka-pasword. Na kraju kada to uradite, kliknete na rubriku send i to je to.
Vaše priloge sa fotografijama možete poslati i na ove adrese:
veskoveskovic@ymail.com
cobertopic@gmail.com