"IDE ČAMAC, U NJEMU BOSANAC" - Hidžad Džudža a proslijedio Goran Rubil

Gorn Rubil je naš stalni saradnik za koga kažu da je cijenio i poštovao svoje prijateljice planinke. Na ovom snimku koji su nam poslali njegovi prijatelji je nedvojbeno da Goran sada malo više voli "pionirke". Šalu na stranu, Goran je pronašao jedan tekst koji je napisao Hidžad Džudža iz Mostara sječajući se boravka sa mostarskim i konjičkim izviđačma na Boračkom jezeru. Tekst je objavljen u listu "Behar" u  Mostaru krajem 1997. i početkom 1998. godine. Kako nam je napisao Goran, " ja ne poznajem likove koj se spominju u tekstu ali bi itekako bilo simpatično da nam se jave svi oni koji su znali Hilmu i Lagu"

"Pismo iz Londona

 Ako ti bezizlaz postane jedino što imaš, to jos uvijek nije razlog da budes nesretan. Dovoljno je samo sjetiti se da ti imaš nešto za razliku od nekih drugih koji nemaju ni to... Ali i tu treba biti oprezan. Ako je tačna ona da je najveće prokletstvo "Dabogda imao pa nemao", onda ti se može desiti da gubljenjem bezizlaza postaneš nesretniji od onoga ko, kao ti, nije ni bio u bezizlaznoj situaciji...

 Nekad je stvarno bolje kad nemaš baš ništa!

Naselje izviđačkih šatora na Boračkom jezeru

Sjećam se da sam kao dječak jako volio logorske vatre kada sam išao sa izviđačima na logorovanje na Boračko jezero.

Boračko jezero

Vatre su se palile za posebne svećane večeri. U toku dana donijeli bi i složili na sredini kruga dosta zdravih bukovih cjepanica i pripremili prigodan zabavni program. Poslije večere zapalili bi veliku vatru, posjedali unaokolo i počeli program zajedničkim pjesmama. Kako se vatra razgorjevala tako je raslo i naše raspoloženje, doživljavajući vrhunac u šaljivom dijelu programa koji je uvijek bio originalan i najčešće "skidao" nas same, naše odnose i ponašanje. Hilma i Laga najčešće su bili glavni izvođači, a Boračko jezero prolamalo se od našeg smijeha i aplauza...

Ta zajednička logorovanja mostarskih i konjičkih izviđača na Boračkom jezeru krasne su uspomene. Ostao mi je u sjećanju veliki broj imena i manji broj prezimena ondašnje raje, a što se tiće vjera i nacionalnosti, to niti sam znao, niti me interesovalo, jer je tada to bilo, ili se meni činilo da je bilo, najmanje važno. Ono što sam dobro znao i razumijevao, bilo je da smo svi bili Hercegovci i rado se i s ponosom tako zvali a da je nama, članovima mostarskog odreda "Ivo Lola Ribar", najdraža i najmilija pjesma bila "Mi smo raja iz Mostara". Tu su pjesmu svi znali i najčešće je pjevali. Sječajući se svega toga padoše mi nedavno napamet neke od Hilminih šala sa logorskih vatri za koje mi se učini da nakon toliko proteklog vremena i događaja imaju puno veze sa našim današnjim vremenima i prilikama...

Priča Hilma kako ide, neki dan, neki čovjek ulicom saget gotovo do crne zemlje i gleda ga odozdo izvračenih i izbečenih očiju. Hilma se zaustavi pa ga pita sta mu je, da nije bolestan, a onaj odozdo, prevrčući očima govori da nije. Pita ga da, onda, nije, nedobog, lud ili mahnit, a ovaj opet onako presavijen iskolačenih očiju odozdo mumla da nije ni to. Pita ga Hilma dalje: treba li mu šta pomoći, a ovaj odgovara crvenomodrog, natečenog lica i istih takvih izbuljenih očiju da ne treba... "Kad se ja malo niže sagnuh", kaže Hilma, "kad on, kako se oblačio, provuko ono dugme dole iz šlica od pantalona kroz rupicu gore na košulji pod vratom, i još nije skopčo šta je uradio"...

Za tom istom logorskom vatrom krenu Hilma malo kasnije da nam recituje neku "poeziju" i poće teatralno "Ide čamac, u njemu Bosanac!!... pa ne znajući kako dalje da nastavi brzo dovrši "Bože mili kud ce ovaj čovjek"..."

Ako se neko od vas koji čitate ovaj tekst sjeti ili poznaje likove spomenute na ovom prilogu, javite nam se na slijedeće e mail adrese:
cobertopic@gmail.com  ili
veskoveskovic@ymail.com