STT KAKAN I OSTALI MORSKI STALNI TABORSKI TERENI – STT Kakan 1964. – Sjećanje Borne Šulca

Vrijeme je taborovanja, koja su već uveliko u toku. Naš redovni saradnik Borna Šulc iz Osijeka sjetio se davnih dana kada je kao poletarac bio učesnik na taborovanju na otoku Kakan. Njegov prilog, realan ali i emotivan, sa lijepim fotografijama, odslikava jedno već davno vrijeme. Posebna zanimljivost su njegova sjećanja na njegove prijatelje iz BiH.

Prije početka izgradnje Otoka mladosti na otoku Obonjan kod Šibenika 1971. godine, Savez izviđača Hrvatske je imao STALNE TABORSKE TERENE (STT) na otocima Kakan i Zlarin i Centar za poletarce Brodarica.

(Fotografirao sam se pod jarbolom u Centru za poletarce na Brodarici 1964. na obali uz samu magistralu.)

Kakan i Brodaricu (koji su bili vojni objekti) SIH je još 1961. susretljivošću vojske počeo uređivati kao STT za svoje jedinice. Četiri godine kasnije, zahvaljujući razumijevanju Skupštine općine Šibenik i Mjesne zajednice Zlarin, SIH je iznajmio terene na Zlarinu. Nasuprot Brodarice je otok Krapanj, gdje je često logorovao Odred izviđača „Lenjin“ iz Zagreba, a kasnije i Samostalna četa „Bratstvo-jedinstvo“ iz Laslova. Na otoku Prvić godinama su logorovali izviđači Podravske Slatine, u Tijesnom je bio STT Saveza izviđača Beograda, a u Zablaću, koliko se sjećam, STT izviđača Novog Sada ili Beograda. Svi ovi STT-ovi (iz šibenskog arhipelaga i obale) za morsko logorovanje radili su ljeti, a Brodarica i zimi, kada su poletarci imali zimske kolonije ili je SIH organizirao zimske tečajeve za predvodnike. I tako su svakoga ljeta hiljade izviđača iz cijele zemlje logorovali na moru. Nekima je od njih to bio prvi susret s morem, a nekima i jedini. Godine 1968. je na terenima Šibenika, Zlarina, Kakna, Brodarice i Prvića održavana i II. smotra Saveza izviđača Hrvatske u vremenu od 18. do 28. srpnja.

Ja bih nešto više napisao o otoku Kakan. Zašto? Draži mi je i ljepši od ostalih SIH-ovih STT. Na amblemu Kakna napisano je STL Kakan jer se nakon 1966. koristi naziv STALNI TEREN ZA LOGOROVANJE.Kakan su izviđači prekrstili u „Galebov otok“ jer, viđen iz zraka (iako ga izviđači nisu vidjeli ni iz helikoptera ni iz aviona), podsjeća na galeba u letu. Otok Kakan se nalazi 15 kilometara jugozapadno od Šibenika i leži paralelno uz otok Kaprije. Na Kaknu nema naselja, logorski tereni su bili u borovoj šumi sa izgrađenim sanitarijama, vodom, pristaništem, cisternom za vodu, vlastitim generatorom za proizvodnju električne energije, koji su mogli primiti oko 700 učesnika u jednoj smjeni u 17 logora. Najbliže naselje je Kaprije, ni milju preko mora na susjednom otoku Kaprije. Kaprijani imaju svoje vinograde i maslinike na Kaknu i svakodnevno dolaze brodovima da ih obrađuju. Kaprije su malo selo smješteno u lijepoj uvali. Selo se proteže od vrha brežuljka do samog mora i ima vrlo slikovit izgled. PO LEGENDI, STANOVNICI KAPRIJA (BILO IH JE NEKOLIKO STOTINA) BILI SU OVČARI DOSELJENI IZ BOSNE. Na otoku Kakan logorovali su osječki izviđači i to: Odred izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek 1962., 1963. (pročitajte novinski prilog osječke MALE ŠTAMPE broj 32. od 22. novembra 1963; na IZVIĐAČKOJ STRANI objavljena je priča „Veliki noćni podvig“ koji se dogodio u Odredu izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek na logorovanju 1963. na Galebovom otoku, odnosno na STT Kakan.)1965., 1966., 1967., 1968. i 1969., Odred izviđača „Ivo Lola-Ribar“ Osijek 1964. i 1965. Odred izviđača-porječana „Mate Jerković“ Osijek 1965. i 1970. Često su tu bili Skopljanci – Izvidnički odred „11. oktomvri“ i Posada porečana „Đuzepe Garibaldi“. Još su dolazili SIO Palilula Beograd, Četa „Vikinzi“ Beograd, Odred izviđača „Srđan Vranicki“ Zagreb, Odred izviđača „Moša Pijade“ Zagreb, Samostačna četa izviđača „Bratstvo“ Zagreb, pojedini odredi iz Splita, Odred izviđača „Tonko Gržan“ Sisak, Odred izviđača „Boško Buha“ Virovitica, Odred izviđača „Mladi graničar“ Beli Manastir, SIO Varaždin. Dolazili su i izviđači Saveza izviđača Bosne i Hercegovine. Bilo je i tabornika iz Ribnice u SR Sloveniji. Najvjerniji koji su svake godine dolazili bili su izviđači Odreda „Marko Kovač“ Čakovec i brojnih jedinica Međimurja, uglavnom samostalnih četa. Naravno da to nisu svi učesnici. Sve nije moguće zapamtiti. Starješina štaba STL (STT) Kakan svake je godine u svim smjenama bila Štefica Šalamon, „guvernerka“ supruga Rafe Šalamona, potpredsjednika SIH-a, koga su nazvali „guverner“ jer je njezin suprug. Radi se o čovjeku dobrog srca i izuzetnog poštenja.Velik su doprinos uspješnom funkcioniranju STT-a davali (isto svake godine) njihovi sinovi Zdravko i Branko zvani Masa. Masa je gradonačelnik Čakovca.(Masa me jednoga dana sa Kakna poveo na Kaprije. Bio je odličan plivač i ronilac na dah i lovac podvodnom puškom, kao i njegov brat Zdravko. On me je naučio plivati. Kako? Imao je mnogo prstenova za maramu izrađenih od morskih puževa. Rekao mi je da plivam, skačem i ronim u moru, a, kada naučim plivati, dobijem jedan prsten za maramu. Kad smo se vratili sa Kaprija na Kakan, ja sam odmah skočio u more ronio i tako proplivao.)

Na otoku Kakan bio sam od 01.-23. VII. 1964.

(Centralni jarbol na STT Kakan 1964. Desno od jarbola bio je Štab STT Kakan i to svake godine. Lijevo od jarbola je logor osječkih izviđača. Lijevo od njih pored zborišta bili su logori izviđača Tuzle i Živinica, koji se ne vide.),

01.-23. VII. 1965., 01.-23. VIII. 1966. i od 15. VII. do 6. VIII. 1970. Godine 1964.u isto su vrijeme na Kaknu logorovali među mnogima odredi „Husinski rudar“ iz Živinica (čiji odredski žig je u mojoj izviđačkoj knjižici drugoj po redu), odred izviđača iz Tuzle i „Ivo Lola Ribar“ iz Osijeka. SIBiH-ovi izviđači ušli su u Bihaću u vlak kojim smo mi dolazili. Neki su nosili jedan gajtan a neki dva gajtana za „partizanske“ jedinice… Pitao sam se zašto dva. Radilo se o „partizanskom odredu“, a oni koji su nosili dva su iz „partizanske čete“ koja je u „partizanskom odredu“. Razvilo se prijateljstvo između osječkih i tuzlanskih izviđača.

(Tri poletarca [iz Osijeka, Čakovca i Tuzle] na vrhu Kakna 1964. Iza njih se vidi otok Žirje.)

Sjećam se žutog Pegaza (mislim da je bio tuzlanski starješina), tu je bio i Fegiz, visokopozicionirani tuzlanski izviđač, za kojega sam čuo da je umro. Idriz iz Tuzle je prilikom tjelesnih izviđačkih igara povrijedio (i to dosta jako) jedno od rebara na desnoj strani i dobio u Šibeniku u bolnici neke široke flastere.(Sjedim na krmi privezanog čamca „Trajca“. Otok Kakan nije imao ni radio-vezu ni telefon. Zato je Ratna mornarica poklonila ovaj čamac da se mogu njime prevoziti ekonomi u Kaprije, a onda brodom u Šibenik i natrag. Tako je i Idriz prevezen do Kaprija, Šibenika i natrag. Čini mi se da je u slučaju hitnosti (požar, povreda) noću korištena signalizacija raketnim pištoljem ili paljenjem vatre na jednom od vrhova na starom talijanskom bunkeru, koju bi vidjeli mornari na Žirju i tada došli pomoći. U šumarku lijevo od jarbola vide se šatori logora izviđača Tuzle i Živinica koji su dijelili kape, zastavice i pića „Tuzlanskih likera“. Osječani su reklamirali „Saponiju“ Osijek i dijelili njihove biciklističke „Favorit–kape “.)
Sa SIBiH-ovcima je bio i Dragan Vasić, kojega sam tada upoznao, a nakon dosta vremena sreli smo se na porječanskoj plovidbi Osijek-Vukovar i kasnije u Beogradu. Nezaboravna je pečena ovčetina koju su izviđači Tuzle sami spremili (tri ovce donešene iz Kaprija) i počastili izviđače Osijeka na završnoj logorskoj vatri koja je trajala dugo, bez obzira što se ujutro rano polazilo kući. I izvinili su se jer nam daju velike komadine mesa u ruke pošto su tanjire i porcije spremili u rančeve jer sutra prije nas napuštaju otok. Ovako dobro jelo do tada, a i dugo vremena nakon toga nigdje nisam našao. I zagrljeni, pomiješano, tuzlanski su i osječki izviđači stajali i pjevali oko logorske vatre. Ovo je bila nezaboravna noć, a ovčetine je bilo i ujutro. Neki osječki i tuzlanski izviđači međusobno su se posjetili i nakon loogorovanja. Starješina logora Odreda izviđača „Ivo Lola Ribar“ Osijek bila je Ankica Pihler, vođa logora Stjepan Cindrić-Cindro (umro prije nekoliko godina), sekretar i ekonom Mirko Sajler (poznati osječki novinar, kasnije suprug Ankice Pihler, umro prije mjesec dana). Na tom logorovanju su bili i Josip Pihler, starješina Odreda „Ivo-Lola Ribar“ Osijek, Oto Neuman, starješina Odreda izviđača „Bratstvo-jedinstvo“ Osijek, Dragomir Šulc, predsjednik Saveza izviđača općine Osijek, koji su bili funkcioneri Štaba STT, a od poznatih zagrebačkih izviđača Skender, i kasniji funkcioneri SIH-a Zlatko Šnur-Vrabac i Hasan Osmanagić-Hasko. Jedinice izviđača koje su logorovale na Kaknu posjećivali su i drugi izviđači i gosti.(„KAKAN 1964.“ Poznati ljudi SIH-a jedu školjke i piju crno domaće dalmatinsko vino kupljeno na otocima Žirje i Kaprije. Funkcioneri Saveza izviđača Hrvatske Lešnik, Macarol i … , koji su logorovali na otoku Zlarinu posjetili su drugove na STT Kakan. Za stolom s lijeva na desno su: Boris Čepelak iz Pleternice (blizu Slavonske Požege) u kupaćim gaćama, Boris Lešnik u bijeloj košulji, Štefica Šalamon, „guvernerka“, Dragomir Šulc bez košulje, Branko Šalamon-Masa, drug koji pije vino iz dubokog tanjura je došao sa Zlarina, i Branko Macarol. SIH još nije počeo izgrađivati STL Zlarin. Tamo je samo Klub izviđača „Mladen Ljubović“ iz Zagreba logorovao na vlastitom stalnom taborskom terenu. Velik broj brđana toga kluba članovi su bivšeg Skautskog stega Zagreb. Svi su doprinijeli obnovi izviđačke organizacije u NR Hrvatskoj i FNR Jugoslaviji nakon Drugog svjetskog rata. Većina njih kasnije je radila samo u tom Klubu).
Pri povratku kući na putu brodskim prijevozom Kakan-Kaprije-Šibenik SIBiH-ovci su sretnije prošli jer su otplovili ranije za vrijeme lijepog vremena, a Osječani su mogli tragično završiti jer je jugo valova visine preko 4 metra ljuljao brodić – stari drveni motorni leut zvani „Gaun“ i tako se put od sat vremen dužine trajanja produžio na više od sedam sati.(Iz pramca izvirujem jer su nas natjerali dolje u štivu „Gauna“ da ne popadamo u more. Tamo je bilo zagušljivo pa smo izvirivali. Brodićem u kojem je bilo 26 izviđača upravljao je umirovljeni pomorac sa Kaprija. Dok je vodio brodić, nije mu se pomakao ni jedan mišić na licu. Znao je svoj posao. Na vrata štive naslonio se Marjan, koji je kao malo stariji imao privilegiju neko vrijeme biti na palubi. Nismo smjeli ni zbog nevremena ostati dan duže jer smo imali potvrđene rezervacije za vlak i trebalo je poslati i svu logorsku opremu. Sretno smo stigli u Šibenik. Ljuljali smo se i dok smo hodali na željezničku stanicu, jer smo 7 i po sati ljuljani po nemirnom moru.).
O ovoj pomorskoj avanturi (Kakan – Šibenik) uz dozvolu vođe logora kasnije je reportažu napisao Mirko Sajler za „Glas Slavonije“.

Slijedeće 1965. godine sa izviđačima Osijeka u isto su vrijeme bili izviđači Bosanske Krupe. I ovi su igrali opasne igre. Kod centralnog bi se jarbola poredali u krug i uzeli neko jako ćebe ili nešto slično vatrogasnom platnu i bacali u zrak jednog malo većeg poletarca, što je izazvalo užasnutost u Štabu STT, odakle su to gledali. Na sreću svaki put taj je poletarac pao u krug i nije probio platno. Dok su pekli janje, zvali su me da s njima umačem kruh u loj koji se cijedio u tavu. Tako smo uživali dok smo jeli. Tih godina malo je ljudi slikalo. Znam da su neki izviđači imali fotoaparate: „Smena 8“, „Ljubitelj 2“ i „Regula III-a“, ali se malo snimalo. Više se razmišljalo da se ispuni Dnevna zapovijed i da se ostvari planirani program, da se potpuno savladaju zvijezde i položi što više vještarstava.
Dobrovoljna izgradnja STT na otoku Zlarin počela je 1965. i trajala do 1969., a djelovala je IORB „Rade Končar“ od izviđača SIH-a. Tada je SIH počeo više pažnje iskazivati Zlarinu nego Kaknu, što je posebno bilo teško Rafi Šalamonu, potpredsjedniku SIH-a iz Čakovca. 1971. godine se na Obonjan iskrcala Izviđačka ORB SIH-a „Rade Končar“, te godine nazvana „BRIGADA HRABRIH“.(SIH je u hotelima „Solaris“ kod Šibenika često u proljeće ili jesen organizirao razne seminare, savjetovanja i sjednice svojih najviših organa. U sklopu jednog takvog skupa 1971. (ili 1972.) godine, na inicijativu sekretara SIH-a Slavka Bjažića, brodićem „Biberica“ učesnici su obišli i otok Obonjan, budući „Otok mladosti“, najmoćniji SIH-ov STT na moru. S lijeva na desno: Stanko Stokanović, starješina Samostalne čete „Bratstvo-jedinstvo“ Laslovo i blagajnik SIO Osijek, do njega jedan od učesnika razgovara sa sekretarom SIJ-a Predragom Rafailovićem-Rafom, iza Rafa je Dragomir Šulc, predsjednik SIO Osijek, koji razgovara s čovjekom bez košulje. Brkove ima izviđač iz Zadra. Do njega je s naočalima Kamilo Ferenčak-Milko. Tamne hlače i majicu ima Janez Bukovec, istaknuti starješina iz Zadra. Čovjek ispred planinke u košulji kratkih rukava je vodio Dom izviđača Zagreba na Sljemenu.)
Isto je doživio STL Zlarin zbog izgradnje „Otoka mladosti“ kao i prije STL Kakan zbog izgradnje STL Zlarina. A kako je završilo s „Otokom mladosti“? Brojne novine pišu – još žalosnije. Ovim prilogom ispunili smo želju Stjepana Cindrića-Cindre da se morsko logorovanje na Kaknu 1964. i skoro pogibeljan povratak motornim leutom „Gaun“ Odreda izviđača „Ivo lola Ribar“ Osijek ne zaboravi.

ZDRAVO!
Borna Šulc