SENTIMENTALNO PUTOVANJE JEDNOG TELEĆAKA

. U popratnom pismu za ovaj prilog naša Gorana Jovanović napisala je da je ovo "Povratak otpisanih". Istina je da je zima bila duga, pa nas posebno raduje da se Muhica probudila.

.
.''Kao svaka vrijedna domaćica, nedavno sam napravila veliko proljetno spremanje stana i, „negdje na kraju u zatišju“ svog ormara pronašla sam svoj – telećak! Godinama ga premještam iz ormara u ormar prisjećajući se pri tome naših bezbrojnih zajedničkih izviđačkih akcija…

.

.I svake godine isto – premišljam se šta da radim s njim? Moji ormari baš ne obiluju prostorom, telećak mi smeta, stvarno mi zauzima mjesto za neke upotrebljivije stvari ali... Da ga bacim? Ni u snu! Da ga poklonim? Kome? Baš i ne poznajem neku planinku s kojom bi on nastavio svoju izviđačku karijeru, tako davno prekinutu…

.
.Gorana Jovanović, pedagog škole u kojoj radi

.
Ovog proljeća sam se sjetila: pokloniću ga Uni. To je jedna neobična djevojčica (djevojka?) iz moje škole, meni jako draga iz više razloga, a najvažniji je taj što je – planinka! I to u odredu u čijem sam osnivanju učestvovala 1996. godine i kratko vrijeme ga vodila, prepustivši ga pred prvo poslijeratno logorovanje na Glogošnici dragoj kolegici Emiri Kršlak. „Prvi Dobrinjski“ – tako ze zove taj odred koji čine učenici osnovne škole „Osman Nuri Hadžić“ na Dobrinji u Sarajevu.
.
Una je planinka svim svojim srcem, ni jedna se akcija ne može ni zamisliti bez nje. Kada je prije četiri godine došla u moju školu, u IV razred, na prvom času muzičkog odgoja nastavnica Emira je pričala o izviđačima, o proteklom logorovanju na Boračkom jezeru i upitala učenike da li bi se neko od njih pridružio odredu? Una je slušala kao začarana i odmah se prijavila, prije nego što je i pitala roditelje.
.
Unina prva akcija bila je „U susret proljeću“ u Zenici 2007. godine i od tada nije propustila ni jednu. S oduševljenjem mi je pričala o novim prijateljstvima, naučenim vještinama korisnim za svakodnevni život, o adrenalinu na takmičenjima…
.
„Došla sam u Sarajevo iz Džakarte (Indonezija), gdje su mi roditelji radili godinama i gdje sam živjela kao prava princeza: sa poslugom u kući, pohađala sam elitnu privatnu školu… A onda sam „upala“ u izviđače i naučila sama da se brinem o sebi i svojim stvarima, da jedem sve, da perem svoju porciju… Izviđači su mi pomogli da se uklopim u novu sredinu, da se konačno osjetim „svoja na svome“, da steknem bezbroj prijatelja. Naučila sam bolje procjenjivati ljude, sazrela sam kao ličnost, putujući s izviđačima upoznala sam svoju domovinu… U našoj organizaciji sviđa mi se sve, ama baš sve. Ipak, srce mi najviše zaigra svaki put kada na logorovanju čujem „zbornu pjesmu“ – to može osjetiti samo pravi izviđač!“
.

Zborna pjesma? Šta li je to? To vam je, dragi moji stari izviđači, melodija koja se na logorovanju pušta preko razglasa kao znak da je uskoro zbor. Nama je svirala truba, koliko se sjećam…
.

Prije nego što sam Uni predala svoj telećak, odvrtila sam u glavi naša zajednička zimovanja i logorovanja…
.
Moj telećak bio je prepoznatljiv: umjesto klasične „kravlje šare“ bio je srneće riđ i jednobojan, prepoznatljiv „s kilometra“. Manje zapremine u koju više stvari može stati niko nije vidio! Ima čak i prostor za porciju! Fruška gora, Zabrđe, Sutjeska, Vlašić, Boračko jezero, Pale, Bled, Dečani… Logorovanja, zimovanja, izleti, krosevi… Moj telećak je od prvog dana bio jedinstven i uvijek spreman, uvijek sa mnom…
.
Moj voljeni telećak opet je na leđima jedne planinke i nastavlja svoj izviđački put beze mene. Sada, kada završava osmi razred i odlazi iz moje škole, želim Uni još mnogo lijepih izviđačkih doživljaja i avantura, s mojim telećakom ili bez njega.

.
. Gorana Jovanović ''

.
A mi želimo i očekujemo da se Una i drugi mladi izviđači jave svojim prilozima. Konačno, to i jeste i njihov blog.
Redakcija bloga

.