Nisam baš siguran kada je to tačno bilo. Dvoumim se između dočeka Nove godine 69/70. ili 70/71. godine. Međutim, ovaj doček sam po mnogo čemu dobro upamtio.
Naime, u klubu brđana "Mladost" dogovorili smo se da Novu godinu dočekamo u planinarskom domu "Stanari" na Bjelašnici. Pošto je bio produženi praznik od 4 dana, odlučili smo da na planinu krenemo već u srijedu. Za ovaj višednevni izlet, a još uz to doček Nove godine, dobro smo se pripremili, kako sa hranom tako i sa pićem. Naši ranci bili su prepuni i teški.
Koliko me sjećanje služi, na ovaj izlet su krenuli : Rešo, Gordana, Ibro, Bobo, Buca, Muki, Nada, Đinđi, Jadranka, Nenad i ja. Bilo je još 2-3 brđana ali se, nažalost, ne mogu sjetiti njihovih imena. Na Bjelašnicu smo se počeli penjati u ranim popodnevnim satima. Uz manje odmore u planinarskim domovima "Šavnici" i "Podgradina", na “Stanare” smo stigli u večernjim satima.
Čitavim putem nas je pratilo loše vrijeme, padala je kiša i susnježica. No to nije uticalo na naše dobro raspoloženje jer smo se sve vrijeme dosta napornog penjanja zezali i pričali masne "viceve".
Kada smo došli na "Stanare" sačekao nas je domar Mato (zaboravio sam mu prezime) sa naloženim vatrama, vrućim čajem i toplom dobrodošlicom. Prvo veče smo već počeli sa novogodišnjim dernekom, što je trajalo da ranih jutarnjih sati. Kada smo se sutradan probudili, negdje oko podneva vidjeli smo da je snijeg poprilično napadao i da i dalje nemilosrdno pada. To nas nije zabrinjavalo jer smo još uvijek mogli napraviti kratke šetnje oko doma po pravom idiličnom – zimskom ambijentu. U toku slijedećeg dana i noći snijeg je napadao više od pola metra. Na radiju smo čuli da su u mnogim gradovima BiH-a snježne padavine onemogućile normalno odvijanje saobraćaja. Nas su te informacije skoro više zabavljale nego što smo ih za ozbiljno smatrali jer, na kraju, nama je bilo zaista lijepo na planini u pravom zimskom ambijentu.
Doček Nove godine protekao je urnebesno i nezaboravno. Kao vrhunac slavlja bio je Đinđijev šou, koji je u crvenoj svilenoj pidžami i čizmama, uz baterijske lampe kao reflektorima, skakao sa krova doma, poput mostarskih skakača, ali ne u vodu već u debeli i prhki sloj snijega.
U subotu je Radio Sarajevo javljalo o nevremenu u čitavoj BiH, a vozovi i autobusi su bili zaustavljeni. Sarajevo je bilo u saobraćajnom kolapsu jer nisu radili tramvaji i drugi gradski prevoz. Na radiju su upozoravali da ljudi ne kreću na put, a posebno su upozoravali ljude koji su na planinama da ne kreću jer ne postoji nikakva mogućnost da se bezbjedno spuste do prvih komunikacija. Radio je posebno upozoravao planinare na Bjelašnici i Treskavici da svoj povratak odgode za nekoliko dana.
Mi smo faktički imali hrane za još nekoliko dana, ali ipak smo u subotu naveče odlučili da se sutradan u nedjelju preko Borova (popularni bjelašnicki put zvani Uz ili Niz Bor) probamo probiti do Pazarića. Snijeg je, istina, prestao to veče ali ga je bilo više od metar a na pojedinim mjestima i više od toga. Domar nam je rekao da se ne sjeća, u posljednjih 20-ak godina, da je napadao toliki snijeg na Bjelašnici. Ali ni takve činjenice i upozorenja sa radija nisu nas pokolebali da krenemo u zaista veliku avanturu sa neizvjesnim završetkom.
Krenuli smo u nedjelju oko 9 sati, kada nam je se priključila grupa planinara sa "Sitnika" sa Damirom Dugonjićem i Mirom Meandžijom (koji je kasnije – jedno vrijeme – bio član našeg kluba) na čelu.
U ovoj grupi planinara bila je i grupa zadarskih planinara, koji su se u ovoj prilici pokazali da nisu samo "morski vukovi", već da su i pravi planinarski znalci jer su zajedno sa nama više od očekivanog probijali prtinu i stvarali da naša grupa od 20-tak ljudi dođe do Pazarića. Pravljenje prtine bilo je jako teško jer se prvo moralo rukama razbaciti snijeg pa onda izvlačiti nogu po nogu iz cijelca. To su mogli raditi samo visoki momci, jer je i njima snijeg dosezao do prsa. Niko nije mogao da prti više od desetak metara jer je to bilo jako naporno. Ali, kada se čovjek nalazi u takvom ambijentu, ne osjeća umor niti promrzlost jer ga goni neka želja da što prije iziđe iz takve bezizlazne situacije. Pa i u tako teškoj situaciji u kojoj smo se nalazili bilo je i šala. Tako je naš član Slobodan Bojanić-Bobo, inače rastom najmanji („metar i cvanjcik”) htio da i on učestvuje u pravljenju prtine. U jednom momentu, dok je hrabro išao naprijed, nestao je iz našeg vidokruga. Zapanjeni, vikali smo: ”Gdje je Bobo?” – a on je potonuo u snježnom nanosu. Kada se napokon pojavila njegova glava, rekao je: ”Raja, ja sam vam pravio tunel”.
Mi smo faktički put koji se prelazi za 2 sata prešli za više od 9 sati, što se za takve uslove smatra pravim podvigom. Kada smo prolazili kroz podbjelašnička sela, seljani su izlazili iz kuća, vrteći glavama, da nas u isto vrijeme pozdrave i naruže za upuštanje u takvu nepromišljenu avanturu.
Srećom, sve se dobro završilo. Kada smo stigli u Pazarić, morali smo čekati još 2 sata do prvog voza, jer je željeznički saobraćaj zbog nevremena bio reduciran. Može se reći da smo faktički viseći na platformi došli u Sarajevo. Za mene je to bio najteži dio puta jer mi se mokra odjeća pretvorila u ledenicu, tako da sam bukvalno zaleđen stigao kući.
Pored nezaboravnog dočeka Nove godine, kao trajno sjećanje na bjelašničku avanturu ostala su dva promrzla prsta na desnoj nozi, koji reaguju na vremenske promjene i danas, poslije više od 30 godina, podsjećaju me na jednu neponovljivu i mladalačku avanturu koja se, na svu sreću, dobro završila.
Emir Omanović
Naime, u klubu brđana "Mladost" dogovorili smo se da Novu godinu dočekamo u planinarskom domu "Stanari" na Bjelašnici. Pošto je bio produženi praznik od 4 dana, odlučili smo da na planinu krenemo već u srijedu. Za ovaj višednevni izlet, a još uz to doček Nove godine, dobro smo se pripremili, kako sa hranom tako i sa pićem. Naši ranci bili su prepuni i teški.
Koliko me sjećanje služi, na ovaj izlet su krenuli : Rešo, Gordana, Ibro, Bobo, Buca, Muki, Nada, Đinđi, Jadranka, Nenad i ja. Bilo je još 2-3 brđana ali se, nažalost, ne mogu sjetiti njihovih imena. Na Bjelašnicu smo se počeli penjati u ranim popodnevnim satima. Uz manje odmore u planinarskim domovima "Šavnici" i "Podgradina", na “Stanare” smo stigli u večernjim satima.
Čitavim putem nas je pratilo loše vrijeme, padala je kiša i susnježica. No to nije uticalo na naše dobro raspoloženje jer smo se sve vrijeme dosta napornog penjanja zezali i pričali masne "viceve".
Kada smo došli na "Stanare" sačekao nas je domar Mato (zaboravio sam mu prezime) sa naloženim vatrama, vrućim čajem i toplom dobrodošlicom. Prvo veče smo već počeli sa novogodišnjim dernekom, što je trajalo da ranih jutarnjih sati. Kada smo se sutradan probudili, negdje oko podneva vidjeli smo da je snijeg poprilično napadao i da i dalje nemilosrdno pada. To nas nije zabrinjavalo jer smo još uvijek mogli napraviti kratke šetnje oko doma po pravom idiličnom – zimskom ambijentu. U toku slijedećeg dana i noći snijeg je napadao više od pola metra. Na radiju smo čuli da su u mnogim gradovima BiH-a snježne padavine onemogućile normalno odvijanje saobraćaja. Nas su te informacije skoro više zabavljale nego što smo ih za ozbiljno smatrali jer, na kraju, nama je bilo zaista lijepo na planini u pravom zimskom ambijentu.
Doček Nove godine protekao je urnebesno i nezaboravno. Kao vrhunac slavlja bio je Đinđijev šou, koji je u crvenoj svilenoj pidžami i čizmama, uz baterijske lampe kao reflektorima, skakao sa krova doma, poput mostarskih skakača, ali ne u vodu već u debeli i prhki sloj snijega.U subotu je Radio Sarajevo javljalo o nevremenu u čitavoj BiH, a vozovi i autobusi su bili zaustavljeni. Sarajevo je bilo u saobraćajnom kolapsu jer nisu radili tramvaji i drugi gradski prevoz. Na radiju su upozoravali da ljudi ne kreću na put, a posebno su upozoravali ljude koji su na planinama da ne kreću jer ne postoji nikakva mogućnost da se bezbjedno spuste do prvih komunikacija. Radio je posebno upozoravao planinare na Bjelašnici i Treskavici da svoj povratak odgode za nekoliko dana.
Mi smo faktički imali hrane za još nekoliko dana, ali ipak smo u subotu naveče odlučili da se sutradan u nedjelju preko Borova (popularni bjelašnicki put zvani Uz ili Niz Bor) probamo probiti do Pazarića. Snijeg je, istina, prestao to veče ali ga je bilo više od metar a na pojedinim mjestima i više od toga. Domar nam je rekao da se ne sjeća, u posljednjih 20-ak godina, da je napadao toliki snijeg na Bjelašnici. Ali ni takve činjenice i upozorenja sa radija nisu nas pokolebali da krenemo u zaista veliku avanturu sa neizvjesnim završetkom.
Krenuli smo u nedjelju oko 9 sati, kada nam je se priključila grupa planinara sa "Sitnika" sa Damirom Dugonjićem i Mirom Meandžijom (koji je kasnije – jedno vrijeme – bio član našeg kluba) na čelu.
U ovoj grupi planinara bila je i grupa zadarskih planinara, koji su se u ovoj prilici pokazali da nisu samo "morski vukovi", već da su i pravi planinarski znalci jer su zajedno sa nama više od očekivanog probijali prtinu i stvarali da naša grupa od 20-tak ljudi dođe do Pazarića. Pravljenje prtine bilo je jako teško jer se prvo moralo rukama razbaciti snijeg pa onda izvlačiti nogu po nogu iz cijelca. To su mogli raditi samo visoki momci, jer je i njima snijeg dosezao do prsa. Niko nije mogao da prti više od desetak metara jer je to bilo jako naporno. Ali, kada se čovjek nalazi u takvom ambijentu, ne osjeća umor niti promrzlost jer ga goni neka želja da što prije iziđe iz takve bezizlazne situacije. Pa i u tako teškoj situaciji u kojoj smo se nalazili bilo je i šala. Tako je naš član Slobodan Bojanić-Bobo, inače rastom najmanji („metar i cvanjcik”) htio da i on učestvuje u pravljenju prtine. U jednom momentu, dok je hrabro išao naprijed, nestao je iz našeg vidokruga. Zapanjeni, vikali smo: ”Gdje je Bobo?” – a on je potonuo u snježnom nanosu. Kada se napokon pojavila njegova glava, rekao je: ”Raja, ja sam vam pravio tunel”.Mi smo faktički put koji se prelazi za 2 sata prešli za više od 9 sati, što se za takve uslove smatra pravim podvigom. Kada smo prolazili kroz podbjelašnička sela, seljani su izlazili iz kuća, vrteći glavama, da nas u isto vrijeme pozdrave i naruže za upuštanje u takvu nepromišljenu avanturu.
Srećom, sve se dobro završilo. Kada smo stigli u Pazarić, morali smo čekati još 2 sata do prvog voza, jer je željeznički saobraćaj zbog nevremena bio reduciran. Može se reći da smo faktički viseći na platformi došli u Sarajevo. Za mene je to bio najteži dio puta jer mi se mokra odjeća pretvorila u ledenicu, tako da sam bukvalno zaleđen stigao kući.
Pored nezaboravnog dočeka Nove godine, kao trajno sjećanje na bjelašničku avanturu ostala su dva promrzla prsta na desnoj nozi, koji reaguju na vremenske promjene i danas, poslije više od 30 godina, podsjećaju me na jednu neponovljivu i mladalačku avanturu koja se, na svu sreću, dobro završila.
Emir Omanović
1 comment:
Ljudi moji pa je li to moguce.Otvorim blog jutros po navici,onako vise refleksno i prst mi zastane iznad tipke.Emir vodi 1:0.Covjek se sjetio,potrudio.Aferim Emire.Ja sada moram pod hitno izjednaciti.Problem je sto ne mogu nicega da se sjetim.Znam da je bilo dobro,zabavno i ludo.Ali nema veze,naskocio me je,ali cu izjednaciti pa makar morao i izmisliti.Ionako su svjedoci pomrli.
Sretna ti Nova godina Emire i tvojoj familiji normalno,ali borba tek predstoji.Ima 361 dan za megdan.
Dado Hegenberger
Post a Comment