SA-Izvidjaci: SJEĆAM SE…Tonka Dugonjić

Slušam neke melodije iz već davnih osamdesetih godina, a među njima i grupu “Magazin”. Posebno mi je draga pjesma “Tonka reci cvrčak”. I kada god slušam ovu melodiju, ne znam zašto, neodoljivo me podsjeća na jedan meni veoma dragi lik – na Tonkicu Dugonjić. Iskreno vjerujem da se i vi koji listate stranice ovog bloga sjećate njenog vedrog lika, koja je dio svog života sa punim srcem poklonila izviđačima, svom odredu, novosarajevskim i izviđačima Sarajeva.
Izviđačke karijere su kao i ljudski životi, s rađanjem i smrću, samo što traju kraće od života, pa u trideset godina stane jedno cijelo stoljeće o kojem čovjek misli, kao i ja dok pišem ove redove o Tonkici.

Tonkica se (pravo ime Antonija) davne 1957. godine, preseljenjem sa porodicom u Visoko, odmah uključila u rad OI “7. april”. Dolaskom u Sarajevo 1963, skupa sa svoja „tri cvijeta” (misleći na svoju djecu), priključila se u rad OI „Vaso Miskin-Crni”. Zajedno sa Fatimom Tikvinom, Lazom Krsmanovićem, Đurom Volićem te drugima, učinila je da njen odred postane prepoznatljiv i na široj regiji Sarajeva. Kako to obično biva, njena djeca su našla svoj put u izviđačkoj organizaciji, pa je njena Vlasta bila član OI „Slaviša Vajner-Čiča”, Vesna se kasnije pridružila „Boriši”, dok je Damir ostao do kraja vjeran, skupa sa njom, svom odredu. I nijednog momenta nisam kod nje primijetio da joj je žao zbog toga. Svim srcem se radovala uspjehu svoje djece, radovala se našim uspjesima, radovala se životu. Jer niko nije je bio sretniji od nje kada su joj djeca dobili diplome akademskih građana, kada je njena Vesna postala ime u sarajevskom skijanju, kada su joj djeca pobjeđivala na orijentacionim takmičenjima...

Damir, Vesna i Tonkica

Njena djeca (kako je često govorila) bili su i Biljana, Nebojša, Stela, Gojko, Džamonja, Melita, Branko, sestre Ninić, Rešo, Zlatica, Nikola i mnogi drugi, a među njima i ja. Samo ne treba zaboraviti da je od nas većine bila starija nekih 18 godina a svi smo je zvali teta Tonkica. Bila je učesnik mnogih izleta, logorovanja, zimovanja, smotri, pohoda, o čemu svjedoče mnoge fotografije iz njenog albuma.

(na jednom izletu: Vesna, Jelena Parezanović [-Dizdarević] i Tonkica)

(Pale, gdje su Tonkica, Krešo Kalanović, Đada Basarić, Ferid-Eko Korić, Ramiz Pamuk i Minkica Bilić)

(treća s lijeva Tonkica među izviđačima “Boriše” – logor u Čapljini 1963)

Njen vedri lik, njen osmijeh i smirenost su nas veselili. Čak i prilikom zadnjeg susreta prije četiri godine u Sarajevu, iako već načeta teškom bolešću, sa vedrinom na licu pozivala je nas da učinimo opet nešto za dobrobit izviđača, da se stalno družimo, sastajemo i volimo.