Sarajevo, Grbavica I, krug koji zatvaraju Zagrebačka i Lenjinova ulica...
Da li mi neko, od vas grbavičke raje, bivših izviđača, može reći tačnu geografsku širinu i dužinu Grbavice, tačnu u stepen, minut i sekund. Može li mi to reći neko od bivših asova orijentacionih takmičenja, vještih sa topografskom kartom i busolom??? Da li je nekome uopšte palo na pamet da sve to svede na brojke?
Naravno da nije, ali zato svako ima koordinate naše Grbavice nepogrešivo upisane u sjećanju i negdje duboko u grudima. Da, baš onako kako se pamti i voli ona jedina kota na planeti, tačka ishodišta koju zovemo DOM.
Kako pamtim svoj dom?
U rano ljeto 1966. ili 1967. godine, razvuklo se vrelo, prašnjavo popodne između četiri paviljona, tri nebodera, Sedmice i Osmice, od obale skoro presahle Miljacke iza fabrike „Obnova“ i škole „Boriša Kovačević“ do šljivika ispod Vraca, od strugare „Lipa“ do Jovinog granapa... Tih godina, to su bile jedine zgrade na Grbavici.
Grad ne čine kuće i ulice. Grad čine RAJA. Tako je svaki kraj u našem gradu imao svoju raju, koja su se uvijek dijelila na veliku i malu raju. Moja braća Vlado i Stevica su spadali u veliku raju. Tu su još bili Braco i Ljerka Dragošević, Kole i Ljerka Šintić, braća Dukići (zvani Duka I i Duka II), Tomo i Ljilja Nevrt, Braco Keser, Gordana i Dragica Ožegović, braća Zdravko i Miro Feketija sa sestrom Maricom, Adela, Vesko, i Vesna Knežević... Koga sam zaboravila, neka mi oprosti.
"Mamac je bačen!" (S lijeva na desno: Stevica, Vlado, Braco, (?) i Vesko)
Mala raja, u koju sam spadala, nisu mi bila interesantna kao velika. Uvijek sam se „šlepala“ uz svoju braću, upijala „fazone“ i priče velike raje, a kad me oni najure, vraćala se svojima sva važna, kao, ja znam nešto što oni ne znaju.
Taj ljetni dan mi je ostao u pamćenju po tome što je u kući vladala užurbanost. Vlado i Stevica su govorili u pola glasa, žustro gestikulirali rukama, a ja pokušavala da uhvatim pokoju riječ. Kolikogod da sam pružala uho, uspjela sam da ulovim samo pokoju riječ: „Klub... izviđači... On je tamo odavno... predveče...“
Shvatila sam da će se u veš-kuhinji, na posljednjem spratu u našem ulazu Lenjinove 103, nešto dešavati. U toj veš-kuhinji, koju niko nije koristio, velika raja su se sastajala, isprva momci da bi razvijali mišiće dizanjem tegova. Kada su povjerovali da su se dovoljno razvili, počeli su da donose gramofon i ploče, kako bi privukli djevojke. Veš-kuhinja, koju su nazivali „Klub“, postala je veoma popularno mjesto za izlaske. Prvo zato što je ulaz bio džaba, što je bilo blizu, i što su se sva raja poznavala. Slušali su se „The Beatles“, „Manfred Man“, Cliff Richard & “Shadows“, Thom Jones, Engelbert Humperdinck... Plesalo se uz „Yesterday“, „Girl“ i „Ha,ha, Said The Clown“... Mi, mala raja, nismo imali pristup, ali smo se snalazili. Izlazili smo na ogromnu terasu i virili kroz male, mutne prozore u „Klub“. Onda smo komentarisali : „ ...ono dvoje pleše stiskavac... Braci kratke pantalone k’o da mu je poplava u kući... Vidi, Ljilja se tapirala, glava joj k’o Cocin bubanj...“. I sve tako dok ne bismo počeli preglasno da se smijemo, pa nas veliki ne najure... A onda stampedo niz stepenice...
Sačekala sam da se Vlado i Stevica počešljaju (što je značilo da razbaruše malo dužu kosu u stilu Paul Mc Cartney-a) i da se popnu u „Klub“. Neopaženo sam se došunjala do onog zamazanog prozora i virila.
„Klub“ je bio pun kao šibica, ali nije se plesalo. Svi su gledali i slušali crnomanjastog visokog, zgodnog momka, koji dotada nije dolazio u „Klub“. Bio je to Vesko Vesković, stariji izviđač iz kluba „Mladost“. Uspio je da, skupa sa Brankom Ripom, pomalo neorganizovanoj velikoj raji ukaže da druženje u izviđačima može biti bolje osmišljeno. Opisivao im je neponovljiv osjećaj kruga oko logorske vatre, druženja na izletima i logorovanjima, akcijama... Kasnije mi je priznao da su ga zvali «Ciceron». Govorio im je da se može naučiti mnogo toga: kako da se voli i čuva priroda, kako se snalazi i orijentiše u prirodi, kako se čitaju putni znakovi, topografska karta i mnogo toga.
Ispostavilo se da su se tog predvečerja sva velika raja učlanila u Savez izviđača BiH, tačnije u odred izviđača «Boriša Kovačević». Do tada neorganizovani „Klub“, dobio je naziv „Faraoni“ (kome li pade na pamet??!), a kasnije „Yeti“.
Novi mladi klub brđana „Yeti“ (s lijeva na desno: Miro, Stevica, Duka II, Marica, Vesko, Vlado, iznad Vlade (?), Zvonko, Stanka, Iskra, Sejo, Zaka i Ljilja)
Svako je uspio da dovede po nekog novog člana, svog rođaka ili druga ili drugaricu iz razreda. Klub izviđača je postajao sve brojniji. Došli su Zorica i Zoran Novković i njihova mlađa rođaka Brankica Tomazović, Ružica i Rade Gestler-Gera, Srđan Perović-Srkut (poznat po tome što je ličio na „Dr. Kildera“ i što je mogao da uništi ogromne količine hrane, a da se ne udeblja ni gram. Zezali su ga da “njegova pantljičara ima gliste“. Džaba im zezanje kad su njega gotivile sve ženske!). Stevica je doveo svog druga iz razreda Musaiba Muhidinovića-Samija, momka sanjalačkih očiju i čelične volje, koja se, ponekad, graničila sa tvrdoglavošću. Eh, Sami, Sami... kad se samo sjetim kako je na logorovanju, na Boračkom jezeru 1968. godine, iscijepao ogroman čvornovati panj, na sitne treščice, a samo zato što je neko rekao da to nije moguće izvesti. Tog ljeta je, iz inata, dubio na glavi čitav sat. Bez obzira na opisane osobine, Samijevo srce je bilo... kao njegove oči, nježno i osjećajno. Znam da me je na Sutjesci, uplakanu, tješio čitav sat. Isto onoliko dugo, koliko je na Borcima dubio na glavi!!!
Sjećam se i Srđana II, Srđana Markovića-Majamuna. Nadimak je dobio kada je uspio da izbjegne „Fiću“ koji bi ga oborio da Srđan nije bio priseban i skočio na haubu, pa na krov, a onda se, elegantno, dočekao na noge! To su ispričali njegovoj mami, profesorici istorije iz III gimnazije, Sofiji Marković, kada je uvrijeđeno upitala: “ Zašto vi moje dete zovete 'Majamun'??“
Sjećam se i Seje Sefića, stalno nasmijanog, rumenog veseljaka- pričalice...
Naravno, ja sam uspjela da se „ušlepam“ braći i u izviđačima, s tim da su se pravila morala poštovati: velika raja su bili brđani i brđanke, a mi mali poletarci i pčelice, kasnije izviđači i planinke. Ali barem smo svi zajedno bili u istom odredu OI „Boriša Kovačević“ Sarjevo. Načelnik odreda tada bio je Branko Rip, a čika Ratko Todović starješina odreda.
Bilo je to vrijeme divnog druženja uz logorsku vatru, vrijeme kada smo sticali prijateljstva za cijeli život, vrijeme kada smo se smijali bez nekog naročitog razloga. Rađale su se simpatije i ljubavi. Sjećam se parova, zgodnih momaka i lepršavih djevojaka: Minkica i Vesko, Rahela i Branko, Snježana i Želimir, Vlado i Brankica. Neki od njih su i danas zajedno, imaju veliku djecu, a uskoro i... poletarce i pčelice!!!
Kad bih mogla da vratim vrijeme, vratila bih se na Boračko jezero, tog ljeta 1968. g...
Tada sam položila izviđačkog kurira, a i sad se smrznem kad se sjetim te noći kad sam pješačila kilometar po mrklom mraku i prenosila napamet naučenu poruku. Sutradan okupljanje oko logorske vatre, svi slavimo, svi položili!!
Milica-Cica kibicuje partiju šaha na Boračkom jezeru
Čitaju se naglas novine „Latrin de kloze“, skečevi, zafrkancija. Te godine sam se prvi put tajno zaljubila u plavookog, plavokosog Miku, Rahelinog brata. Povjerila sam to svojoj cimerki iz šatora Mirsadi, koja se zaklela da nikom neće reći. Mislim da je za 30 minuta čitav odred, a i šire, znao moju tajnu. Mikina mama Jelica, koja je bila u šatoru saniteta, pozvala me i dala mi kocku šećera govoreći mi: “Moram te pripaziti, ti si moja snajkica!!!!“. To okruglo nije bio paradajz, bilo je to moje lice!!!
Nismo se družili samo na logorovanjima i u okviru klubova, vodova i odreda. Izlazili smo zajedno, pravili rođendanske žurke i žurke bez razloga. Jedini i dovoljan razlog je bio matori-otišli-na-put-prazna-gajba. A, u krajnjoj liniji, nisu nam smetali ni oni. Ustvari, podržavali su nas.
Vlado i Stevica su, kad smo se iz stana-kutijice u Lenjinovoj 103 preselili u ogroman stan u Lenjinovoj 33, stalno pravili žurke.
Na dan žurke, opsadno stanje u kući: naša mama Magda satima pravi koktel sendviče, ja slažem na tacne, tata Stevo odjurio do podruma da navuče pića, a Vlado i Stevica... neupotrebljivi. Od rane zore se (prije nego se posvađaju ko će prvi) lickaju u kupatilu, tuširanje, brijanje, friz, a onda slažu face pred ogledalom i biraju koji će „oboriti s nogu tu i tu“.
Predveče dolaze raja, pleše se, smije, glasno priča... Po neki poljubac kradom... Baš su znali da se zabavljaju, velika raja, društvo moje braće!
Sjećam se simpatičnih društvenih igrica, npr. rulet-ples. Ženske uzimaju presavijene ceduljice iz šešira. Na ceduljicama napisana ženska imena likova iz crtanih filmova, stripova i sl. Momci iz drugog šešira uzimaju cedulje sa muškim imenima.
Na fotografiji: Gordana Rip, Đurica Barbarić , Branko Rip, Rahela Papo, u pozadini Vesko i Minkica
Muzika svira, a šef parade, obično Branko Rip, čita: „Neka plešu Paja Patak i Pata Patak“. Sjećam se da je sasvim slučajno (ma ne vjerujem u slučajnosti, nego samo u sudbinu) Paja Patak ispao Vesko, a Pata Minkica, tada najčuveniji par u izviđačima. I danas su zajedno. Skoknućemo jednom do njih, u Ričmond na fuka!
Još je bila jedna simpa igrica: Neparan broj plesača. Jedan momak viška. On mora par krugova da pleše s metlom, prije nego je uvali nekom drugom i uzme njegovu curu. Jednom je Braco Dragošević grlio metlu, kad, uto, upadne moj stari u sobu. Braci bi neprijatno, pa brže bolje diže metlu do plafona, k’o fol, paja plafon od paučine.
Kasnije je sjajno društvo počelo da se osipa... Svi su krenuli svojim putem „za vlašću, zlatom, il’ za hljebom“ (što reče pjesnik), udavali se, ženili, podizali djecu. Viđali smo se katkad na ulici, na pijaci. Pozdravljali se sa toplinom uz neizbježno: “A, sjećaš se kad je Mića Todović...“
Mnogih više nema. Neki ostali na Grbavici, a mnogi se rasuli po svijetu.
Ne viđamo se, pokoji mail, rjeđe pismo – starinsko, papirno.
Sazdani smo od sjećanja i nostalgije. Mislim da svakog od nas kazaljka busole, duboko u srcu, nepogrešivo vodi ka našem ishodištu, ka našoj Grbavici I.
Milica-Cica Čukić
P.S. Poklanjam ovu crticu svima vama, mojim drugarima, drugarima moje braće, raji sa Grbavice.
Oprostite ako nekoga nisam pomenula, možda sam imena zaboravila, ali likove nikad.
Svi ste dio mene, mog odrastanja. Javite se!
Da li mi neko, od vas grbavičke raje, bivših izviđača, može reći tačnu geografsku širinu i dužinu Grbavice, tačnu u stepen, minut i sekund. Može li mi to reći neko od bivših asova orijentacionih takmičenja, vještih sa topografskom kartom i busolom??? Da li je nekome uopšte palo na pamet da sve to svede na brojke?
Naravno da nije, ali zato svako ima koordinate naše Grbavice nepogrešivo upisane u sjećanju i negdje duboko u grudima. Da, baš onako kako se pamti i voli ona jedina kota na planeti, tačka ishodišta koju zovemo DOM.
Kako pamtim svoj dom?
U rano ljeto 1966. ili 1967. godine, razvuklo se vrelo, prašnjavo popodne između četiri paviljona, tri nebodera, Sedmice i Osmice, od obale skoro presahle Miljacke iza fabrike „Obnova“ i škole „Boriša Kovačević“ do šljivika ispod Vraca, od strugare „Lipa“ do Jovinog granapa... Tih godina, to su bile jedine zgrade na Grbavici.
Grad ne čine kuće i ulice. Grad čine RAJA. Tako je svaki kraj u našem gradu imao svoju raju, koja su se uvijek dijelila na veliku i malu raju. Moja braća Vlado i Stevica su spadali u veliku raju. Tu su još bili Braco i Ljerka Dragošević, Kole i Ljerka Šintić, braća Dukići (zvani Duka I i Duka II), Tomo i Ljilja Nevrt, Braco Keser, Gordana i Dragica Ožegović, braća Zdravko i Miro Feketija sa sestrom Maricom, Adela, Vesko, i Vesna Knežević... Koga sam zaboravila, neka mi oprosti.
"Mamac je bačen!" (S lijeva na desno: Stevica, Vlado, Braco, (?) i Vesko)
Mala raja, u koju sam spadala, nisu mi bila interesantna kao velika. Uvijek sam se „šlepala“ uz svoju braću, upijala „fazone“ i priče velike raje, a kad me oni najure, vraćala se svojima sva važna, kao, ja znam nešto što oni ne znaju.
Taj ljetni dan mi je ostao u pamćenju po tome što je u kući vladala užurbanost. Vlado i Stevica su govorili u pola glasa, žustro gestikulirali rukama, a ja pokušavala da uhvatim pokoju riječ. Kolikogod da sam pružala uho, uspjela sam da ulovim samo pokoju riječ: „Klub... izviđači... On je tamo odavno... predveče...“
Shvatila sam da će se u veš-kuhinji, na posljednjem spratu u našem ulazu Lenjinove 103, nešto dešavati. U toj veš-kuhinji, koju niko nije koristio, velika raja su se sastajala, isprva momci da bi razvijali mišiće dizanjem tegova. Kada su povjerovali da su se dovoljno razvili, počeli su da donose gramofon i ploče, kako bi privukli djevojke. Veš-kuhinja, koju su nazivali „Klub“, postala je veoma popularno mjesto za izlaske. Prvo zato što je ulaz bio džaba, što je bilo blizu, i što su se sva raja poznavala. Slušali su se „The Beatles“, „Manfred Man“, Cliff Richard & “Shadows“, Thom Jones, Engelbert Humperdinck... Plesalo se uz „Yesterday“, „Girl“ i „Ha,ha, Said The Clown“... Mi, mala raja, nismo imali pristup, ali smo se snalazili. Izlazili smo na ogromnu terasu i virili kroz male, mutne prozore u „Klub“. Onda smo komentarisali : „ ...ono dvoje pleše stiskavac... Braci kratke pantalone k’o da mu je poplava u kući... Vidi, Ljilja se tapirala, glava joj k’o Cocin bubanj...“. I sve tako dok ne bismo počeli preglasno da se smijemo, pa nas veliki ne najure... A onda stampedo niz stepenice...
Sačekala sam da se Vlado i Stevica počešljaju (što je značilo da razbaruše malo dužu kosu u stilu Paul Mc Cartney-a) i da se popnu u „Klub“. Neopaženo sam se došunjala do onog zamazanog prozora i virila.
„Klub“ je bio pun kao šibica, ali nije se plesalo. Svi su gledali i slušali crnomanjastog visokog, zgodnog momka, koji dotada nije dolazio u „Klub“. Bio je to Vesko Vesković, stariji izviđač iz kluba „Mladost“. Uspio je da, skupa sa Brankom Ripom, pomalo neorganizovanoj velikoj raji ukaže da druženje u izviđačima može biti bolje osmišljeno. Opisivao im je neponovljiv osjećaj kruga oko logorske vatre, druženja na izletima i logorovanjima, akcijama... Kasnije mi je priznao da su ga zvali «Ciceron». Govorio im je da se može naučiti mnogo toga: kako da se voli i čuva priroda, kako se snalazi i orijentiše u prirodi, kako se čitaju putni znakovi, topografska karta i mnogo toga.
Ispostavilo se da su se tog predvečerja sva velika raja učlanila u Savez izviđača BiH, tačnije u odred izviđača «Boriša Kovačević». Do tada neorganizovani „Klub“, dobio je naziv „Faraoni“ (kome li pade na pamet??!), a kasnije „Yeti“.
Novi mladi klub brđana „Yeti“ (s lijeva na desno: Miro, Stevica, Duka II, Marica, Vesko, Vlado, iznad Vlade (?), Zvonko, Stanka, Iskra, Sejo, Zaka i Ljilja)
Svako je uspio da dovede po nekog novog člana, svog rođaka ili druga ili drugaricu iz razreda. Klub izviđača je postajao sve brojniji. Došli su Zorica i Zoran Novković i njihova mlađa rođaka Brankica Tomazović, Ružica i Rade Gestler-Gera, Srđan Perović-Srkut (poznat po tome što je ličio na „Dr. Kildera“ i što je mogao da uništi ogromne količine hrane, a da se ne udeblja ni gram. Zezali su ga da “njegova pantljičara ima gliste“. Džaba im zezanje kad su njega gotivile sve ženske!). Stevica je doveo svog druga iz razreda Musaiba Muhidinovića-Samija, momka sanjalačkih očiju i čelične volje, koja se, ponekad, graničila sa tvrdoglavošću. Eh, Sami, Sami... kad se samo sjetim kako je na logorovanju, na Boračkom jezeru 1968. godine, iscijepao ogroman čvornovati panj, na sitne treščice, a samo zato što je neko rekao da to nije moguće izvesti. Tog ljeta je, iz inata, dubio na glavi čitav sat. Bez obzira na opisane osobine, Samijevo srce je bilo... kao njegove oči, nježno i osjećajno. Znam da me je na Sutjesci, uplakanu, tješio čitav sat. Isto onoliko dugo, koliko je na Borcima dubio na glavi!!!
Sjećam se i Srđana II, Srđana Markovića-Majamuna. Nadimak je dobio kada je uspio da izbjegne „Fiću“ koji bi ga oborio da Srđan nije bio priseban i skočio na haubu, pa na krov, a onda se, elegantno, dočekao na noge! To su ispričali njegovoj mami, profesorici istorije iz III gimnazije, Sofiji Marković, kada je uvrijeđeno upitala: “ Zašto vi moje dete zovete 'Majamun'??“
Sjećam se i Seje Sefića, stalno nasmijanog, rumenog veseljaka- pričalice...
Naravno, ja sam uspjela da se „ušlepam“ braći i u izviđačima, s tim da su se pravila morala poštovati: velika raja su bili brđani i brđanke, a mi mali poletarci i pčelice, kasnije izviđači i planinke. Ali barem smo svi zajedno bili u istom odredu OI „Boriša Kovačević“ Sarjevo. Načelnik odreda tada bio je Branko Rip, a čika Ratko Todović starješina odreda.
Bilo je to vrijeme divnog druženja uz logorsku vatru, vrijeme kada smo sticali prijateljstva za cijeli život, vrijeme kada smo se smijali bez nekog naročitog razloga. Rađale su se simpatije i ljubavi. Sjećam se parova, zgodnih momaka i lepršavih djevojaka: Minkica i Vesko, Rahela i Branko, Snježana i Želimir, Vlado i Brankica. Neki od njih su i danas zajedno, imaju veliku djecu, a uskoro i... poletarce i pčelice!!!
Kad bih mogla da vratim vrijeme, vratila bih se na Boračko jezero, tog ljeta 1968. g...
Tada sam položila izviđačkog kurira, a i sad se smrznem kad se sjetim te noći kad sam pješačila kilometar po mrklom mraku i prenosila napamet naučenu poruku. Sutradan okupljanje oko logorske vatre, svi slavimo, svi položili!!
Milica-Cica kibicuje partiju šaha na Boračkom jezeru
Čitaju se naglas novine „Latrin de kloze“, skečevi, zafrkancija. Te godine sam se prvi put tajno zaljubila u plavookog, plavokosog Miku, Rahelinog brata. Povjerila sam to svojoj cimerki iz šatora Mirsadi, koja se zaklela da nikom neće reći. Mislim da je za 30 minuta čitav odred, a i šire, znao moju tajnu. Mikina mama Jelica, koja je bila u šatoru saniteta, pozvala me i dala mi kocku šećera govoreći mi: “Moram te pripaziti, ti si moja snajkica!!!!“. To okruglo nije bio paradajz, bilo je to moje lice!!!
Nismo se družili samo na logorovanjima i u okviru klubova, vodova i odreda. Izlazili smo zajedno, pravili rođendanske žurke i žurke bez razloga. Jedini i dovoljan razlog je bio matori-otišli-na-put-prazna-gajba. A, u krajnjoj liniji, nisu nam smetali ni oni. Ustvari, podržavali su nas.
Vlado i Stevica su, kad smo se iz stana-kutijice u Lenjinovoj 103 preselili u ogroman stan u Lenjinovoj 33, stalno pravili žurke.
Na dan žurke, opsadno stanje u kući: naša mama Magda satima pravi koktel sendviče, ja slažem na tacne, tata Stevo odjurio do podruma da navuče pića, a Vlado i Stevica... neupotrebljivi. Od rane zore se (prije nego se posvađaju ko će prvi) lickaju u kupatilu, tuširanje, brijanje, friz, a onda slažu face pred ogledalom i biraju koji će „oboriti s nogu tu i tu“.
Predveče dolaze raja, pleše se, smije, glasno priča... Po neki poljubac kradom... Baš su znali da se zabavljaju, velika raja, društvo moje braće!
Sjećam se simpatičnih društvenih igrica, npr. rulet-ples. Ženske uzimaju presavijene ceduljice iz šešira. Na ceduljicama napisana ženska imena likova iz crtanih filmova, stripova i sl. Momci iz drugog šešira uzimaju cedulje sa muškim imenima.
Na fotografiji: Gordana Rip, Đurica Barbarić , Branko Rip, Rahela Papo, u pozadini Vesko i Minkica
Muzika svira, a šef parade, obično Branko Rip, čita: „Neka plešu Paja Patak i Pata Patak“. Sjećam se da je sasvim slučajno (ma ne vjerujem u slučajnosti, nego samo u sudbinu) Paja Patak ispao Vesko, a Pata Minkica, tada najčuveniji par u izviđačima. I danas su zajedno. Skoknućemo jednom do njih, u Ričmond na fuka!
Još je bila jedna simpa igrica: Neparan broj plesača. Jedan momak viška. On mora par krugova da pleše s metlom, prije nego je uvali nekom drugom i uzme njegovu curu. Jednom je Braco Dragošević grlio metlu, kad, uto, upadne moj stari u sobu. Braci bi neprijatno, pa brže bolje diže metlu do plafona, k’o fol, paja plafon od paučine.
Kasnije je sjajno društvo počelo da se osipa... Svi su krenuli svojim putem „za vlašću, zlatom, il’ za hljebom“ (što reče pjesnik), udavali se, ženili, podizali djecu. Viđali smo se katkad na ulici, na pijaci. Pozdravljali se sa toplinom uz neizbježno: “A, sjećaš se kad je Mića Todović...“
Mnogih više nema. Neki ostali na Grbavici, a mnogi se rasuli po svijetu.
Ne viđamo se, pokoji mail, rjeđe pismo – starinsko, papirno.
Sazdani smo od sjećanja i nostalgije. Mislim da svakog od nas kazaljka busole, duboko u srcu, nepogrešivo vodi ka našem ishodištu, ka našoj Grbavici I.
Milica-Cica Čukić
P.S. Poklanjam ovu crticu svima vama, mojim drugarima, drugarima moje braće, raji sa Grbavice.
Oprostite ako nekoga nisam pomenula, možda sam imena zaboravila, ali likove nikad.
Svi ste dio mene, mog odrastanja. Javite se!
2 comments:
Draga Milice! Ovo je divno. Prosetala sam, u mislima, izmedju paviljona, pored bazena izmedju drugog i treceg ... Ja sam Zlatica iz broja 95, prvi ulaz, sa onom velikom terasom, iz vremena kada su bila samo ta cetri paviljona, iza nas garaza sa onim "engleskim " autobusima.
Bila sam clan kluba "Maldost" od osnivanja, a kao planinka najvise vremena provela sa kompasom u ruci, na orjentacionim takmicenjima. Evo,ne bas tacnog geografskog polozaja, ali centar nije daleko. Isla sam pesice do ekonomskog fakulteta.
"Sarajevo, čiji je geografski položaj 45 stepeni 53 minute i 28 sekundi N, 18 stepeni 25 minuta i 50 sekundi E, nalazi se u dolini rijeke Miljacke na 550 metara nadmorske visine. Srednja godišnja temperature je 9.7 stepeni C. Prosječne temperature tokom godine su 1.4 stepena C u januaru, 9.6 u aprilu i 8.8 u oktobru. Prosječan broj sunčanih sati godišnje u Sarajevu je 1680".
Draga Cico sa zadovoljstvom sam procitao tvoj tekst koji me je vratio u te dane mladosti.skoro sve si dobro napisala osim lokacije kluba, Lenjinova 105 a ne 103 i klub je bio iznad moga stana, gramofon moj, "kupili" smo daske na jednom gradilistu i napravili klupe za sjedenje. a komsije iz ulaza su pirali mog tatu zar mu ne smeta buka nad g;lavom i lupanje vratima lifta a on je rekao neka al bar znam gdje su mi dijecai s kim su. Sto se tice Faraona klub je napravljen u dogovoru sa OI Borisa Kovacevic kada su nam htjeli uzeti prostorije.Promjenili smo ime u Yeti jer smo se nadali finansijskojkoj pomoci od fabrike deterdzenta Yeti. a kad su izbacili vise od pola brdjana koji su bili medju najboljima u Sarajevu (samo zbog toga sto su otisli da vide kako izgleda Ponocka)doslo je do situacije da spojimo Yeti i ostatke Mladosti u novi klub Mladost. Taj klub je bio najbolji u BiH tj Partizanski i nacelnik odreda u to vreme nije bio Branko Rip vec Drago Vukovic sa Vraca. kada su svi ovi napustili Borisu dosla je nova garnitura izvidjaca i samo smo Vlado i ja ostali od starih izvidjaca ,Vlado krace a ja jos godinama i prenio sam na novu garnituru sve nase pijesme i sale i igre. Novi Borisa je poistao jako cijenjen odredsa cetama u Bane Surnat, skola na Vracama, Kasindolu, Policijska skola na Vracama, Djacki dom u Kovacicima i ceta na Trecoj Gimnaziji, Odred je takodje bio Partizanski. Nova ekipa je bila za Respekt Braco i Satko Fazlinovic,Miro i Brano Brkovic, Mica, Kole, Ivek, Radojica, Momo i jos mnogi koje nisam naveo. Inace Cico svaka ti cast na memoriji ja sam pola toga zaboravio. Pozdrav od Duke mladjeg iz Australije
Post a Comment