IGRAM SE ASOCIJACIJA – MOJA ZIMOVANJA 1.

U principu ne podnosim zimu (kao ni naš dragi Dado), pa ću sve svoje asocijacije na zimovanja strpati u što manje tekstova...






Slika s Crepoljskog: Jasna Ibrulj , Muhica Gorana i Jelena Parezanović

Crepoljsko 1961. – Moje prvo zimovanje pa odmah „istorijsko“ za „Čičin“ odred: formiranje slavnog kluba brđana „Bratstvo“. Ja sam tu više bila kao „mala Jovanovićka“ ili Little Jo, kako me sada prozva opet naš dragi Dado, nego prava planinka. Tata me je poveo jer mama nije mogla ići s premalenim bratom Nevenom. Cijelog zimovanja sjećam se samo po formiranju kluba koje se desilo u ponoć, bez prisustva ikoga osim brđana. Meni je to sve bilo misteriozno. Zašto ne mogu prisustvovati kad su to sve raja koja ne izlaze iz naše kuće? Ali, moj tata Gojko je bio veliki romantičar, pa je i klub formiran u tom stilu. Trebalo je da se zove „Kondor“, ali onda su skontali da to malo „baca“ na naciste... Osim članova kluba bilo je još raje, ali ja se ne sjećam ničega drugog, toliko mi je formiranje kluba pokrilo sve drugo...


(Slika s Crepoljskog: Muhica Gorana s novoformiranim klubom brđana „Bratstvo“ )

Bobovac 1964. i 1965. – moram to zajedno jer nema šanse da se sjetim šta je bilo koje godine. Jedina sigurna razlika – na prvom Bobovcu bila sam zaljubljena u Mirjanića (Mirko Gajić, Mirjanin brat), a na drugom u Bucka (Ademir Kenović, i onda je bio suh k'o grana kao i sada, odtkud to „Bucko“?), zvanog još „zeleni džemper“.

(Slika: Mia i ja na Bobovcu s tetom Vaskom i tetom Zvjezdanom)

Na tom zimovanju prvi put u životu sam vidjela juke-box. Plesali smo do iznemoglosti uz Elvisovu „It's now or never“ i „Pretty woman“ (Roy Orbison) – tipke F-7 i F-8 su se potpuno izlizale od upotrebe!). I užasno smo se smrzavali. U sobama nije bilo grijanja, spavale smo po dvije u krevetu, mislim da je i prozor bio razbijen. Teta Vaska i teta Zvjezdana podijelile su brigu za planinke: mi male smo bile teta-Vaskine (Dejić). Učiteljica uvijek ostaje učiteljica!
Na Bobovcu je Gvardo dobio svoj nadimak.
Na Bobovcu smo Agu (Osmanagić Muzafer) „prekrstili“ u Agadir.
Na jednom Bobovcu nije bilo čika-Gojka – sloboda narodu!
Najpopularnija narodna pjesma „Moj behare“, na koju se divno može plesati (a plesali smo na željezničkoj stanici u Ćatićima dok smo čekali voz...).
Na Bobovcu sam naučila novu riječ – kizometrija – ali ne i njeno značenje. Naime, Dubravka Janjić nas je zabavljala pred spavanje, kad se ugasi svjetlo, predavanjima iz „kizometrije“, ona je bila mrtva-ozbiljna a mi smo se valjali od smijeha onako zabundani, u kapama i rukavicama...

Pale 1966 – Čini mi se da sam pola života provela na Palama, što na zimovanjima, što na izletima, što na prvomajskim i inim igrama... Na tim, za mene prvim, Palama (što se zimovanja tiče) bili smo pred kraj osnovne skole.





(Slika s Pala: s lijeva na desno: Abinun Bencion-Benko, Zlatan Lučić, Vera Barbarić, Ranko Ibrulj-Špico i čika Gojko )

Na tom zimovanju glavne face su bile naš Cober i Tomica Milina (zaboravili smo ga staviti na tužni spisak), Miro Zdravič... I brđani, naravno. Kuhali su nam Srđan Arkoš i Mile (zar je potrebno stavljati prezime?). Srđan je, uz to, predivno pjevao uz gitaru („Čikita, divna zemljo, majski cvijete...“). Ljilja Bodnaruk je, valjda prvi put u životu, oprala suđe i pila čaj iz plastičnih šolja (jao, što su masne!). Pošto ne volim skijanje i sankanje, na zimovanjima uvijek najviše uživam u večernjim kulturno-zabavnim programima (uh, što smo ih znali napraviti!), a maskenbali su vrh vrhova. Šteta što tad nismo imali fotoaparate s blicem (najmanje), jer smo se slikali samo vani, pri pristojnoj dozi sunca!
Sjećam se da se s nama na tom zimovanju družio Ismet Ibričević, lijep momak, sav u crnom, a njegova tačka treniranja buhe Đilde donijela mu je i nadimak. A ja sam se zatreskala!

Zabrđe 1967. – Nezaboravno zimovanje, baš kao i logor na istom mjestu tog ljeta... I opet prva asocijacija – maskenbal. Mile je svojom kreativnošću prevazišao sam sebe: maskirao se u debelu mamu sa buljukom sitne dječice. Najviše pamtim Ranka Ibrulja, Ninu Dusinović, Gvardu i Ljilju Pitić kao bebe s dudama i u pelenama! Mama je bio Benko Abinun. Zvali su se „Porodica juriš na doplatak!“ Pošto niko nije mogao sići u trpezariju nemaskiran, Miro Zdravič umalo nije ostao u sobi – nigdje ideje. Stvar je spasila teta Zvjezdana, nacrtala mu bradu, stavila u zube čika-Gojkovu lulu, sunčane naočale, svileno šalče i – eto uobraženog filmskog režisera! Gogo Marjanović, Boban Bodnaruk i Ljupan iz „Ljubičica“ ogrnuli su se čaršafima i postali „sveci“ ili anđeli? Ljupan je tada postao Sveti Uhljup Marindvorski, a Boban – Gavrilo (valjda anđeo Gabrijel?)
Mislim da su nam se zidne novine zvale „Udav“ i bile pune humora na Miletov način.


(Slika s Zabrđa: s lijeva na desno: ?, Rahela Papo (sada Rip), Moro Mirjana, koju je Mile nazvao Moromira, naš Mile, mala Lea, Mušto, Paja, Dusinović Emira-Nina

O ostalim zimovanjima drugi put, a sve koji su bili na ovima koje sam spomenula molim da se jave sa svojim sjećanjima!

Gorana Jovanović