ZLATICA NINIĆEvo nam još jednog dragog novog blogera: OLGA ĐURAŠKOVIĆ-OLJA iz od
reda "Slaviša Vajner-Čiča" i "Miljenko Cvitković". Neću mnogo pisati ja, ona će vam sama malo reći sada, a mnogo u narednim prilozima. Ima mnogo materijala. Mnogi će naći sebe na slikama i setiti se mnogih izviđačkih akcija. Danas zajedno radimo na ovom prilogu. U pauzi smo se slikale. A evo i njene slike iz mladih dana, da se samo podsetite, jer je niste mogli zaboraviti.Evo šta piše Olja i koje slike je odabrala za ovaj, 99-ti prilog.
OLGA-OLJA ĐURAŠKOVIĆDragi moji izviđači i planinke naše dične SFR Jugoslavije, rasuti po cijelom svijetu, želim prvo da vam čestitam 100-tu godišnjicu izviđačke – skautske organizacije, i uskoro 100-ti prilog na blogu.
Posebno pozdravljam idejne tvorce ovog bloga, Minkicu i Veska Veskoviće.
Velika im hvala!
Ne mogu da vam opišem sretan trenutak kad me je pronašla naša Zlatica i obavijestila o blogu, a sutradan me lično pozvao Vesko iz Londona. Ta ushićenost me drži i dan-danas. Ne samo ja, nego i moje kćerke su se silno obradovale da poslije više decenija stupim u kontakte sa dragim drugovima izviđačima i planinkama, o kojima sam im pričala od malih nogu.
Sada želim da vam opišem moj prvi susret sa izviđačima Sarajeva, te davne 1956. god. Na Marijin Dvoru, na cirkus-placu, gdje je danas hotel “Holidej in”, za 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva od fašističkog okupatora, kako smo to nekada znali lijepo slaviti, Odred “Slaviša Vajner-Čiča” je podigao improvizovani logor, sa svim aktivnostima, koji je trajao cijeli dan. Pošto sam stanovala u ulici Slaviše Vajnera-Čiče, to sam dan provela u logoru, diveći se svemu što sam vidjela. Moji roditelji me do mraka nisu mogli dozvati da se vratim kući. Iste večeri rodila se u meni želja da i ja postanem izviđač, što je moj tata za nekoliko dana i uradio: povezao me sa čika-Gojkom Jovanovićem, legendarnim starješinom “Čičinog” odreda. Postala sam član I voda “Srna”, koji je pripadao II kolu “Zelengora”. Vodnica mi je bila Vojna, a načelnik odreda Fuad Šišić-Šiške. I danas u sebi nosim ljubav i divna sjećanja na to vrijeme.
Zbog mog iz
uzetnog zalaganja i odgovornosti, brzo sam napredovala u izviđačkoj hijerarhiji.
Prva velika akcija u kojoj sam učestvovala bilo je logorovanje u Berkovini kod Han Pijeska od 10. 7. do 1. 8. 1957. god. Starješina logora (tabora) bio je Gojko Jovanović, a načelnik Fuad Šišić-Šiške. Naravno, tu je bila i moja voljena vodnica, Vojna. Logorovanje je bilo dobro organizovano, a naši dani puni obaveza od jutra do sutra. Tada sam savladala razne vještine: podizanje šatora, pravljenje i pletenje kreveta, pravljenje pratećih objekata (kuhinja, mjesto za pranje, wc), vezivanje čvorova, i savladavanje svih noćnih strahova dok sam bila na noćnim dežurstvima. Najuzvišeniji trenuci su mi bili podizanje i spuštanje zastave, logorska vatra, uz pjevanje divne himne “Hej Sloveni” i himne logorskoj vatri:
Posebno pozdravljam idejne tvorce ovog bloga, Minkicu i Veska Veskoviće.
Velika im hvala!
Ne mogu da vam opišem sretan trenutak kad me je pronašla naša Zlatica i obavijestila o blogu, a sutradan me lično pozvao Vesko iz Londona. Ta ushićenost me drži i dan-danas. Ne samo ja, nego i moje kćerke su se silno obradovale da poslije više decenija stupim u kontakte sa dragim drugovima izviđačima i planinkama, o kojima sam im pričala od malih nogu.
Sada želim da vam opišem moj prvi susret sa izviđačima Sarajeva, te davne 1956. god. Na Marijin Dvoru, na cirkus-placu, gdje je danas hotel “Holidej in”, za 6. april, Dan oslobođenja Sarajeva od fašističkog okupatora, kako smo to nekada znali lijepo slaviti, Odred “Slaviša Vajner-Čiča” je podigao improvizovani logor, sa svim aktivnostima, koji je trajao cijeli dan. Pošto sam stanovala u ulici Slaviše Vajnera-Čiče, to sam dan provela u logoru, diveći se svemu što sam vidjela. Moji roditelji me do mraka nisu mogli dozvati da se vratim kući. Iste večeri rodila se u meni želja da i ja postanem izviđač, što je moj tata za nekoliko dana i uradio: povezao me sa čika-Gojkom Jovanovićem, legendarnim starješinom “Čičinog” odreda. Postala sam član I voda “Srna”, koji je pripadao II kolu “Zelengora”. Vodnica mi je bila Vojna, a načelnik odreda Fuad Šišić-Šiške. I danas u sebi nosim ljubav i divna sjećanja na to vrijeme.
Zbog mog iz
uzetnog zalaganja i odgovornosti, brzo sam napredovala u izviđačkoj hijerarhiji.Prva velika akcija u kojoj sam učestvovala bilo je logorovanje u Berkovini kod Han Pijeska od 10. 7. do 1. 8. 1957. god. Starješina logora (tabora) bio je Gojko Jovanović, a načelnik Fuad Šišić-Šiške. Naravno, tu je bila i moja voljena vodnica, Vojna. Logorovanje je bilo dobro organizovano, a naši dani puni obaveza od jutra do sutra. Tada sam savladala razne vještine: podizanje šatora, pravljenje i pletenje kreveta, pravljenje pratećih objekata (kuhinja, mjesto za pranje, wc), vezivanje čvorova, i savladavanje svih noćnih strahova dok sam bila na noćnim dežurstvima. Najuzvišeniji trenuci su mi bili podizanje i spuštanje zastave, logorska vatra, uz pjevanje divne himne “Hej Sloveni” i himne logorskoj vatri:
“Plamen se diže”
Zakunimo se imenom majke,
Da ćemo bratstvu krčiti put.
Bratstvo-jedinstvo nisu tek bajke
Već čelik skovan u borbi ljut.
Nek’ iskra vrca, a naše vatre nek’ pale srca
Da bukne plam!
Kliknimo kletvu: nek’ narod satre
Svakoga koj’ nam nanosi sram.
Zavjet sam položila 27. 7, a za Izviđačkog kurira 30. 7. 1957. god. na ovom logorovanju.
Roditelji i brat Momčilo su me često posjećivali i dovodili mog ljubimca, vučjaka Astora. I on je, jednako kao i mi, uživao u Berkovini, i postao maskota logora.
Prvu zvijezdu sam dobila po povratku u Sarajevo, 27. 8. 1957. god.
Zakunimo se imenom majke,
Da ćemo bratstvu krčiti put.
Bratstvo-jedinstvo nisu tek bajke
Već čelik skovan u borbi ljut.
Nek’ iskra vrca, a naše vatre nek’ pale srca
Da bukne plam!
Kliknimo kletvu: nek’ narod satre
Svakoga koj’ nam nanosi sram.
Zavjet sam položila 27. 7, a za Izviđačkog kurira 30. 7. 1957. god. na ovom logorovanju.
Roditelji i brat Momčilo su me često posjećivali i dovodili mog ljubimca, vučjaka Astora. I on je, jednako kao i mi, uživao u Berkovini, i postao maskota logora.
Prvu zvijezdu sam dobila po povratku u Sarajevo, 27. 8. 1957. god.
A sada, do novog javljanja, gledajte ove divne slike iz Berkovine, te 1957. god.
Starješinstvo, na čelu sa Gojkom Jovanovićem.
Ja sam druga s lijeva stojim, do mene Vojna,
a treći s lijeva sjedi načelnik Šiške.
Momo, moja mama, ja i Astor.
A ovo je drugarica Olja Đurašković – partizanka.
4 comments:
Cestitamo ti Olja! Iskerno receno, nismo znali da tako lijepo pises. Samo junacki nastavi a valjda ce se javiti i tvoja generacija.Na slikama (crno/bjelim)prepoznali smo sem tebe, cika Gojka i Sisketa a cini nam se da na slici gdje je stab logora na Berkovini, prvi sa lijeve strane je i Husein Drnda (Veskov nacelnik III Romanijske cete). Jesmo li u pravu? Samo naprijed i hvala ti,
Minkica i Vesko
Draga Olja, toliko mi je drago sto bar ovako cujem za tebe! Ako ikako mozes javi nam se, Zvjezdana bi te rado cula. Njen telefon je +38733452061. Izgledas odlicno! Jel jos uvijek imas najljepse noge kako je tvrdio moj mali brat Neven koji je kao beba bio zaljubljen u tebe! Veliki poljubac od Gorane Jovanovic
Opet ću se javiti samo komentarom (»ozbiljniji« prilog samo što nije...). Poješće me svekoliki administratori bloga sa sve cipelama! Draga Olja, kad smo postavili onaj propagandni logor na cirkus-placu i svašta nešto izvodili ne bismo li još koga navukli na tanak led tj. u izviđačku organizaciju – dokaz je da smo uspjeli to što si uletjela u klopku i postala izviđačko-planinski star – ja sam taj dan i to šatorovanje zapamtio po nečem drugom: podiže se usred tih naših vještina kratkotrajni vihor i nešto mi uleti u oko. Ovamo-onamo, vidim da se mora ljekaru, iako nisam bio neka peka. Skroz sam zaboravio jesam li pješke ili nekako drukčije stigao, čini mi se do Oftalmološke klinike u Koševu, i tamo meni iz oka izvadiše uzak i oštar komad stakla od cirka-oko 5 milimetara ('ajd neka je i 3, nije ribarska priča ali su mi to tamo pokazali pa znam). A meni nešto nije bilo puno stalo toga dana da prikazujem pred publikom izviđačke vještine; ali što se mora nije teško (dobili zadatak i tačka). Sve se dobro završilo, ali sam hodao još neko vrijeme sa zavojem.
Uz tvoje slike: tamo gdje je štab logora u Berkovini, skroz desno stoji Edo Ekart, i sjetio sam se njegovog izviđačkog imena: Iguman! O njemu sam već nešto rekao ranije i Dado Hegenberger se odazvao na te moje riječi. A na drugoj, gdje kažeš da stojiš druga s kraja, u donjem redu ispod tebe sjedi Milan Vešović-Veško (za njega i njegove roditelje me vezuje posebna uspomena), do njega uvijek ozbiljni Josip Šremzer-Joco, pa onda Šiške.
A ti od svega izviđačkog naroda najprepoznatljivija. Živjela ti nama!
Vladimir Osipov-Repeta
Veoma mi je drago sto sam te nasao> Jos bi mi draze bilo kad bi mi se javila.
Kucera Branko
Iz Kralja Tvrtka br 3
Post a Comment