Vjerujemo da niko od vas ko otvori blog nije imao dogodovština koje su mu se događale na zimovanjima, logorovanjima, takmičenjima, školama, smotrama... a da mu nisu ostale u trajnom sjećanju.
Ima ih dosta, zar ne?
Ne znam zašto, ali moje uspomene na ta vremena vezane su za spavanje. Naime, od malih nogu bio sam poznat kao osoba koja je “tvrdo” spavala. Posebna sjećanja su vezana za razna logorovanja. Kako je to obično bivalo, na povečerju se skidala zastava sa jarbola, a mi smo svi kao jedan pjevali “Hej Sloveni, jošte živi”, prvu strofu, a nakon toga se nastavljalo sa nama znanim stihovima “Plamen se diže...”. Nakon pročitane “dnevne zapovijesti” za sutrašnji dan, vrijeme se nakon toga provodilo uz logorske vatre, uz pjesme, gitare, izvođenje skečeva… Po povečerju kretalo se na spavanje. Moji drugari, znajući da “dobro i tvrdo” spavam, često su znali meni i mom “cimeru” da dignu šator, što je izazivalo radost ostalih učesnika. Uznevjereni, moj drugar i ja budili bismo se začuđeni gdje nam je šator, uz gromoglasan smijeh ostalih, koji su to očekivali. Drugi su u svojim nestašlucima znali prelivati vodu iz lončića u lončić, uz obavezno tiho cvrkutanje “pisss, pisss…”, a najgore bi prošli oni kojima su između nožnih prstiju stavljali papiriće pa ih zapalili da bi gledali “helikoptere”, dok bi jadnik vrtio nogama.
Naravno, to nije imalo prođu kod štaba logorovanja, ali danas, nakon toliko godina, sve to skupa ostaje kao jedna divna uspomena (vidi fotografije).
Sigurni smo da i vi koji ovog trenutka čitate blog imate masu vama dragih uspomena. Da li je baš teško sjesti i za trenutak odvojiti vrijeme te napisati nešto slično? Da li se sjećate tekstova nama znanih izviđačkih pjesama? Možete li bar to napisati i nama proslijediti? Ako imate fotose (kao i sve drugo), napišite koju riječ, da i drugi sa vama podijele radost. Dovoljno je za ranije objavljene priloge kliknuti na “komentar” te, nakon unošenja vaše e-mail adrese, nešto napisati. Ili, ako vam je i to teško, proslijedite nama (strpljivi smo, čekaćemo da dobijete inspiraciju) na već znanu našu adresu veskovic@yahoo.com.
Veliki pozdrav svima,
Minkica i Vesko
Ima ih dosta, zar ne?
Ne znam zašto, ali moje uspomene na ta vremena vezane su za spavanje. Naime, od malih nogu bio sam poznat kao osoba koja je “tvrdo” spavala. Posebna sjećanja su vezana za razna logorovanja. Kako je to obično bivalo, na povečerju se skidala zastava sa jarbola, a mi smo svi kao jedan pjevali “Hej Sloveni, jošte živi”, prvu strofu, a nakon toga se nastavljalo sa nama znanim stihovima “Plamen se diže...”. Nakon pročitane “dnevne zapovijesti” za sutrašnji dan, vrijeme se nakon toga provodilo uz logorske vatre, uz pjesme, gitare, izvođenje skečeva… Po povečerju kretalo se na spavanje. Moji drugari, znajući da “dobro i tvrdo” spavam, često su znali meni i mom “cimeru” da dignu šator, što je izazivalo radost ostalih učesnika. Uznevjereni, moj drugar i ja budili bismo se začuđeni gdje nam je šator, uz gromoglasan smijeh ostalih, koji su to očekivali. Drugi su u svojim nestašlucima znali prelivati vodu iz lončića u lončić, uz obavezno tiho cvrkutanje “pisss, pisss…”, a najgore bi prošli oni kojima su između nožnih prstiju stavljali papiriće pa ih zapalili da bi gledali “helikoptere”, dok bi jadnik vrtio nogama.
Naravno, to nije imalo prođu kod štaba logorovanja, ali danas, nakon toliko godina, sve to skupa ostaje kao jedna divna uspomena (vidi fotografije).
Sigurni smo da i vi koji ovog trenutka čitate blog imate masu vama dragih uspomena. Da li je baš teško sjesti i za trenutak odvojiti vrijeme te napisati nešto slično? Da li se sjećate tekstova nama znanih izviđačkih pjesama? Možete li bar to napisati i nama proslijediti? Ako imate fotose (kao i sve drugo), napišite koju riječ, da i drugi sa vama podijele radost. Dovoljno je za ranije objavljene priloge kliknuti na “komentar” te, nakon unošenja vaše e-mail adrese, nešto napisati. Ili, ako vam je i to teško, proslijedite nama (strpljivi smo, čekaćemo da dobijete inspiraciju) na već znanu našu adresu veskovic@yahoo.com.
Veliki pozdrav svima,
Minkica i Vesko
No comments:
Post a Comment