Da ne bude da sam obećala naprazno, evo da vidite koliko sam se potrudila:
Kaže Vesko: ‘Ma daj, nađi neke slike, sigurno imaš, i napiši nešto.’ Slika, koje, naravno, već godinama sama sebi obećavam da ću sortirati, pa nikada, ima na sve strane: u raznim kutijama, kesama, po ‘inim’ budžacima. Trebalo je sati da iskopam ovih nekoliko izblijedjelih fotografija, a one su prouzrokovale pravi ‘cunami’ uspomena, koje su nam sve bliže što se godine udaljavaju. To je zato što smo u onom životnom dobu kada je sve što je bilo prije trideset godina jasno i svježe, a što je bilo prošlog mjeseca pomalo mutno. Neću reći da nas je uhvatio datum, jer se, sudeći po svježim slikama Rahele i Branka Rip, Ljilje Kabiljo, Emira sa svojim zgodnim podmlatkom, bogami otimamo maksimalno.
Nešto mi pade na pamet da bi u mojoj biografiji, kada bi se to pikalo, najveća dostignuća bila zapravo postignuta u izviđačkoj organizaciji i mom dragom odredu ‘Slaviša Vajner-Čiča’, gdje sam provela ključne, formative godine, od 9-te do 20-te, i na tom putu prošla sve hijerarhije od planinke, preko vodnice do načelnice čete, osvojila brojna vještarstva krunisana ‘Partizanskim kurirom’, položenim na Sutjesci 1968. (još uvijek se sjećam naših krvavih žuljeva od silnog marširanja, ne smiješ govoriti, ni jesti, ni piti, a Aljo, koji nas je vodio, neumorno kao ono Tito: ‘Samo naprijed!’), osvojila sve tri zvijezde i ostvarila najveće zvanje u organizaciji, a to je Izviđač partizan. Mom ponosu kraja nije bilo! Sentiment na stranu, mislim da nam je ono što smo ponijeli od izviđača – moralni kod, sposobnost da živimo u kolektivu, dijelimo, da se snalazimo u nepoznatim situacijama, jako pomoglo da se suočimo i preživimo ono kroz šta je svako od nas prošao kada se onako tragično raspala naša domovina, koju smo onoliko silno voljeli. E, da su se izviđači pitali...
Sada da pređem na konkretno, a to su ove slike u prilogu:
Prva grupa jedva vidljive slike sa Republičkog takmičenja u orijentacionom krosu u Bosanskom Novom 1969. Vesela ekipa: Ljilja Pitić (sada Peršić), zvana Pipi, Slađa Mujkić (sada Thompson), zvana Caka, Goga Lacić (sada Ilić), zvana Ribizla, Snježa Tvrz (sada, mislim, Mahmutbegovć – izvini, Snježo, ispravi ako sam u krivu) i ja, Mia Kordić. Pola ekipe živi u Londonu – Slađa odavno, Goga i Mia od rata, Snježa je u Ljubljani, Ljilja na Rijeci.
Slađa i Mia su radile sa kartom, Goga je pisala izvještaj sa puta, a Snježa i Ljilja (buduće arhitektice) crtale su krokije, itinerere i sve grafičke priloge. MI SMO POBIJEDILE i kao najmlađa ekipa išle na tzv. COT – Centralno orijentaciono takmičenje, tj. državno prvenstvo. Ono se te godine održavalo u Dečanima i to je moja prva i jedina posjeta Kosovu. Na tom takmičenju smo došle treće, s tim što su nam svi grafički prilozi i izvještaj bili najbolji, ali smo imali strašno puno negativnih poena za kašnjenje jer smo krivo mislile da je 14 zadanih stanica za dva dana, a ne da se sve moraju obići prvi dan. Čak su nas u jednom trenutku Zlatan Lučić, tadašnji načelnik Odreda i Cober (Miroslav Topić), koji su nam bili vođe, išli tražiti jer su mislili da smo se izgubile, a mi polako, po onoj ‘upoznaj domovinu da bi je bolje volio.’
Kaže Vesko: ‘Ma daj, nađi neke slike, sigurno imaš, i napiši nešto.’ Slika, koje, naravno, već godinama sama sebi obećavam da ću sortirati, pa nikada, ima na sve strane: u raznim kutijama, kesama, po ‘inim’ budžacima. Trebalo je sati da iskopam ovih nekoliko izblijedjelih fotografija, a one su prouzrokovale pravi ‘cunami’ uspomena, koje su nam sve bliže što se godine udaljavaju. To je zato što smo u onom životnom dobu kada je sve što je bilo prije trideset godina jasno i svježe, a što je bilo prošlog mjeseca pomalo mutno. Neću reći da nas je uhvatio datum, jer se, sudeći po svježim slikama Rahele i Branka Rip, Ljilje Kabiljo, Emira sa svojim zgodnim podmlatkom, bogami otimamo maksimalno.
Nešto mi pade na pamet da bi u mojoj biografiji, kada bi se to pikalo, najveća dostignuća bila zapravo postignuta u izviđačkoj organizaciji i mom dragom odredu ‘Slaviša Vajner-Čiča’, gdje sam provela ključne, formative godine, od 9-te do 20-te, i na tom putu prošla sve hijerarhije od planinke, preko vodnice do načelnice čete, osvojila brojna vještarstva krunisana ‘Partizanskim kurirom’, položenim na Sutjesci 1968. (još uvijek se sjećam naših krvavih žuljeva od silnog marširanja, ne smiješ govoriti, ni jesti, ni piti, a Aljo, koji nas je vodio, neumorno kao ono Tito: ‘Samo naprijed!’), osvojila sve tri zvijezde i ostvarila najveće zvanje u organizaciji, a to je Izviđač partizan. Mom ponosu kraja nije bilo! Sentiment na stranu, mislim da nam je ono što smo ponijeli od izviđača – moralni kod, sposobnost da živimo u kolektivu, dijelimo, da se snalazimo u nepoznatim situacijama, jako pomoglo da se suočimo i preživimo ono kroz šta je svako od nas prošao kada se onako tragično raspala naša domovina, koju smo onoliko silno voljeli. E, da su se izviđači pitali...
Sada da pređem na konkretno, a to su ove slike u prilogu:
Prva grupa jedva vidljive slike sa Republičkog takmičenja u orijentacionom krosu u Bosanskom Novom 1969. Vesela ekipa: Ljilja Pitić (sada Peršić), zvana Pipi, Slađa Mujkić (sada Thompson), zvana Caka, Goga Lacić (sada Ilić), zvana Ribizla, Snježa Tvrz (sada, mislim, Mahmutbegovć – izvini, Snježo, ispravi ako sam u krivu) i ja, Mia Kordić. Pola ekipe živi u Londonu – Slađa odavno, Goga i Mia od rata, Snježa je u Ljubljani, Ljilja na Rijeci.
Slađa i Mia su radile sa kartom, Goga je pisala izvještaj sa puta, a Snježa i Ljilja (buduće arhitektice) crtale su krokije, itinerere i sve grafičke priloge. MI SMO POBIJEDILE i kao najmlađa ekipa išle na tzv. COT – Centralno orijentaciono takmičenje, tj. državno prvenstvo. Ono se te godine održavalo u Dečanima i to je moja prva i jedina posjeta Kosovu. Na tom takmičenju smo došle treće, s tim što su nam svi grafički prilozi i izvještaj bili najbolji, ali smo imali strašno puno negativnih poena za kašnjenje jer smo krivo mislile da je 14 zadanih stanica za dva dana, a ne da se sve moraju obići prvi dan. Čak su nas u jednom trenutku Zlatan Lučić, tadašnji načelnik Odreda i Cober (Miroslav Topić), koji su nam bili vođe, išli tražiti jer su mislili da smo se izgubile, a mi polako, po onoj ‘upoznaj domovinu da bi je bolje volio.’
2 comments:
ove slike su prekrasne,ja nemam niti jednu od njih,kada ih gledam osjecam se i zalosno i sretno.Zalosno jer su ta vremena davno prosla,sretna zato sto su i bice uvijek dio mene.
Snjezana Mahmutovic
Slike mozes kopirati i izraditi za sebe.Ti si nam obecala poslati i neke tvoje slike, zar ne? Imas pozdrave od tvog drustva iz Londona.
Minkica i Vesko
Post a Comment