Tuesday, 1 September 2009

SJEĆANJE – na Aidu Bačevina-Avdić


Rastužena viješću da Aida nije više sa nama, poklanjam njoj , njenim dragima i svima nama, ovu crticu. Aida, ljepooka, bistrooka, sjajna djevojčica, naš saučesnik osjetljivog doba na prelazu iz djetinstva u nježne godine, u prosjeku 1968-1970. g. Planinka, vodnica, drugarica. Vesela narav, čista dušica, spremna da priskoči i odgovori. Mekane svijetle kose svezane u rep, živog duha i oštroumna i rječita, uvijek je bila među prvima. U svemu! Bilo kao vodnik, ili urednik naših zabavnih novina “Latrin de Kloze” sa logorovanja na Boračkom jezeru, ili u rukovodstvu skupština odreda izviđača “Boriša Kovačević”…
Kako me struja godina nepovratno vuče ka drugoj obali “Modre rijeke”, sklona sam da vjerujem da tamo nije “tma i tmuša neprebolna”. Lakše je ako vjerujem da je tamo neko bolje mjesto, možda opet neka modra rijeka?! Hoću da vjerujem da upravo tamo odlaze oni koji nas ostavljaju, dragi ljudi,sjajne djevojčice, kao naša Aida… Kao spomen i umjesto cvijeta, podijeliću sa vama trenutak ljepote koji sam 41 godinu dijelila sa Aidom.

Vraćale smo se kamenitim puteljkom koji je vodio ka zapadu, ka našem logoru, na kraju ljeta ’68, u smiraj dana. Sunce ispred nas je bilo ogromno, narandžasto, kotrljalo se, lagano po horizontu. Zastadosmo pred ljepotom prizora, plavičastim i rumenim nebom, i suncem koje se uplelo u krošnje vitkih, neobičnih borova koji rastu samo na Borcima. Pogledah ka Aidi. Na osvijetljenom licu jasno se čitalo prepuštanje ljepoti, ljubav i stapanje sa prirodom. Svjetlucanje njenih zjenica se uplelo u poluspuštene trepavice… Dva malena, čudesna sunca…
Koliko je puta od tada do danas sunce otišlo i ponovo se rodilo?
Ne vjerujem u konačnost…

U Beogradu 29. 08. 2009. godine
Cica

1 comment:

Dušan said...

Prelepo, tačno svedočenje o mojoj Kumi, sjajnoj osobi, od onih na koje vam sećanje istovremeno izazove i osmeh dobrih uspomena i tugu što je više nema. Veličina života takvih osoba je što vas i posle smrti podignu kada klonete.
Dušan Daković