Redakcija bloga
U utorak, 22. septembra 2009. oprostili smo se od naše Mire, Bećkove Mire, Ljiljine Mire i naše planinke. Dok tihe suze bola odnose dio naše tuge zbog rastanka s Mirom, trudim se da pronađem prave riječi koje bi izrazile neizmjernu žalost.
Kratka i teška bolest ušunjala se u njen organizam. Prihvatila je sve hrabro i borila se. U posjetama nas je dočekivala i ispraćala sa smiješkom. Samo zamišljam njen pogled kad se između donjeg i gornjeg kapka stisne sav život i pretvori u suzu. Bolna tuga za svim lijepim na ovoj zemlji, za svim dragim. Saldo života – salto mortale.
Bila je bez imalo zloće u sebi i zato smo je svi voljeli i družili se preko 50 godina. Prošli smo skupa mnoga logorovanja, zimovanja, takmičenja, marševe, izlete, radovanja i tugovanja. Jednostavno, voljeli smo je.
Iznenada i prerano nas je napustila. Još 1. avgusta bili smo na Boračkom jezeru, pjevali smo izviđačke pjesme, Mira se sjećala riječi svih pjesama, a mi smo je samo pratile. Posljednja pjesma koju je otpjevala bila je „Hajd'mo sad, drugovi, logor naš rušiti“. I eto, ne htijući, zauvijek si srušila svoj logor, naša draga Miro.
Neka ti je laka zemlja bosanska i hvala ti na drugarstvu i ljubavi koju si nam darivala.
Vahida Mičijević
Draga teta Emira,
Smrt je u Tvom slučaju došla prerano, i još smo zatečeni njenom pohlepom. Ali ma koliko nam se u ovom trenu ona činila velika i strašna, Tvoj život je nadvisuje bogatstvom i ljepotom, jer je bio ispunjen ljubavlju.
Voljela si i bila zaljubljena u jednog čovjeka 50 godina, i zajedno s njim izgradila mnoga čvrsta i duboka prijateljstva. Zajedno ste svojom energijom i predanošću obilježili mladost cijele jedne generacije izviđača, okupljene oko imena „25. maj”. Odgajali ste sve nas na najbolji mogući način: dobrim primjerom, ne razlikujući nas u tome od vlastite djece, i unuka, kasnije.
Denis i Maja, i Minja i Anja, učili su život od najboljih.
Pamtimo Te kao osobu vedru i otvorenu. Iz roditeljskog doma naslijedila si borbenost, otuda se činilo da s nedaćama brzo i lako izlaziš na kraj, iako su bile i dugačke i teške. Ponoseći se titulom narodnog heroja izgovaranog uz ime Tvog dajdže, od malena si znala šta je cijena ideala i crta preko koje dostojanstven čovjek ne može koraknuti. Nisi zapuštala danas sve rjeđe osobine, otvorenost i iskrenost, i nisi propuštala da svakome i o svemu kažeš ono što ga spada i što je istina. Gradila si odnose na empatiji i poštenju.
Dozvoli mi da se oprostim s Tobom redovima iz knjige koju si voljela, i u kojoj je sačuvano mnogo od onog što si voljela.
"Svi smo mi ustvari napravljeni od svjetlosti. Od svjetlosnih čestica. To je nešto još manje od elektrona… Te čestice se povezuju sa drugim česticama, onda grupe sa drugim grupama… Kao korali. I svako od nas je jedna kolonija tih svjetlosnih ćelija. Sve ovo što mi zovemo gledanje, i osjećanje, i sva ta čula, to je unutar tih povezanih čestica.
Čestice nikom ne pripadaju. Samo se privuku, i budu skupa, dok ih ne privuče nešto drugo. Život je kao neka svjetlosna pojava. Zato se kaže, kad neko umre, ugasio se. Jer te čestice kruže, sudaraju se, sastavljaju, rastavljaju, stalno se nešto mijenja… I zato se mora umrijeti. Zato što one nikad ne ostaju zauvijek u jednom obliku.
Ja bih volio da ljudi ne umiru. Da moj djed nije umro… Ali on je uvijek govorio da nije važno koliko živiš, nego kako živiš. Bolje da si dvadeset godina sretan, nego sto dvadeset nesretan."
Nenad Veličković
1 comment:
Post a Comment