Poslije godinu dana, a na mali pritisak našeg Veska, evo se ponovo javljam sa svojim prilogom. Zlatica Banović me takođe hrabri argumentom da sad egzistiraju izviđači istraživači, što je sve skupa vrlo blisko mojim lutanjima diljem planete.
Prilog je vezan za Ekvador i Galapagos, koji je u sklopu te južnoameričke države. Pošto svi mi ne govorimo engleski, geografske nazive ću pisati fonetski i na našem jeziku (koji li je to naš jezik?), a u zagradi ću pisati originalno.
Put počinje u prijestolnici Kito (Quito), koja je na 3000 met. nadmorske visine. Da se ne nalazi tačno na ekvatoru, klima bi bila sibirska (ili kanadska). U nacionalnom muzeju smo stali tačno na mjesto koje je centar svijeta.
Crvena linija ispod nas je ekvator, a mjesto na kojem smo je nulta tačka i po geografskoj širini i dužini. Jedan kuriozitet… Zaposleni muzeja je donio sudoper pun vode ispod kojeg je stajala kofa. Postavljen tačno na ekvator i kad se otčepi, voda bi istekla u kofu ne praveći vrtloga. Sudoper pomaknut jedan metar od ekvatora na sjevernu poluloptu, kad se otčepi, voda bi isticala i pravila bi vrtlog obrnut od kazaljke na satu. Sudoper pomaknut metar na južnu poluloptu, kad se otčepi, pravio je vrtlog u smjeru kazaljke na satu. To pravilo je univerzalno. Svi vjetrovi (tornado i sl.) vrte se u smjeru kazaljke na satu na južnoj polulopti i obratno na sjevernoj polulopti. Dakle, moji izviđači, kad se izgubite, ovim eksperimentom možete doznati da li ste na sjevernoj ili južnoj polulopti. Prvi pravi izazov nam je bio Kotopaksi. Nacionalni park 100 km južnije sa ugašenim vulkanom visokim 6000 m. Popeli smo se do planinskog doma koji je na 4800 m nadm. visine.
Par dana kasnije letimo za Galapagos, biser ljepote i netaknute prirode. Svakoj životinji je moguće prići na pola metra blizine a da ona uopšte ne reaguje. Niko ih nikad nije lovio, nema zvijeri, a ni ljudi se ovdje nisu naseljavali.
Šteta, prostor bloga je ograničen, pa sam postirao mali broj slika (imam ih 700). Ostrva ima puno a mi smo posjetili šest. Sva su različita i prelijepa svako na svoj način.
Na Sjevernom Sejmoru nema boje koje nema. Ova vrsta kaktusa s deblom raste samo tu. Ispod kaktusa drijema velika kopnena iguana, koja ne haje za nas.
Na idućoj slici (isto ostrvo) moja Bojana trči ka zalivu jer je nešto interesantno ugledala.
Na posljednjoj slici se vidi da ova fokica radoznalo njuši moju kameru.
Do sljedećeg javljanja, puno vas sve voli
Krenuli smo i dalje, ali nas je vratio nas vodič zbog vremena koje je počelo da se pogoršava. Mnogi iz grupe (i mnogo mlađi) nisu uspjeli doći ni dovde. Mi smo nekada imali ćiru (uskotračni voz). Oni ga imaju i sad u Andima. Zajedno sa nekim turistima i mi smo se penjali na krov i satima bili gore, što je bila svojevrsna atrakcija, specijalno kad bi ćiro išao preko kanjona i mostova. Vozom smo došli do Ingapirke i uživali u zdanjima što su ih podigle drevne Inke.
Par dana kasnije letimo za Galapagos, biser ljepote i netaknute prirode. Svakoj životinji je moguće prići na pola metra blizine a da ona uopšte ne reaguje. Niko ih nikad nije lovio, nema zvijeri, a ni ljudi se ovdje nisu naseljavali.
Galápagos giant tortoise, džinovske kornjače, žive i danas na sedam ostrva arhipelaga Galapagos, zaštićene u Galápagos National Park. Mogu porasti do 1,2 metra, dostići težinu preko 300 kg i doživjeti 100 do 150 godina.
. 
.
Broj turista na brodovima je ograničen, a po danu bivaju prebačeni čamcima na obalu, da bi ubrzo morali da se vrate na brod.
Šteta, prostor bloga je ograničen, pa sam postirao mali broj slika (imam ih 700). Ostrva ima puno a mi smo posjetili šest. Sva su različita i prelijepa svako na svoj način.
Na prvom, Las Bachas, družio sam se sa ovom morskom iguanom.
Na Genovezi moraš da paziš da ne ugaziš na nešto od prebogate faune. Pažnju mi je privukla ova vrsta čaplje (heron) koja stoji uspravno i drži krila kao da moli.
Na ostrvu Bartolome, dok smo se kupali, ovaj mužjak tuljana se probudio, umiješao među nas, okupao i vratio se na plažu da ponovo spava (kako bih se rado mijenjao s njim).
Na Genovezi moraš da paziš da ne ugaziš na nešto od prebogate faune. Pažnju mi je privukla ova vrsta čaplje (heron) koja stoji uspravno i drži krila kao da moli.
Na ostrvu Bartolome, dok smo se kupali, ovaj mužjak tuljana se probudio, umiješao među nas, okupao i vratio se na plažu da ponovo spava (kako bih se rado mijenjao s njim).
Na Sjevernom Sejmoru nema boje koje nema. Ova vrsta kaktusa s deblom raste samo tu. Ispod kaktusa drijema velika kopnena iguana, koja ne haje za nas.
Na idućoj slici (isto ostrvo) moja Bojana trči ka zalivu jer je nešto interesantno ugledala.
Na posljednjoj slici se vidi da ova fokica radoznalo njuši moju kameru.
Do sljedećeg javljanja, puno vas sve voli
Srđan Perović
P. S. : Za sve one koji planiraju ovakva putovanja ili trebaju dodatne isformacije, fotose i sl., stojim na raspolaganju.
Moj E-mail je srboj@cia.com (nazivi u e-mail adresi nemaju veze sa nacionalnim ili obavještajnim značenjem).
P. S. : Za sve one koji planiraju ovakva putovanja ili trebaju dodatne isformacije, fotose i sl., stojim na raspolaganju.
Moj E-mail je srboj@cia.com (nazivi u e-mail adresi nemaju veze sa nacionalnim ili obavještajnim značenjem).
No comments:
Post a Comment