Sunday, 31 August 2008

KLUB BRĐANA "MLADOST"

Ko bi rekao da je prošlo toliko godina. Kotrljaju se kao lude. Koliko me sjećanje služi, sve je počelo u proljeće 1964. godine. Vesković Veselin, taj neumorni izviđački aktivista i entuzijasta, došao je na ideju da i mi u "Boriši" formiramo klub brđana. U prilog njegovoj ideji išle su dvije, a bogami i tri činjenice. Naime, u "Boriši" je stasala jedna grupa izviđača i planinki koji su prerasli period rada u vodovima i četama i koji su već kao srednjoškolci imali druge interese i razmišljanja o angažovanju u izviđačkoj organizaciji. Sa druge strane, kao važan argument za formiranje kluba brđana, bila je i činjenica da su u "Čiči" i "Mladoj Bosni" veoma uspješno djelovali klubovi brđana, koji su upravo okupljali srednjoškosku i studentsku izviđačku populaciju. A kada oni mogu, zašto i mi ne možemo. I zato je, možda kao najvažniji argument za formiranje kluba, i činjenica da je "Boriša" slovio kao veoma uspješan odred, sa velikim ambicijama i perspektivom, tako da je Veskovićeva ideja o formiranju kluba brđana bezrezervno prihvaćena od strane izviđača i uprave odreda. Treba takođe reći da je u fomiranju ideje i u samoj realizaciji osnivanja kluba Vesković imao podsticaj i konkretnu pomoć od Gojka i Zvjezdane Jovanovića, koji su, kao i uvijek do tada, dobronamjerno i bezrezervno prenijeli svoja iskustva iz formiranja i rada Čičinog kluba "Bratstvo". Naš starješina odreda Milisav Lazarević, popularno zvan čika Lazo, oduševljeno je prihvatio ideju o formiranju kluba i obećao svoju pomoć u realizaciji ove ideje. Na prvom, osnivačkom sastanku Kluba, naš čika Lazo je biranim riječima govorio o novoj fazi našeg uzrastanja, djelovanja u odredu, našim budućim zadacima.

Ako me pamćenje dobro služi, na prvom, osnivačkom sastanku bili su prisutni: Veselin Vesković, Dragan Bulajić, Gordana Ninić, Branko Rip, Melita Skalić, Rešad Karamešić, Slobodanka Mandrapa, Zlatica Ninić, Slobodan Bojanić, Stanka Josifovski, Biljana Radić, Jasminka Alikadić i ja. Dogovorili smo se da se naš Klub brđana zove “Mladost”. Za predsjednika kluba je izabran Veselin Vesković, a Dragan Bulajić, Branko Rip i Biljana Radić su prihvatili obavezu da naprave plan rada kluba: dogovoreno je da plan rada obuhvati, pored svih klupskih aktivnosti, i instruktorsku pomoć u radu naših jedinica, koja će se ogledati u obuci i praktičnoj primjeni topografije, signalizacije, organizaciji izleta, priprema za zimovanja i logorovanja, takmičenja unutar odreda, pa i šire. Naša čestita planinka Stanka Josifovska predložila je da imamo posebne marame i ona je zajedno sa svojom majkom izvezla na naše marame ime našeg kluba, koje smo dugo sa ponosom nosili.
Aktivnost kluba brđana se odmah primijetila, kako u našem odredu, tako i šire. Postali smo prepoznatljivi po svom drugarstvu, zajedništvu, solidarnosti, a, bogami, i po pučkom veselju. Svi ti krasni trenuci iz naše bezbrižne mladosti zaslužuju da budu zabilježeni bar kao iskrice jednog srećnog trenutka življenja. Ja tako mislim, jer znam da se život živi unaprijed, ali se razumije unazad.
Vremenom se naš klub širio, tako da su nam se uskoro priključili i Vesna Dugonjić, Asim Abdurahmanović, Snježana Ninić, Ibro Hromo, Branka Skalić, Ismet Kalić, Nada Adžić, Boro Stević, Novak Prodanović, Gordana Ožegović, Slavica Marin, Miodrag Rakić, Nenad Lojović, Gorjana Ostojić i Dindi – ja mu nikad nisam znao ime i prezime,… i ko će se nakon ovoliko vremena sjetiti svih imena.
Na slici su: na vrhu stoje s lijeva na desno: Rešad Karamešić, Milisav Lazarević i Ismet Kalić; sljedeći red: Nada Adžić, Vesna Dugonjić, Jasna Gajić, Jasminka Alikadić, Biljana Radić, Gorjana Ostojić i Mirjana Lazarević; sjede: Snježana Ninić, Zlatica Ninić, Gordana Ninić, Stanka Josifovski, Iskra Janičić, Melita Skalić, Slobodanka Mandrapa i ?; sjede na podu: Emir Omanović, Branko Rip, Vesko Vesković, ? , Dragan Josifovski.
Za ovaj uvodni tekst o klubu brđana "Mladost" nepravedno bi bilo zaboraviti našeg dobrog i velikog druga, saradnika i starješinu Ratka Todovića. Ratko Todović, koji je zapamćen u istoriji Odreda izviđača “Boriša Kovačević” kao starješina sa najdužim stažom, uvijek je i bezrezervno podržavao naš rad i sa pravom se ponosio svojim brđanima.
O radu kluba brđana, o nezaboravnim dogodovštinama, o našim izletima, smotrama, o našim ljubavima i druženjima vjerujem da će svoj prilog dati i drugi članovi kluba.
Ubijeđen sam u to, jer se držim one grčke izreke "da je početak polovina svega".
Emir Omanović

Sunday, 24 August 2008

IGRAM SE ASOCIJACIJA (4)










(Planinke odreda izviđača „Slaviša Vajner Čiča“ na proslavi Dana borca u Vrdniku, Fruška gora, davne 1966. S lijeva na desno: Goranka Mirić [u prvom planu], Jasna i Azra Alić, Zilha Pinjo, Azijada Jaganjac, Ljilja Bodnaruk, Mila Šehagić, Tilda Romano, Sanela Brčić, Ranka Šipka, Ljilja Pitić, Mia Kordić, Gina Kabiljo i Olja Đurašković. Naravno, sva su prezimena djevojačka. Slika se klikom može povećati.)

1966. Za moju generaciju veoma važna Smotra SIJ-a na Fruškoj gori u selu Vrdnik, ispod Iriškog venca. Zašto je bila važna?

Na toj smotri smo nekako stasali u prave izviđače-planinke, gro odreda. Konačno smo bili bliže brđanima nego poletarcima! 13 i po, nije šala!

Logor je bio smješten u voćnjaku jednog seoskog imanja, gazdarica se zvala teta Julka. Moj mali brat Neven, tada sedmogodišnjak, igrao se po cijele dane s njenim pilićima. Inače, po logoru su slobodno šetale guske, koke, patke... Nama, gradskoj djeci, ekskluzivna prilika da te životinje vidimo i izvan slikovnica i enciklopedija.

U blizini logora nalazio se neki stadiončić, lokalno igralište, tačnije, blatište. Po njemu su, također, šetale pernate životinje. Omiljeni sport Mileta Dodoša, našeg kuhara iz kluba brđana „Bratstvo“ i Cobera (tada vodnika legendarnih „Ljubičica“) bilo je gađanje te peradi strijelama iz improviziranog luka, bez namjere da ih povrijede (strijele su bile tupe). Pri tome je Mile nosio neki smiješni šeširić sa zataknutim perom. Uniforme “Ljubičica“, pa i Coberova, po posljednjoj modi, bile su skrojene poput „frulica“, uske, da uže ne mogu biti. Bio je dovoljan jedan širi, neoprezni „raskorak“ izazvan klizavim, blatnim terenom i... jedna se planinka morala uhvatiti igle i konca!

Frušku goru pamtimo po Coberovim „Ljubičicama“ (on je o tome na ovim stranicama detaljno pisao), ali i po velikom podvigu naše generacije: polaganju izviđačkog kurira.

Kakvo uzbuđenje! Pretpostavljate da je meni teško pala i šutnja i gladovanje, ali ipak je najupečatljiviji dio bio takozvano „samovanje“. Naš neizbježni načelnik Zlatan odveo nas je u šumu (Ljiša Bodnaruk kaže na groblje!?), rasporedio ispod drveća, naredio nam da zaspemo i – otišao! Svi smo mislili da smo kilometrima udaljeni jedni od drugih, da smo sami – ne u toj šumi, nego na cijelom svijetu. Zvjezdano nebo jedva se vidjelo kroz guste krošnje iznad nas. Šuma je proizvodila svoje uobičjene zvukove, a te noć pridružilo im se i kucanje nasih (uplašenih? nikad ne bismo priznali!) srca... I gle čuda – zaspala sam! Taman kad sam „ušećerila“, Zlatan me prodrmao, probudio i onako bunovnoj izdiktirao poruku koju sam morala zapamtiti, kao pravi kurir, i kasnije je u logoru „izrecitirati“. Krenula sam stazom kroz šumu ponavljajući u sebi poruku (ponavljanjem se najbolje pamti!): „Neprijatelj nadire iz pravca Ruma-Vrdnik, osigurati povlačenje žena, djece i staraca. Komandant“. (Da se ne bih kitila tuđim perjem, tekst poruke su mi „iz cuga“ izrecitovale Mia Kordić i Ljiša Bodnaruk.) Osjećala sam se kao pravi mali partizan, neustrašivo i važno. I uspjela sam! Te noći iz mene su iščilili zadnji ostaci Muhice iz Foče i postala sam prava, pravcata planinka.

Gorana Jovanović

Saturday, 23 August 2008

IZVIĐAČKI VREMEPLOV

U više navrata tražio sam na “Google”-u ime Borisa Lešnika, bar kako ja znam, osnivača izviđačke organizacije u Jugoslaviji. Ljudi koji nose isto ime i prezime zaista ima mnogo. Najviše u Sloveniji. Čak sam i neke telefonski kontaktirao, ali, nažalost, nisam našao Borisa Lešnika kojeg sam tražio. Treba biti iskren i reći da na više izviđačkih sajtova (raznih odreda ili saveza-udruga) nailazio sam na podatke da je “izviđačka organizacija u Hrvatskoj” formirana 1950. godine, te da su je osnovali Danko Oblak, Kamilo Ferenčak i Boris Lešnik, uz kratak opis da je organizacija nastala ujesen iste godine u tadašnjoj XI sedmogodišnjoj školi u Harambašićevoj ulici, današnja općina Maksimir.
Ko je bio Boris Lešnik? Kažu, oficir JNA. Gdje je on? Zadnju informaciju imamo da je bio prisutan proslavi 40 godina postojanja izviđačke organizacije. Da li je živ i, ako jeste, gdje živi?
Na ta pitanja nisam našao odgovor (bar zasada).
A nakon nekog vremena, naš saradnik bloga Midhat Buljubašić-Šilja iz Sarajeva poslao nam je zaista vrijedne podatke koji su zabilježeni u izviđačkim novinama pod naslovom “Izviđački vremeplov”. Evo prilike da ih vidite i vi.



Zamolili bismo sve naše članove, pogotovo sve one iz starije generacije, sve one koji su sa njim sarađivali ili kontaktirali, da nam se jave. Bio bi to još jedan poduhvat u sjećanju na čovjeka koji je i bio idejni i stvarni osnivač naše organizacije. Toliko je sigurno zaslužio.

Monday, 18 August 2008

SRETAN ROĐENDAN

Dragom blogeru Miroslavu Hegenbergeru-Dadi (Hemingveju, Kanaderu, Hengelebengele) – na slici sa „ljepšom polovinom“ Vojnom na njegovoj omiljenoj Kubi) , SRETAN ROĐENDAN (18. avgusta, nećemo reći koje godine) žele članovi uredništva bloga – Gorana, Minkica i Vesko, sa željom da i dalje čitamo njegove odlične priloge. Živio!

Sunday, 17 August 2008

MOŽDA NISTE ZNALI?

Starješine i načelnici odreda "Boriša Kovačević" bili su:

– Starješine odreda

1. Carević Savo,
2. Lazarević Milisav i
3. Todović Ratko, koji se na toj funkciji najduže zadržao i u čije vrijeme je odred proglašen partizanskim.


– Načelnici odreda

1. Arifhodžić Enes,
2. Vesković Vesko,
3. Bulajić Dragan,
4. Rip Branko
5. Vuković Drago i
6. Fazlić Satko.

Napominjemo da za period od 1957. godine, kada je odred formiran, pa do 1960. godine nemamo nikakvih podataka.

Thursday, 14 August 2008

EVO I OGNJENA MARKOVIĆA



Na insistiranje moje školsko-izviđačke drugarice Gorane, već nekoliko dana pokušavam da se sjetim neke od anegdota i/ili zanimljivih priča iz mog izviđačkog života, ali nikako ne uspijevam složiti od toga nešto suvislo za blog.

Naravno da se sjećam sa zadovoljstvom tog perioda. Izviđači, naročito moj odred “Slaviša Vajner Čiča”, obilježili su moje gimnazijske dane, ali većina slika vezana je za neke ozbiljne stvari u kojima sam učestvovao. Na primjer, u živom sjećanju mi je polaganje partizanskog kurira na Boračkom jezeru 1969, kada sam u šumi na “samovanju” zaspao k’o top, pa kad me je načelnica Goranka (tada Mirić, sada Oljača) probudila, nisam znao gdje se nalazim. Upečatljiva su mi ostala i takmičenja u orijentaciji, koja su bila i naporna i interesantna, ali i puna nekih anegdota. Ne mogu da vjerujem da se ne sjećam nijedne konkretno. Znam da ih je sigurno moralo biti jer smo u ekipi bili Meco (Nenad Kostić), Šerif (Ustamujić, nažalost nije više među nama), ja... i to nije moglo proći bez nekog smiješnog događaja...

Kada se sjetim tog vremena i druženja, prijateljstva i odnosa među mladima, gledajući sa današnje tačke, sve to mi izgleda kao nešto što je odsanjano ili se dešavalo na nekoj drugoj planeti, u nekom drugom filmu...

Gledajući ova vesela mlada lica našeg voda „Cvrčak” na slici sa zimovanja na Palama 1970. godine, koju prilažem (s desna na lijevo moja malenkost, Mia Kordić, Stana Ristić-Caca – pridruženi član iz „isturenog” beogradskog voda „Gazele”, Nenad Kostić-Meco, Gorana Jovanović, Branko Parla, a čuči Radomir Majkalović Baća, čiji je tata bio bliski suborac legendarnog Čiče Romanijskog, čije ime je nosio naš odred), bez problema se vraćam u te razdragane dane mladosti...

Ognjen Marković-Marka

Tuesday, 12 August 2008

I KARANFIL SE JAVIO

Evo, javljam se, nadam se, ne na raport ili vanredno dežurstvo. Neki od izviđača bivšeg OI "Pavle Goranin-Ilija" povremeno se sastaju na kafi i druženju, naravno u Sarajevu, te se pri tome vrlo rado sjećamo lijepih dana iz izviđačkog života.

Kada smo se prvi put sastali, svaka parlamentarnost je izgubila na smislu jer smo bukvalno jedno drugom uskakali u riječ i prekidali jedni druge. Međutim, ljutnje nije bilo.

U izviđače sam stupio davne 1963. godine u Srednjoj medicinskoj školi na Bjelavama. Proveo više zimovanja i logorovanja, smotri, škola na Tjentištu, marševa izviđača, radnih akcija (domovi izviđača na Mejtašu i Palama). Prošao na rukovodećim položajima od vodnika do načelnika odreda koji je bio proglašen partizanskim odredom.
Radim u Zavodu za javno zdravstvo Kantona Sarajevo, RJ za epidemiologiju. U okviru svojih redovnih aktivnosti izdajem i potvrde za osobe koje iz ovih ili onih razloga, privremeno ili stalno, odlaze u "bijeli svijet", o vakcinalnom statusu ili drugim izvodima iz medicinske dokumentacije. Jedno ugodno iznenađenje. Danas je došao mladić po imenu Ivan, a prezimena Butina. Odmah sam ga pitao da li mu je šta u rodu pokojni Slavko. To je unuk nama dragog Slavka. Na njegovo traženje dao sam mu adresu našeg bloga, a on mi se zahvalio i preko mene upućuje riječi zahvale svima koji se još sjećaju njegovog djeda. Puno pozdrava svima koji se javljaju na naš blog.
Za prvi put toliko
Pozdrav,

Alija Preljević-Karanfil