HAMDIJA, NAŠ DRUG – Goran Rubil

Kad bi se nekada pravio popis divnih ljudi koji su godinama do 1992. bili naši dragi prijatelji i česti gosti na akcijama, nezaboravno mjesto imao bi i Hamdija Pozderac – jednostavan čovjek koji je godinama bio na političkoj sceni Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U svim vremenima imao je razumijevanja i rado bio gost na skupovima gdje su se mladi ljudi okupljali – bilo da se radi o radnim akcijama ili izviđačkim logorovanjima. Nezaboravan je i njegov boravak među nama na Boračkom jezeru, u julu 1985. godine, u vrijeme održavanja Osme smotre Saveza izviđača BiH. Prihvatio se da bude i počasni predsjednik, i zahvaljujući njemu mnoga vrata bila su nam otvorena. U to vrijeme bio je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, i njegova riječ imala je snagu koja je pomagala da budemo bliži mjestima za koja bi nam trebalo više vremena.


Na slici: Hamdija Pozderac sa izviđačima iz Bosanskog Šamca

Na otvaranju Smotre, u smiraj toplog ljetnog dana, 22. jula, primio je raport komandanata izviđačkih naselja, izvršio smotru izviđačkih jedinica, i zajedno s nama taj svečani trenutak na čas posvetio i Nenadu Brankoviću, tragično nastradalom izviđaču iz Čelinca. Obilazeći izviđački stroj, pratili su ga Mustafa Poparić – starješina smotre i Meho Srabović – predsjednik SI BiH. Sva trojica su bili popriličnih gabarita, ali su Popara i Meho tad vjerovatno nadvisili i obližnji Prenj, crveni u licu ko poletarci koji su dobili prvi let… ili uhvatili pogled neke pčelice.

U obraćanju izviđačima i njihovim gostima, nikoga nije zaboravio da pomene: ni one koji časno učestvuju u izgradnji zajednice, ni one koji riječju i djelom ruše stečeno. Njegov govor bio je nadahnut vrijednostima koje su godinama bile vrlina, ali i upozorenje da nije sve bajkovito. Za izviđače je rekao: »istorijska zadaća je da dobro uče, da dobro slušaju, da se vole, da druguju, da imaju prijatelje širom svijeta i da se svojim odnosom prema miru i bore za dobro čovječanstva – uvjeren da će taj zadatak obavljati jer se nalaze u jednoj organizaciji čija 35-godišnja tradicija svjedoči da će mlada generacija koja prolazi kroz izviđačku organizaciju znati cijeniti sve ono što su jugoslovenski narodi stvorili«.

Nije Hamdija zaboravio ni brđane – odrasle ljude koji svoje iskustvo i neprekidnu liniju entuzijazma posvećuju mlađim drugovima: »Da nije brđana i tog entuzijazma, pitanje je šta bi bilo sa organizacijom, brđanima se ne može rad ničim platiti, njima se rad plaća izviđačkim poštovanjem i slušanjem, druženjem i ljubavlju, poštenjem i disciplinom…«

Bila je to prilika da se i izviđači sjete Hamdije – uručujući mu Plaketu Saveza izviđača Jugoslavije, što je učinio Jovan Mišić, predsjednik SIJ-a.

U jednom trenutku izmamio je smijeh izviđača, govoreći o reformi obrazovanja i prijedlozima da se kao predmet uvede seksualno obrazovanje, ali i evocirajući svoja sjećanja iz rata, govoreći o preuveličavanjima i spominjući svoja iskustva koja su češće bila bježanijske prirode nego jurišne. Smijehu su se najviše čudili poljski harceri, ne vjerujući da se govoru jednog »komunističkog« vođe može i smije i smijati, a eto, kod nas je i to normalno. Zato su poslije Hamdijinog govora poželjeli da se svi slikaju s njim i darovali ga skautskim šeširom.

Hamdijin boravak, ohrabrujući govor izviđačima i tihi prijekor rukovodstvu konjičke opštine, urodio je da dio zemljišta iznad Jezera bude dodijeljen izviđačima za budući centar. Ideja je nekoliko godina razrađivana, izviđači su pokrenuli određene aktivnosti na prikupljanju priloga, ali i to, kao i mnogo šta drugo, oduvala su demokratska vremena.

Utisci sa Smotre, Hamdijin govor i zajedničke fotografije sačuvane su na stranicama jubilarnog 250. broja Izviđačkog vjesnika perom Alice Behrama, i tehničkim majstorijama Dragana Vasića. Kao što u uvodniku napisa Slavko Butina: »zamisli-
te koliko je kartica otkucano, prebrisano, popravljeno… iza čega se kriju mnogi razgovori, molbe, priče, želje, obećanja, telefonski pozivi… i sve dobrovoljno… i više od toga… s ljubavlju«.

Nekoliko godina iza Smotre otišao je i naš drug. Možda je on najbolje potvrdio istinu da »svaka revolucija jede svoju djecu«. Ali ostala su sjećanja na druženje s njim – istinskim prijateljem izviđača.

Goran Rubil

IDS - Izviđačko domaćinstvo – Sarajevo – Sjećate li se toga?

.

Javio mi se dugogodišnji izviđač iz Osijeka i prijatelj mi, pa mi između ostalog piše kako je mnogo volio, kada dođe u Sarajevo, da posjeti Dom izviđača na Mejtašu. A još dodaje:

„Što sam volio vaše izviđačko domaćinstvo. Znao sam se zadržati i više sati tamo a oni koji su tu radili su bili neki dobri ljudi, nasmiješeni, mnogo strpljivi.”
I ja danas ponekada zatvorim oči pa kao da sanjam sve te dane, mjesece i godine.
.

Pomislim na dane kada se naš dom gradio, kada smo po nekom rasporedu svi odredi išli na Mejtaš, uređivali okolinu, kopali temelje… Ne znam tačno kada je svečano otvoren, ali znam da je bio dika i ponos svih izviđača Sarajeva i BiH. Imao je sve sadržaje: od velike sale u kojoj su se održavali skupovi, skupštine, razne manifestacije (napr. 4 × 15); više prostorija za sastanke izviđača i planinki, pa do topografskog kabineta, zvjezdarnice, prostorija za profesionalno osoblje (malo ih je bilo), aule u kojoj su bile nebrojene izložbe, kao i Izviđačkog domaćinstva. Ono je počelo skromno sa radom, ali sa neograničenom energijom postalo je mjesto gdje su stalno dolazili svi: izviđači, planinke, brđani i brđanke, poletarci i pčelice. Do njegovog otvaranja (mislim 1965. godine) naše mame su nam šile uniforme, marame i zastave. A onda se otvorio jedan novi svijet za hiljade izviđača. Ako me sjećanje ne vara, prvi čovjek koji je radio na tim poslovima bio je Sakib Mataradžija-Kibe (od 1965. do 1970. godine). Snalažljiv kakav je uvijek bio, Kibe je malu prodavnicu napunio mnogim izviđačkim eksponatima za prodaju. Naslijedio ga je Midhat Buljubašić-Šilja u periodu od 1970. do 1974. godine. Skupa sa njima u različitim periodima u domaćinstvu su radili i: Ahmed Jasika-Dedo, Sulejman Arnautović-Suljo i Mićo Ćuk.

Evo samo nekih proizvoda koji su se mogli tamo nabaviti.
..

Saradnjom sa mnogim preduzećima kao i vlastitom proizvodnjom, domaćinstvo je moglo ponuditi sve, što kažu od igle do lokomotive, samo za izviđače. Mogli ste tu kupiti vodne knjige, četne knjige, uniforme, kape, kaiševe sa tokom, marame, ambleme, značke… ama baš sve što ste trebali. Imali su čak i svoje prospekte, kao i „manekene”, a o tome su pisali i mnogi dnevni listovi.

..

„Manekeni” su Čičini izviđači i planinke: Vladimir Kačmarčik-Kondor, Jovan Knežević-Joco, Aida Hasanbašić-Mikica, Ljubica Todorović-Buba, Brankica Prica i Ahmed Đurđević-Đurđa. Imena nam je poslala Gorana Jovanović u svom komentaru.

..
..

Na fotografiji iz 1972. godine vidi se dio „uposlenika” doma: s lijeva na desno: Šilja, Lejla Buzar-Buljubašić, Ana Kokošar (iz Unisa), Seka (bife), Nafa Muratbegović (blagajna), Bahra Dautović-Abinun, Sulejman Arnautović-Suljo i kleči Husein Livnjak. Kako vidite, osim rada u Domaćinstvu, stvarana su prijateljstva, brakovi… (jedno veliko vozdra za Šilju i Benku)…

.
.
.
Sav materijal za ovaj post dostavio nam je Midhat Buljubašić-Šilja.
.
.
.

I sve je bilo i prošlo. Ono što danas znam je činjenica da je Dom izviđača pravnim putem vraćen izviđačima, ponajviše zahvaljujući našem starom izviđaču i drugu Azemu Meholjiću, danas vrsnom advokatu. Međutim, i danas naš Dom koristi obližnja osnovna škola, a Savez koristi samo jednu prostoriju.
Nema više Izviđačkog domaćinstva. Mene posebno interesuje kako danas izviđači nabavljaju uniforme, marame, ambleme…
Bilo bi lijepo da nam se neko javi (iz mlađe generacije) i malo više o ovome napiše.

.
Vesko
.

EVO I MENE – Sejo sa Grbavice

„Veslam” ja po Google i iznenada naletih na blog SA izviđači. Prelistam polako a onda opet iznenađenje. Ugledah mnogo mojih dragih prijatelja izviđača sa Grbavice, iz nekada mog Odreda izviđača „Boriša Kovačević”! Još više se iznenadih kada ugledah i svojih nekoliko slika. Moje sreće, kada naletih na Branka Ripa, Bracu Dragoševića, Asima, Maricu, Vladu, Adelu, Melitu, Braneka i mog pajdaša „struju” Gorana Brajkovića…

Sjetih se da sam, prije nego što sam postao pravi izviđač, bio kao mališan na nekom zimovanju (neki dom ili kuća – a možda i nije to) na putu prema Bistrici na Jahorini.

Tu smo se slikali sa jednim čikom koga su zvali Dimšo a izgledao mi je kao neboder na Grbavici. Kao, on je bio kao naš „general”. Na toj slici se nalazim blizu njega držeći zastavu. Davno je to bilo. I zaboravio sam kada.
Pozdravljam sve moje drage prijatelje a, ako me se sjećaju, bilo bi mi drago da mi se jave.

ZDRAVO!
Sejo Sefić
sejosefic@yahoo.com
(imam još slika!)

KNJIGA II ČETE IGMANSKE

Nakon punih 59 godina do redakcije bloga stigla je knjiga II čete Igmanske Odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča”. Dugo godina nalazila se u izviđačkoj arhivi Nedžada Dizdarevića, koji ju je već dosta davno dao Zvjezdani Jovanović.

Listajući ovu sada već “staricu”, prisjećamo se pionirskih dana rada sarajevskih izviđača. U to vrijeme, svaki vodnik, načelnik čete imao je obavezu vođenja dnevnika svoje jedinice. Tako je od 1959. godine ovu knjigu pedantno vodio Zikret Ohranović-Gunđo, koji je zabilježio najznačajnije podatke o aktivnosti ove čete. Iz nje ćete vidjeti da je II četa Igmanska formirana 1953. godine a da ju je osnovao Vlado Sultanović. Nakon njega, četom su rukovodili Fuad Šišić, Eduard Ekart, Ishak Papo, Zikret Ohranović, Nedžad Dizdarević i… još mnogi drugi. Pa pogledajmo zajedno dijelove ove četne knjige.


Bilo bi izuzetno lijepo kada bi nam se javio i Gunđo, te dao svoj komentar o ovoj knjizi.



Od 1975. godine u Sarajevu, u okviru djelatnosti Doma izviđača na Mejtašu, djelovalo je i izviđačko domaćinstvo. O njegovom radu i djelatnosti više u nekom od narednih priloga.

DOLAZI NAM NOVA GODINA

Približava se kraj i ove kalendarske godine. U tim danima uvijek šaljemo novogodišnje čestitke našoj rodbini, prijateljima, znancima, kao znak da su prisutni u našim mislima, sa najljepšim željama za iduću godinu. I blog “SA IZVIĐAČI” je od početka svog izlaska uvijek objavljivao čestitke koje ste slali svojim izviđačkim drugovima. U vremenima koja su iza nas, da se sjetimo da su odredi ili pojedinci slali ovakve ili slične čestitke.








Ove stare čestitke su iz dokumentacije M. Vesković, B. Šulca i D. Popovića.

Tu tradiciju smo nastavili i narednih godina objavljujući vaše čestitke. Dovoljno je pregledati mjesec decembar od 2006. do 2009. godine i vidjeti kako ste to radili ranijih godina. Pozivamo vas da to uradite i ove godine. Dovoljno je napisati prigodan tekst namijenjen vašim izviđačkim prijateljima, sa imenima ili bez. Možete ih upotpuniti i fotografijama po vašem izboru. Biće to još jedan znak da nismo zaboravili svoje prijatelje, jedinice…
Ukoliko se odlučite za slanje čestitki, pošaljite ih do 23. 12. ove godine na sljedeće adrese:
cobertopic@gmail.com;
bninzlata@yahoo.com;
jovanovicgorana@yahoo.com i
veskovic@yahoo.com

Objavićemo ih počev od 26. 12. ove godine.

I MI SMO VIDJELI

Jedno jutro, prošlog mjeseca, iznenadio me telefonski poziv. Nepoznati glas, Gina Kabiljo-Kovačević. Znao sam da je u Sarajevu, vidio sam slike sa kćerkinog diplomskog, na Facebooku, ipak me iznenadila. Dogovorili smo viđenje i preuzeo sam da javim Branku kad i gdje se nalazimo.
Našli smo se po dogovoru i odlučili se za restoran "FELINI" – bivši Amerikanac. Veče je proletjelo začas. Sjećanja, logori, zimovanja i zajednički prijatelji bili su neiscrpne teme, međutim personal se počeo oblačiti, valjda su nam davali na znanje da je fajront već prošao.
Izuzetno prijatno veče, poslije 20 a možda i 30 godina.
Poslije par dana, na Fejsu je objavljeno bezbroj fotki Sarajeva i Mostara, da mi nije bilo jasno kako je uspjela obletjeti sve te lokacije. Savjetujem svima koji su na Fejsu da pogledaju njene albume. Vjerujem da će mnogi, kao i ja, vidjeti mnogo novih-starih stvari, zgrada, ulica i detalja koje nisu nikada registrovali, misleći da poznajemo svoj grad u dušu.
Zbog toga joj posebno zahvaljujem što je našla i odvojila vrijeme i za nas.

Pozdrav Gini i njenima, i još jednom hvala za ugodno veče.

Istovremeno se javio i Miroslav Hegenberger-Dado. Već ranije se javio iz Kanade, da dolazi a kao stari brđanin kluba "BRATSTVO ", čim je stigao odmah se i javio. Ostavili smo dogovor za viđenje za neki drugi dan. Međutim, jedno jutro sabah-zorom, bez najave banuo je kod mene i zatekao me u bešici. Bio je u prolazu, skupljajući radni staž, širom Sarajeva. Otišli smo na kafu i malo se ispričali. Onda sam ja preuzeo ulogu šofera, da mu olakšam špartanje, s kraja na kraj grada. Usput smo se družili, a on je završavao poslove.


Imali smo još jedan sličan radni susret, i kad smo odradili što smo mogli za taj dan, iznenada se nađemo sa dvojicom starih izviđača.

Upravo je iz Dubrovnika stigao moj pobro Refik Methadžović-Grof, stari Fenjeraš, a za njim Mustafa Čelebić-Čelo.
Na žalost, nismo imali mašinu da slikamo grupnjak, pa objavljujem njihove najsvježije fotke, samo da vas podsjetim na nekad popularne face.
Čelo je imao obaveza, pa je sa Dadom malo pročakulao, a ubrzo nas je napustio i Dado. Nismo se više vidjeli, ali smo već par puta skajpali. Fiko-Grof i ja smo ih ispratili pogledima punim sjete i pošli za svojim poslom.
Eto, puno nas se vidjelo, sve k'o da neće.

Pozdrav svoj raji od Dade, Fike-Grofa, Čele i moje malenkosti.

Cober

VIDJELI SMO I…

Boraveći u Beogradu imali smo priliku sresti nama drage ljude koje nismo vidjeli dugi, dugi niz godina. Htjeli smo da se nađemo i sa Dadom Hegenbergerom, našim dragim prijateljem, koji je u isto vrijeme boravio u Sarajevu kao i Beogradu. Zamisao je bila da zajedno (on dolaskom iz Kanade a nas dvoje iz Engleske) iznenadimo Olju Đurašković. Neki razlozi su omeli našeg drugara da se susretnemo, da se „uživo” ispričamo. Ono čemu se nadamo, u šta smo uvjereni, jeste da ćemo u jednom prilogu (da li od njega ili nekog drugog) vidjeti i pročitati o njegovim susretima sa našim zajedničkim prijateljima.

Sa Oljom Đurašković sastali smo se u stanu Zlatice Ninić-Banović.



Bio je to susret nakon više od 30 godina, posebno emotivan za nju i Minkicu. Sjećale su se davnih dana na njihovom Marijin-dvoru, raznih logorovanja, izleta i akcija. Spominjale su imena mnogih svojih dragih prijateljica. Spominjale su Jasnu Ibrulj-Šantić, Vahidu Mičijević, Ljilju Kabiljo, Rusmiru Čamo, Goranu Jovanović… sjećale se svojih dragih planinki koje sada žive na raznim krajevima ove planete, kao onih kojih više nema medu nama. Saznali smo da skupa sa Zlaticom pomaže u radu mladih izviđača Beograda. Olja je ostala ista: vesela, energična i puna optimizma. I ovim putem šalje tople pozdrave svoj izviđačkoj družini u Sarajevu, poručivši da će sigurno iduće godine ići u Sarajevo.
I dok nas je Zlatica posluživala bosanskom kafom i sokovima, javio se iz Sarajeva putem skajpa Cober sa tužnom viješću da je iz naših redova otišla i Jelena Parezanović-Dizdarević. Ostali smo sleđeni.

Polazeći za Beograd, neodoljivo sam želio da vidim dugogodišnjeg starješinu OI „Boriša Kovačević” Ratka Todovića.

Naš Ratko bio je starješina odreda sa najdužim stažem i bio je omiljen među svim članovima, ali ne samo našeg odreda, već i izviđača Sarajeva. Zbog njegovih obaveza prema doktorima uspio sam da svoju posjetu obavim posljednjeg dana boravka u Beogradu.



Dočekao me je na vratima svog stana u Novom Beogradu zajedno sa svojom suprugom teta-Pejkom. Uzbuđeni smo bili, ne vjerujući da smo opet skupa nakon toliko godina. Zagrljaji i poljupci dugo su trajali. A zatim je krenula duga priča. Rekao mi je da nakon preseljenja u Beograd nije mogao bez izviđača te je oformio odred koji je i danas uvažavan kako na prostorima Beograda tako i šire. Tek koju godinu prije ovog susreta se povukao iz aktivnog rada ali je sretan da ga i danas pozivaju na svoje smotre i skupštine. A onada me je pitao: „Gdje su moja djeca: Emir Omanović, Melita Skalić, Dragan Bulajić, Biljana Radić-Šipovac, Vesna Dugonjić, Rešo Karamešić, Tanja Danon, Novo Prodanović, Srđan Perović, Stanka Josifovska, Branko Rip…”. Pričao sam mu i ja sa kim sam u kontaktu, koga i kada sam vidio, kako smo napravili blog sarajevskih izviđača koji je otvoren svima, kako se mnogi javljaju, pišu, šalju fotografije, kako su prijateljstva opet povezana. Rekao mi je da mu sin Mića često isprinta ponešto sa bloga te da ga to mnogo obraduje. Pitao me je za Aliju Meleza, za Bećka Gribajčevića, za Midhata Buljubašića, za Džumbusa, za Parlu, za Kiću… i zamolio me da ih sve pozdravim i da im poručim da su svi često u njegovim mislima.

Na kraju našeg susreta ipak sam ga upitao šaleći se, ko mu je ipak bio najdraži saradnik u našem odredu? Nabrojao sam Bulaju, Branka, Dragu i sebe. Rekao mi je: „Da ti iskreno kažem, sve sam vas volio kao svoju djecu, ali mi je Drago Vuković bio najdraži, možda što je od svih vas bio najmlađi”.
Ratko, naš Rale, danas je, ako me pamćenje služi, najstariji živi izviđač Sarajeva. Svoje godine (88) nosi sa ponosom, okružen svojom suprugom, djecom i unučadima.

Vesko