Tuesday, 21 December 2010

HAMDIJA, NAŠ DRUG – Goran Rubil

Kad bi se nekada pravio popis divnih ljudi koji su godinama do 1992. bili naši dragi prijatelji i česti gosti na akcijama, nezaboravno mjesto imao bi i Hamdija Pozderac – jednostavan čovjek koji je godinama bio na političkoj sceni Bosne i Hercegovine i Jugoslavije. U svim vremenima imao je razumijevanja i rado bio gost na skupovima gdje su se mladi ljudi okupljali – bilo da se radi o radnim akcijama ili izviđačkim logorovanjima. Nezaboravan je i njegov boravak među nama na Boračkom jezeru, u julu 1985. godine, u vrijeme održavanja Osme smotre Saveza izviđača BiH. Prihvatio se da bude i počasni predsjednik, i zahvaljujući njemu mnoga vrata bila su nam otvorena. U to vrijeme bio je član Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije, i njegova riječ imala je snagu koja je pomagala da budemo bliži mjestima za koja bi nam trebalo više vremena.


Na slici: Hamdija Pozderac sa izviđačima iz Bosanskog Šamca

Na otvaranju Smotre, u smiraj toplog ljetnog dana, 22. jula, primio je raport komandanata izviđačkih naselja, izvršio smotru izviđačkih jedinica, i zajedno s nama taj svečani trenutak na čas posvetio i Nenadu Brankoviću, tragično nastradalom izviđaču iz Čelinca. Obilazeći izviđački stroj, pratili su ga Mustafa Poparić – starješina smotre i Meho Srabović – predsjednik SI BiH. Sva trojica su bili popriličnih gabarita, ali su Popara i Meho tad vjerovatno nadvisili i obližnji Prenj, crveni u licu ko poletarci koji su dobili prvi let… ili uhvatili pogled neke pčelice.

U obraćanju izviđačima i njihovim gostima, nikoga nije zaboravio da pomene: ni one koji časno učestvuju u izgradnji zajednice, ni one koji riječju i djelom ruše stečeno. Njegov govor bio je nadahnut vrijednostima koje su godinama bile vrlina, ali i upozorenje da nije sve bajkovito. Za izviđače je rekao: »istorijska zadaća je da dobro uče, da dobro slušaju, da se vole, da druguju, da imaju prijatelje širom svijeta i da se svojim odnosom prema miru i bore za dobro čovječanstva – uvjeren da će taj zadatak obavljati jer se nalaze u jednoj organizaciji čija 35-godišnja tradicija svjedoči da će mlada generacija koja prolazi kroz izviđačku organizaciju znati cijeniti sve ono što su jugoslovenski narodi stvorili«.

Nije Hamdija zaboravio ni brđane – odrasle ljude koji svoje iskustvo i neprekidnu liniju entuzijazma posvećuju mlađim drugovima: »Da nije brđana i tog entuzijazma, pitanje je šta bi bilo sa organizacijom, brđanima se ne može rad ničim platiti, njima se rad plaća izviđačkim poštovanjem i slušanjem, druženjem i ljubavlju, poštenjem i disciplinom…«

Bila je to prilika da se i izviđači sjete Hamdije – uručujući mu Plaketu Saveza izviđača Jugoslavije, što je učinio Jovan Mišić, predsjednik SIJ-a.

U jednom trenutku izmamio je smijeh izviđača, govoreći o reformi obrazovanja i prijedlozima da se kao predmet uvede seksualno obrazovanje, ali i evocirajući svoja sjećanja iz rata, govoreći o preuveličavanjima i spominjući svoja iskustva koja su češće bila bježanijske prirode nego jurišne. Smijehu su se najviše čudili poljski harceri, ne vjerujući da se govoru jednog »komunističkog« vođe može i smije i smijati, a eto, kod nas je i to normalno. Zato su poslije Hamdijinog govora poželjeli da se svi slikaju s njim i darovali ga skautskim šeširom.

Hamdijin boravak, ohrabrujući govor izviđačima i tihi prijekor rukovodstvu konjičke opštine, urodio je da dio zemljišta iznad Jezera bude dodijeljen izviđačima za budući centar. Ideja je nekoliko godina razrađivana, izviđači su pokrenuli određene aktivnosti na prikupljanju priloga, ali i to, kao i mnogo šta drugo, oduvala su demokratska vremena.

Utisci sa Smotre, Hamdijin govor i zajedničke fotografije sačuvane su na stranicama jubilarnog 250. broja Izviđačkog vjesnika perom Alice Behrama, i tehničkim majstorijama Dragana Vasića. Kao što u uvodniku napisa Slavko Butina: »zamisli-
te koliko je kartica otkucano, prebrisano, popravljeno… iza čega se kriju mnogi razgovori, molbe, priče, želje, obećanja, telefonski pozivi… i sve dobrovoljno… i više od toga… s ljubavlju«.

Nekoliko godina iza Smotre otišao je i naš drug. Možda je on najbolje potvrdio istinu da »svaka revolucija jede svoju djecu«. Ali ostala su sjećanja na druženje s njim – istinskim prijateljem izviđača.

Goran Rubil

3 comments:

cober said...

Pokušavam vratiti komentare

vera said...

Dragi Gorane!
Hvala ti za ovaj divan tekst o Hamdiji Pozdercu i zbog pomen na divnog covjeka i zbog podsjecanja kako je malo danas onih koji izvidjacima otvaraju vrata. Vera Stjepanovic-Mrdja

tesic aleksandar said...
This comment has been removed by the author.