GALERIJA SJEĆANJA 1968. godina – II DIO

.
Ljetne mjesece 1968. godine obilježila su četiri događaja i to:

1) REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI (RTUO), koje je održano u Bosanskom Novom, gdje su planinke Odreda izviđača “Slaviša Vajner Čiča” iz Sarajeva osvojile prvo mjesto.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
O ovom takmičenju svoje utiske na našem blogu napisale su Mia Kordić i Snježana Mahmutović, a mnogo više o ovom događaju biće objavljeno u serijalu koji su pripremili Midhat Buljubašić i Bećir Gribajčević.
.
2) VJEČNO HUČI SUTJESKA (VHS), jedna od nezaboravnih akcija u kojoj su učestvovale mnoge izviđačke jedinice iz cijele Jugoslavije. Pa ipak, dva najupečatljivija događaja su bili održavanje COT-a kao i III klase republičke škole za načelnike odreda BiH.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
. . . . . Naslovna strana knjige VHS
.
.
.

. . .
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.
.. . . . . . . . Amblem VHS-a
.
. . . . . . . . . . . . . . . . . Detalj sa VHS

.3) CENTRALNO ORIJENTACIONO TAKMIČENJE (COT)
.
.
.
. . . . . . . . Ekipa Saveza izviđača Hrvatske na COT-u
.
. . . . . . . . . . . Proglašenje pobjednika COT-a
.
4) REPUBLIČKA ŠKOLA ZA NAČELNIKE ODREDA
.
.
. . . . . . Štab III republičke škole za načelnike odreda
.
.
Na fotografijama se vidi otvaranje VHS, amblemi i knjiga o VHS, kao i fotosi sa COT i niz fotografija. O ovom događaju u nekoliko navrata su pisali V. Vesković, Gorana Jovanović, Vera Stjepanović-Mrđa, Vlado Suško i drugi naši saradnici. A ako vas više interesuje, ma slobodno prelistajte blog.
.
Za lakše prelistavanje bloga možete koristiti ponudu Bloggera u gornjem lijevom uglu. Pored oznake Bloggera u bijelo polje upišite ključnu riječ i klik na lupu.
.

“U SUSRET PROLJEĆU“

U subotu 10. 4. u organizaciji zeničkih izviđača održano je takmičenje koje se zvalo "U susret proljeću", poznato i pod nazivom "Izviđačko eko-takmičenje". Na ovom takmičenju OI “6. april“ učestvovao je sa 20 članova. Mada je takmičenje bilo pod gornjim naslovom, vrijeme nam nije bilo baš naklonjeno, kako učesnicima takmičenja tako i posmatračima, jer je, gotovo cijelo vrijeme, padala kiša. Naravno da to nije bila smetnja da se mi, na stari izviđački način, ipak ne provedemo relativno dobro.




S obzirom na vremenske uvjete, nije bilo zvaničnog proglašenja pobjednika, nego je tako svakom učesniku data mogućnost da se osjeća pobjednikom. Organizacija dobra, prijem zeničkih izviđača nas kao i iz drugih krajeva (treba li naglasiti iz cijele BiH) bio je dobar.

Za blog pripremio: A. Preljević

ODISTA, BILO JE TO DIVNO DOBA – Bećir Gribajčević

Ako ste u ovom času začuli tihi uzdah, ne obraćajte mnogo pažnje na njega. Ja sam bio taj koji je uzdahnuo nad ljepotom tih davno prošlih godina kada smo bili srećni a da toga nismo bili ni svjesni.
Danas to znamo.
(Jaroslav Sajfert, češki poeta)

Kad pišem priloge za „naš“ blog istovremeno tiho prevrćem svoje uspomene kao fijoke starog ormana. Pruža mi se prilika da u svojim sjećanjima čujem naš srećni smijeh iz doba bezbrižne mladosti i mogu da vidim likove mojih drugova, divnih ljudi.
Spomenut ću Borišu Starovića, sa kojim sam se školovao u istoj gimnaziji i proveo osam godina u istom razredu, a zajedno smo stupili u odred „Slaviša Vajner Čiča“ i ostali u neraskidivom prijateljstvu. Bio je dobar, baš dobar čovjek i drug.
U to doba lagodnosti imao sam dosta slobodnog vremena i, jednog ljetnjeg predvečerja, otvorih svesku tvrdih korica te na njenim stranicama počeh zapisivati dogodovštine naše bezbrižne mladosti.
Da se bavim tim „poslom“ nije moja ideja, primio sam je od profesora Bore Mihačevića, koji nas je, pored privlačnih predavanja iz istorije umjetnosti, zaintrigirao i interesantnim pričama o svojim putovanjima te probudio naše čežnje za daljinama.
Da započnem pisati, ugledajući se na popularnog profesora, ponijela me je misao da bi bilo šteta ne zabilježiti doživljaje u godinama mladosti, kada uspomena smjenjuje uspomenu, jedna ljepša od druge.
Iz te sveske sada crpim zabilježene uspomene i datume da objavim barem nešto od tih trenutaka i doživljaja, pa makar to bilo tako daleko u prošlosti.


EKSKURZIJA NA OHRID

Polovinom juna 1957. godine čekao nas je izvanredan doživljaj – svi mi iz sedmih razreda gimnazije prvi put idemo na Ohrid.
Maršruta: brzim vozom do Beograda, od Beograda putničkim do Skoplja, u Skoplju ostajemo dva dana, zatim šinobusom do Bitole, a odatle autobusom do Ohrida, tu ćemo četiri dana gledati preko jezera u albanske planine. U povratku – autobusom do Skoplja, odatle vozom u Beograd, tu ostajemo dva dana pa onda kući. Sve u svemu deset dana.

Na fotografiji su učenici sarajevske Klasične gimnazije – peti razred. U ovom razredu je bilo 5 članova OI "Slaviša Vajner Čiča" i to s lijeva na desno: drugi po redu Husein Drnda, treći je Bećir Gribajčević, četvrti (u sredini) Eduard Ekart, peti Fuad Šišić i na kraju Boriša Starović. P. S.: Boriša je bio jedan od najboljih učenika i jedan od prvih članova OI "SVČ".

Gotovo da sam odustao od putovanja, ali me je Boriša ubijedio da na Ohridu imamo mnogo šta vidjeti, a uz to, plivaćemo i voziti se čamcima po jezeru. Krenuli smo, niko nije izostao.
Grad u kojem živi Miloš Milutinović ugledah osvijetljen milionima sijalica. Iziđosmo iz vagona. Naš voz za Skoplje kreće kroz tri sata. Raštrkasmo se po gradu, zavirujući u izloge, ali ništa ne kupujući.
Zajedno sa suncem bili smo u Skoplju. Stanica lijepa i moderna, u velikoj hali istegle se po zidovima modernističke freske.
Grad pun kontrasta. Centar grada pun novogradnji i višespratnica, a malo u stranu, na ulici gori vatra i na njoj vrije lonac s krompirima.
Vardar, uvijek mutan, brzo promiče ispod mosta cara Dušana. Gore, na lijevoj obali Vardara, strše ruševine carskog grada. Ljudi su veoma gostoljubivi. Bicikla ima koliko i stanovnika. Na svakom uglu kiosk ili usamljeni bijeli ćulah, čaša boze ili limunade 15 dinara, roba je zaista izvrsna. Grad pun istorijskih spomenika: dobro očuvani Kuršumli han, on i Morića han u Sarajevu su jedini takve vrste u zemlji. Izvanredna građevina, sva od kamena, krov je bio od olova, otuda i ime „kuršumli“. U ćelijama hana su iskopine iz rimskog naselja Stobij.
Sunce se još jednom pojavilo iza zidina Dušanovog grada kada smo, udobno se vozeći šinobusom, otputovali do Bitole. Usput prolazimo pored Prilepa, na stijeni se bjelasaju ruševine grada Kraljevića Marka, samo, umjesto vjernog Šarca, vide se magarci natovareni paprikama.
Evo nas u Bitoli – oronule kuće prilegle po prašini, nekada, za vladavine Osmanlija, grad sa najviše stanovnika na Balkanu, sada je tih, izmijenio se, samo je sunce ostalo isto, upeklo da ti mozak provrije. Obišli smo džamiju, zaboravio sam po čemu je ona značajna.
U autobusu smo, trebaju nam tri sata da stignemo u Ohrid. Prolazimo kroz Strugu, liči mi na neki primorski gradić, puna je ribarskih mreža i mirisa ribe.
Stigli smo u Ohrid – mjesto koje me je opčinilo, gdje bih, osim Sarajeva, još jedino mogao bitisati.
Jezero; plavo, bistro, njegova providna voda može se piti. Ohridsko jezero vodu dobija podzemno iz višeg Prespanskog jezera („Biljanini izvori“). Uz jezero crvene se krošnje sazrijelih trešanja. Mi smo smješteni izvan grada, u domu pored jezera, zove se „Gorica“. Od našeg doma do u grad vodi staza uz samo jezero. Na prilazu u grad, pored jezera je aleja oivičena žbunovima ruža. Do grada vas doprate krupni cvjetovi crvenih, ružičastih i bijelih ruža, koje se njišu pod dahom vjetrića koji pirka sa jezera pa vam se čini se da vas pozdravljaju.
Grad se skupio uz jezero, stepeničasto su se nanizale kuće, bijele, čiste, sa jarko crvenim krovovima. U lučici se lagano njišu jedrilice, a iznad grada štrče kule Samuilovog utvrđenja.
Obišli smo crkve dragocjene arhitekture: Sveta Sofija, Sveti Kliment i Sveti Naum i nagledali se zidnih slika velike umjetničke vrijednosti, zatim smo posjetili Muzej V.M.R.O. i razgledali fotografije u dlake zaraslih ilindenskih ustanika i, na kraju, obišli smo ruševine prijestonice Samuilovog carstva.
Umorni od razgledanja svih tih vrednota odmor smo potražili u jezeru, plivali smo svom snagom i usput pili vodu koja nas je zapljuskivala.
Boriša je iznajmio sandolinu, a posadu sačinjavamo on i ja. Nevješto plovimo, mučimo i sebe i vesla, ali ipak odmičemo od obale. Međutim, dolazi ono što smo svaki čas očekivali, dno čamca je nad vodom, a naše glave među ribama. Gutali smo vodu protiv svoje volje. Plivali smo za odbjeglim veslima. Tonuli smo, vučeni na dno kao sidro teškom odjećom na nama. Tako je izgledalo naše mokro iskrcavanje na kopno. Na kraju svega, Boriša je još morao da doplati pola sata više korištenja čamca.
Dani našeg boravka na Ohridu su brzo prošli. Krećemo kući.
Do Skoplja će nas prevesti dva autobusa. Autobusima marke „Škoda“ motori se brzo pregriju pa se često zaustavljaju radi rashlađivanja mašine. Provlačimo se kroz živopisni kraj zapadne Makedonije. Prelazimo Crni Drim, deset metara dalje je albanska granica. Opet škripa kočnica. Izlazimo iz autobusa da bismo, uz malo planinarenja uz strmu stranu guste crnogorične šume, došli do kao snijeg bijelih zidina manastira Jovana Bigorskog. Još se osjeća dah srednjeg vijeka. Freske, zlatne ikone, oltar sav u duborezu, rad debarskih majstora. Pružila nam se prilika da rukama dodirnemo reljefne likove naše pra-pra-prabake i pra-pra-pradede, Eve i Adama, samo, naravno, čuvaj se crkvenjaka.
Automobilska sirena nas požuruje niz brdo.
Krećemo. Desno je Mavrovsko jezero, plavi se. Okolo je crnogorica. Serpentine nas spuštaju u Tetovsku kotlinu, autobus odskače kao lopta, cesta se sastoji od samih rupčaga. U Tetovu smo jeli tavče na gravče pa onda dalje. Mujezin je sa minareta oglašavao akšam kad smo stigli u Skoplje. Žurimo na mutni Vardar, brčkamo se u njemu. Naš voz kreće oko 11 sati naveče. Probudili smo se u Nišu, rasanili u Beogradu.
Beogradski utisci: duge ulice, noge su mi nastradale. U zoološkom vrtu ima svakojakih životinja. U „Ekspresu“ gulaš bez mesa 40 dinara. Na Kalimegdanu jata komaraca i još više zaljubljenih parova. „Štrafta“ kao i svaka druga. U kinu, gdje igra film sa Džemsom Dinom, karte su rasprodane.
Na kraju, sjeli smo u voz koji će nas odvesti kući.

ZA MLADE IZVIĐAČE – Nije na odmet podsjetiti se, naučiti

Već je sve procvjetalo i proljeće zove izviđače. Jedna od možda najvažnijih aktivnosti vodova i četa u ovom periodu su i izleti. Za naše mlade članove, posebno za vodnike i načelnike četa, ovom prilikom iz brojne arhive koju posjeduje naš blog, izdvajamo davno objavljene priloge iz lista "Mi mladi", tačnije iz dodatka "Vodnik i Vođa", a koji su objavljeni davne 1959/60. godine.
.
Vjerujemo da će vam ovih nekoliko priloga pomoći u realizaciji organizacije vodnih izleta.
.
.
(Napomena: Klikom miša na bilo koji prilog, tekst ili slika se uvećava)
.

.
IZLET – ŠTA JE TO?

.
ZNAČAJ IZLETA
.
.
KAKVIH SVE IZLETA IMA
.
.
KAKO SE IZLET PLANIRA …
.
.
ŠTA PONIJETI I ŠTA SPREMITI ZA IZLET
.
POVRATAK SA IZLETA
.

SENTIMENTALNO PUTOVANJE JEDNOG TELEĆAKA

. U popratnom pismu za ovaj prilog naša Gorana Jovanović napisala je da je ovo "Povratak otpisanih". Istina je da je zima bila duga, pa nas posebno raduje da se Muhica probudila.

.
.''Kao svaka vrijedna domaćica, nedavno sam napravila veliko proljetno spremanje stana i, „negdje na kraju u zatišju“ svog ormara pronašla sam svoj – telećak! Godinama ga premještam iz ormara u ormar prisjećajući se pri tome naših bezbrojnih zajedničkih izviđačkih akcija…

.

.I svake godine isto – premišljam se šta da radim s njim? Moji ormari baš ne obiluju prostorom, telećak mi smeta, stvarno mi zauzima mjesto za neke upotrebljivije stvari ali... Da ga bacim? Ni u snu! Da ga poklonim? Kome? Baš i ne poznajem neku planinku s kojom bi on nastavio svoju izviđačku karijeru, tako davno prekinutu…

.
.Gorana Jovanović, pedagog škole u kojoj radi

.
Ovog proljeća sam se sjetila: pokloniću ga Uni. To je jedna neobična djevojčica (djevojka?) iz moje škole, meni jako draga iz više razloga, a najvažniji je taj što je – planinka! I to u odredu u čijem sam osnivanju učestvovala 1996. godine i kratko vrijeme ga vodila, prepustivši ga pred prvo poslijeratno logorovanje na Glogošnici dragoj kolegici Emiri Kršlak. „Prvi Dobrinjski“ – tako ze zove taj odred koji čine učenici osnovne škole „Osman Nuri Hadžić“ na Dobrinji u Sarajevu.
.
Una je planinka svim svojim srcem, ni jedna se akcija ne može ni zamisliti bez nje. Kada je prije četiri godine došla u moju školu, u IV razred, na prvom času muzičkog odgoja nastavnica Emira je pričala o izviđačima, o proteklom logorovanju na Boračkom jezeru i upitala učenike da li bi se neko od njih pridružio odredu? Una je slušala kao začarana i odmah se prijavila, prije nego što je i pitala roditelje.
.
Unina prva akcija bila je „U susret proljeću“ u Zenici 2007. godine i od tada nije propustila ni jednu. S oduševljenjem mi je pričala o novim prijateljstvima, naučenim vještinama korisnim za svakodnevni život, o adrenalinu na takmičenjima…
.
„Došla sam u Sarajevo iz Džakarte (Indonezija), gdje su mi roditelji radili godinama i gdje sam živjela kao prava princeza: sa poslugom u kući, pohađala sam elitnu privatnu školu… A onda sam „upala“ u izviđače i naučila sama da se brinem o sebi i svojim stvarima, da jedem sve, da perem svoju porciju… Izviđači su mi pomogli da se uklopim u novu sredinu, da se konačno osjetim „svoja na svome“, da steknem bezbroj prijatelja. Naučila sam bolje procjenjivati ljude, sazrela sam kao ličnost, putujući s izviđačima upoznala sam svoju domovinu… U našoj organizaciji sviđa mi se sve, ama baš sve. Ipak, srce mi najviše zaigra svaki put kada na logorovanju čujem „zbornu pjesmu“ – to može osjetiti samo pravi izviđač!“
.

Zborna pjesma? Šta li je to? To vam je, dragi moji stari izviđači, melodija koja se na logorovanju pušta preko razglasa kao znak da je uskoro zbor. Nama je svirala truba, koliko se sjećam…
.

Prije nego što sam Uni predala svoj telećak, odvrtila sam u glavi naša zajednička zimovanja i logorovanja…
.
Moj telećak bio je prepoznatljiv: umjesto klasične „kravlje šare“ bio je srneće riđ i jednobojan, prepoznatljiv „s kilometra“. Manje zapremine u koju više stvari može stati niko nije vidio! Ima čak i prostor za porciju! Fruška gora, Zabrđe, Sutjeska, Vlašić, Boračko jezero, Pale, Bled, Dečani… Logorovanja, zimovanja, izleti, krosevi… Moj telećak je od prvog dana bio jedinstven i uvijek spreman, uvijek sa mnom…
.
Moj voljeni telećak opet je na leđima jedne planinke i nastavlja svoj izviđački put beze mene. Sada, kada završava osmi razred i odlazi iz moje škole, želim Uni još mnogo lijepih izviđačkih doživljaja i avantura, s mojim telećakom ili bez njega.

.
. Gorana Jovanović ''

.
A mi želimo i očekujemo da se Una i drugi mladi izviđači jave svojim prilozima. Konačno, to i jeste i njihov blog.
Redakcija bloga

.

RTUO – RIPV – ROT — COT – JIPV – 1959. i 1960. god.

.
POKUŠAJ DA SLOŽIMO KOCKICE

.
Nekad bilo, sad se sjećamo!

Ovo je prilog nas nekadašnjih „orijentiraca“ da se zajedno podsjetimo na takmičenja u orijentaciji, da se podsjetimo na imena odreda, na takmičare koji su sačinjavali ekipe, na rezultate takmičenja, na ljude koji su organizovali i vodili takmičenja.

.

SAVEZ IZVIĐAČA BiH
REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI
RTUO – RIPV – ROT
CENTRALNO ORIJENTACIONO TAKMIČENJE
COT – JIPV

.

.Ko je jednom prolio znoj na kros-stazi ostao je vječito privržen ovoj najatraktivnijoj izviđačkoj disciplini. Takmičenje u orijentaciji je bilo najsvestranija provjera znanja, psiholoških i fizičkih mogućnosti svakog pojedinca. Kros-staza je bila pozornica malih drama i komedija ali, prije svega, smotra volje i upornosti. Ekipa, ako je živjela jednom dušom, nikada nije pretrpjela neuspjeh. Poslije svakog krosa bogatiji smo bili uvijek za jedno novo povjerenje ukazano samom sebi, jer smo savladali nove prepreke i napore. Tereni na kojima smo se takmičili bili su pretežno mjesta koja se pamte, kao što su: Romanija, Kozara, Zelengora, Volujak, Konjuh, Grmeč, Ozren, rijeka Neretva, Sutjeska, Drina, Piva, Tara…
.
1959. godina – I RTUO – BORAČKO JEZERO

.

.
.
Prvo izviđačko takmičenje ove vrste održano je 1959. g. za vrijeme Prve smotre SIBiH-a na Boračkom jezeru. Tada je održano takmičenje u IZVIĐAČKOM VIŠEBOJU. Ekipa je brojala 10 članova.
Posjedujemo nezvanične rezultate tog takmičenja:
Planinke: Mostar, Sarajevo, Banjaluka
Izviđači: Konjic, Banjaluka, Derventa
.

.Izviđači: OI „Maksim Kujundžić“ Konjic – ekipa u sastavu: Seid Alikadić, Fadil Vejzović, Zvonimir Pavlović-Šona, Zoran Musa, Miralem Variščić-Ale, Zoran Stenek, Ibrahim Jazvin, Slavko Arapović, Ivo i Slobodan Knežević.

.

. Planinke: OI „Ivo Lola Ribar“ Mostar
Sabiha Zakirović, vođa ekipe, Zora Mikulić /Korda/, Majida Kalajdžić /Kurtović/, Maja Mandić /Jerković/ i Brana Bogić.
U zagradama udata prezimena.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.

.
.

.

.

.

.(iz monografije 50 godina izviđača Konjica)

.

.

.

.

Pečat COT-a

.

.
.

.

.

.

.

.

Amblem SIJ-a

.

.

.

COT /CENTRALNO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI/ SIJ
1 – 4. jula 1959.
KADINJAČA
.

.

.

.

.

.

.

.
“Vodnik i vođa“

br. 17/1959.

Prilog „Mi mladi“

.

. Fotos sa priprema ekipe u Semizovcu kraj Sarajeva
.
Plasman ekipa iz BIH:
Planinke iz Mostara 2. mjesto.
Sabiha Zakirović, vođa ekipe, Zora Mikulić /Korda/, Majida Kalajdžić /Kurtović/, Maja Mandić /Jerković/ i Brana Bogić /u zagradama udata prezimena/.
Izviđači iz Sarajeva 3. mjesto (na prethodnom fotosu)
Ekipa: Bećir Gribajčević , Hajrudin Halapić /stoje/, Rizah Grahić, Salih Pašić i Drago Vobornik /sjede/. Na Kadinjači bio i Asko Šaćiragić kao rezerva.

.

.

.

.
Amblem SIJ-a
umjesto amblema COT-a koji nemamo

RTUO /REPUBLIČKO TAKMIČENJE U ORIJENTACIJI/ 1960. godine

.

.Po našem sjećanju i dokumentaciji kojom raspolažemo, zapravo ne raspolažemo, ovo takmičenje nije održano. Na COT su otišle ekipe koje su se plasirale prethodne godine.

.

.
II COT /CENTRALNO ORIJENTACIONO TAKMIČENJE/

SIJ-a
1960. SUTJESKA
.
.Plasman ekipa iz BIH
1. MJESTO izviđači OI „MAKSIM KUJUNDŽIĆ“ KONJIC
Ekipa u sastavu: Seid Alikadić, Fadil Vejzović, Zvonimir Pavlović-Šona, Zoran Musa
i Miralem Variščić-Ale.
.

.Članovi štaba i takmičarske komisije: Ibro Međedović, starješina /nije na slici/ , Faruk Muštović, ? Halvo-Zlatar, Muhamed Ibričević, Bećir Gribajčević, kleče Lazo Prijak, Pjer ?
.
Planinke iz Mostara nisu učestvovale na takmičenju.

.
.Molimo sve dobronamjerne za pomoć, da svojim sjećanjima, raznim dokumentima – Vjesnicima i drugim zvaničnim glasilima, fotosima, drugim zapisima /tonskim ili video/ pripomognu u kompletiranju ove nakane. Posebno one koji raspolažu dokumentacijom za period
1974 – 1991. g.
Stalno zahvalni Bećko i Šilja i uredništvo Bloga
.

NOVOSTI IZ OI “6. april” SARAJEVO

.
.Dobili smo vijesti da je Odred izviđača “6. april” iz Sarajeva u periodu pune aktivnosti. Samo prije nekoliko dana održan je osnivački sastanak nove čete izviđača pri osnovnoj školi na Koševskom brdu. Na ovom uspješnom sastanku, pored novih članova, prisustvovali su i članovi rukovodstva odreda, kao i prosvjetni radnici ove škole. Tom prilikom novim članovima putem izlaganja o organizaciji, video prikazom sa zadnjeg logorovanja, održana je i promotivna pokazna vježba izviđačkih igara te dijelova aktivnosti koje upražnjavaju članovi.
Uostalom, fotografije više govore.
.
.
.
.
.
.
.
.
Saznali smo da su vrijedni aktivisti ovog odreda već nabavili više od 20 uniformi, sašili veći broj marama, a u toku je izrada odredske zastave kao i nabavka šatora.
Očekujemo od mladih članova da nam se jave sa prilozima (fotografije i kraći tekst) sa sljedećih akcija. Adrese su iste, pogledajte na blogu.
Fotografije za ovaj prilog dostavili
A. Preljević i M. Topić
.