I MI SE ZAGRIJAVAMO

Pretpraznično raspoloženje nije samo prisutno u Sarajevu. I nas četiri, nekadašnje planinke OI "Slaviša Vajner Čiča" ovdje u Ričmondu – UK, skupa sa prijateljima i rodbinom, zagrijavali smo se za naredne praznike. Šaljemo vam tople pozdrave, Minkica, Mia, Goga i Slađa.

POČELO JE ZAGRIJAVANJE

Nova godina se polako približava. Naši prijatelji, izviđači i planinke OI "Boriša Kovačević", uputili su nam ove fotografije iz restorana "Lovac" u Sarajevu, gdje su se sa svojim prijateljima "zagrijavali" za naredne praznike.

S lijeva na desno: Gordana Trkulja, Iskra Dugonjić, Snježana Ninić-Cerić i Tanja Mandić-Tepavčević




" Konstruktivna i veoma radna atmosfera"

Željko Majstorović uživa u razgovoru i muzici

NIKADA NEĆU ZABORAVITI KEVRIN POTOK...

Od svih naših akcija čini mi se da sam najviše voljela orijentaciona takmičenja, mada rijetko kada nisam zalutala sa ekipom.

Nikada neću zaboraviti Kevrin potok, odakle se, čini mi se, satima nismo mogli izvući. Iako potok prirodno ne pravi krug, mi smo se stalno vraćale na isto mjesto. Šljapkale u "BOROVO“ čizmama po blatu i prljavoj vodi ne videći izlaza iz šipražja. U ekipi smo bile, čini mi se, Vera Barbarić, Goranka Mirić, Azra Alić, Slađa Mujkić i ja.Taj smijeh i šale koju smo pravile na račun samih sebe su nezaboravni. Kevrin potok, a bio je baš ružan, prljav i ni nalik na potok, zakucao mi se u moždane vijuge za sva vremena...

Ranka Šipka

SAMO DA SE PODSJETIMO – JOŠ NIJE KASNO!

Dragi naši blogeri, samo napominjemo da uskoro stiže Nova godina i mnogi od vas će poželjeti da je čestitaju izviđačima i planinkama, brđanima i brđankama širom svijeta baš putem ovih naših virtualnih stranica. Ako to do sada niste uradili, molimo vas da to učinite na sljedeći način: čestitku sa (po mogućnosti) svojom slikom, slikom svoje porodice, sa slikom iz izviđačkog doba ili novijom, te vašim tekstom, pošaljite mailom Vesku, Coberu ili Gorani. Počećemo ih objavljivati od 26.decembra.
Da podsjetimo – adrese su:
veskovic@yahoo.com
goranajovanovic@yahoo.com
cobertopic@gmail.com
Redakcija

SVEČANA SJEDNICA SIFBiH – dec. 2008. god.

Avdić Zekerijah–Zeko iz Zenice, koji je i ranije pomagao na našem blogu, poslao je ove fotografije i kratak izvještaj sa smotre SIFBiH, koja je održana u Hrasnici i doprinijela proslavi 50 godina odreda ''Igman 92''.
Ovaj značajan događaj, 50. godina nije malo, nekako je vezan i za mene, za odred ’’Boriša Kovačević’’. Odred iz Hrasnice ’’Igman 92’’ prvobitno se zvao ’’Đuro Salaj’’. Naša dva odreda su sarađivala tih šezdesetih godina. U domu kulture u Hrasnici su organizovali igranke, na koje smo mi često odlazili. U to vreme nije bilo lako kao danas doći u Hrasnicu, a još teže kasno se vratiti kućama, ali to nije bila prepreka našem druženju. Na ovoj staroj slici mnogi će se prepoznati, a jednom izviđači, uvijek izviđači.
''Svečana sjednica Saveza izviđača Federacije Bosne i Hercegovine
06. 12. 2008. godine u Hrasnici, „Dom kulture“, održana je svečana sjednica Saveza izviđača Federacije Bosne i Hercegovine. Domaćin izviđačima Federacije bio je Odred izviđača „Igman '92“, koji je obilježio 50 godina od osnivanja.
Svečanosti su pored izviđača iz Federacije BiH prisustvovali i mnogi dragi izviđački gosti iz Makedonije, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Slovenije.
Upriličen je zanimljiv program sa izviđačkim horom iz Zenice, koji je izveo 6 izviđačkih pjesama i video-spotovima o proslavi 100 godina skautizma i spotom o izviđačima Sarajeva.
Dodijeljeno je ukupno 71 izviđačko priznanje, od toga „izviđača viteza“ dobilo je 22 izviđača, „srebrni javorov list“ 27 izviđača, „zlatni javorov list“ 11 izviđača i plaketu SIFBiH-a dobilo je 11 organizacija, radnih kolektiva i pojedinaca''.

Avdić Zekerijah-Zeko

Objavila: Zlatica

IZ ISTORIJE IZVIĐAČKE ORGANIZACIJE – Bio sam skaut

Kako smo ranije najavili, i dalje objavljujemo u ovoj rubrici priloge o našoj istoriji. Zahvaljujući našem saradniku Goranu Rubilu, danas objavljujemo iz "Izviđačkog vjesnika" autentična sjećanja Ešrefa Smajevića, zvanog "Sivi vuk" – Bio sam skaut.


Napomena: Klikom miša na tekst dobićete prilog pogodan za čitanje.

BRIZBEIN-AUSTRALIA – Ranka se javlja

Dragi moji Vesko i Minkice,

istražujući internet stranice, zaplivah u davni izviđački period svog života – sretno, nježno i nevino doba za sve nas koji smo težili ka tako jasnim ciljevima – da budemo dobri LJUDI, što i jesmo, svi mi, danas.

Jednostavno, izgradili smo nešto što jeste apsolutna konstanta čovječanstva – prijateljstvo, ili, kako se to zvalo u davna vremena – drugarstvo.

Nedavno mi rekoše ovdje u mojoj novoj domovini, što nikada neće biti otadžbina: "there is: a friend for reason, a friend for season and a friend for ever", na što bi naš Čvoka, Cober ili Zlatan rekli "Ćuj! Ćuj!" Mogla bih lamentirati na ovu temu danima. A mi smo jednostavno bili d r u g o v i, dobri drugovi. I zar treba reći – mi smo to gradili za uvijek.

Javljam se da vam kažem da sam čila i živa i da se zahvaljujem svim svojim drugarima iz izviđačkih dana koji su odvojili svoje vrijeme da napišu nešto na ovim stranicama, omogućavajući mnogim poznatim i nepoznatim čitaocima ugodne trenutke oživljavanja prošlosti i posjete (na trenutak, u mislima) dragih ljudi.

Ja sam već 11 godina u Brizbeinu, glavnom gradu države Queensland u Australiji. Ovdje radim kao nastavnik fizike i matematike u srednjim školama.

Da i ja napišem nešto što bi vas podsjetilo na veselu Ranku. Gledajući Minkičine fotografije koje su snimljene 65. (?), kada su „Čičine“ planinke i izviđači polagali vještarstvo partizanskog kurira, sjetih se kako sam nakon skoro 10 sati ćutanja – progovorila.

Dakle, to je bilo ovako: zaustavili smo se na jednoj od romanijskih zaravni (čini mi se da je to na prikazanim fotografijama). Ja sam se izdvojila nekoliko metara od grupe i skinula svoju cipelu da pronađem kamenčić koji me je žuljao zadnjih desetak minuta prije nego što smo se zaustavili da se odmorimo. Bila sam veoma skoncentrisana da nađem u svojoj cipeli što me žulja. Kamenčića nije bilo. Normalno, morala sam da pronađem i otklonim što prouzrokuje žulj u mojoj cipeli. I nisam ništa našla, a, kako god sam navlačila cipelu, uvijek sam osjećala da u njoj nešto ipak postoji. Bila sam u panici, jer sam se bojala da će grupa krenuti. U jednom trenutku zovnu me Aljo i upita šta to radim. I ja mu odgovorim: "Ma ne mogu da nađem što me žulja u mojoj cipeli. Možeš li mi pomoći?" Dok sam mu to govorila, i dalje sam pokušavala da nađem taj prokleti kamenčić. Kada sam mu odgovorila, podigla sam pogled prema ostalima i vidjela da svi gledaju u mene zapanjena i zabrinuta pogleda . Pomislila sam da nešto nije u redu sa mojom uniformom ili nešto slično. Zaboravila sam da je to bilo polaganje partizanskog kurira! Svi su nastavili da gledaju u mene. Misleći kako ću nastaviti pješačenje i ne shvatajući što me svi gledaju, ja sam im se obratila: "Šta vam je, što me gledate?" Na što je Štef odgovorio: "Ali Ranka!" Tada mi je sve bilo jasno. Pomislila sam da neću položiti vještarstvo. Aljo je rekao: "Ranka, nastavi ćutati još 24 sata odsada." I jesam. Sjećam se, kada sam došla kući, da sam sa roditeljima komunicirala pismeno i da sam progovorila sljedeće jutro. Moj stari drug Štef je otkrio neku deformaciju u mojoj cipeli, odrezao otparani dio postave i ja sam k'o ptičica završila marš, ali najteže mi je bilo kada su svi progovorili a ja još morala ćutati....


I nešto za Cobera. Prije dvije godine dobijem jednu fotografiju koju mi je Zvjezdana poslala preko Jace Baturine. Pogledam i ne mogu da se sjetim gdje i kada je fotografija snimljena. Normalno, ne mogu da dešifrujem, ali stalno pokušavam. Znam da nije Romanija i dalje ne dosežem. Mjesecima sam pokušavala da odgonetnem vrijeme i mjesto i nisam uspjela. Prva stvar koju sam otvorila na ovoj strani bilo je Coberovo sjećanje na vod "Ljubičica" i fotografije sa izleta na Stanare. To je bilo to! Hvala Cober, nakon dvije godine i više sam odgonetnula odgovor na pitanje koje me je dugo mučilo.

Pišemo se, slikamo se, i vidimo se,
vaša Ranka Šipka

Zdravo! Zdravo! Zdravo!!!