Sunday, 10 July 2011

OTIŠAO JE NAŠ DRAGI DRUG LJUBIŠA



14. juna ove godine na adresu bloga stigla je iz Varšave iznenađujuća tužna vijest.

"Dragi prijatelji,
opet jedna tužna vijest.
Danas je u Pragu umro naš zajednički prijatelj Ljubiša Jakšić. Sjećaćemo ga se uvijek kao dobrog i iskrenog druga. odanog i vjernog prijatelja. Ljubo, teško je povjerovati da si zauvijek otišao.
Ile"

Istog dana dobili smo i ovaj tekst:

"U Pragu preminuo novinar Ljubiša Jakšić
15. 06. 2011.

Nakon kratke bolesti u Pragu je 14. juna preminuo novinar Ljubomir Jakšić, bivši direktor sarajevskog Oslobođenja, šef dopisništva Tanjuga za Bosnu i Hercegovinu, kao i funkcioner Grada Sarajeva i predratne Privredne komore BiH.

Kada je 30. augusta 1988. godine Oslobođenje obeležavalo 45 godina postojanja, o novinarskim dometima lista, kao i poslovanju firme, Ljubomir Jakšić, tada u ulozi generalnog direktora, rekao je: "Za ovih 45 godina što su iza nas, u porodici 'Oslobođenja' oko matičnog lista okupilo se 18 novih izdanja, dnevnih, nedjeljnih i periodičnih listova i časopisa, više od 3.000 ljudi – novinara, radnika Marketinga, brojnih službi i djelatnosti bez kojih novine ne mogu do čitaoca”.

Početak rata u BiH, u proleće 1992. godine, Ljubišu Jakšića zatekao je u inostanstvu, gde je radio kao predstavnik Privredne komore BiH.

Poslednje godine života proveo je u Pragu i do poslednjeg daha bavio se novinarskim poslom kao dopisnik slovenačkog Dela i još nekoliko publikacija u regiji."

Mi, izviđači Sarajeva, našeg Ljubišu (tako smo ga svi zvali) poznavali smo veoma dugi niz godina. Znali smo da je bio skupa sa svojom generacijom jedan od pionira-začetnika izviđačke organizacije Sarajeva. Pamtimo ga kao veoma energičnog i nadarenog čovjeka, kome je izviđačka oganizacija bila duboko u srcu, kojoj je davao sebe skoro do posljednjeg daha. Njegova profesionalna novinarska dužnost nije ga nikada kočila da bude skupa sa nama, bilo da su u pitanju obični izleti, logorovanja, izviđačke škole, smotre ili obična druženja. Godine provedene u Pragu, pored profesionalog posla iskusnog novinara i posvećenosti svojoj porodici ipak su bile ispunjene njegovim stalnim vezama sa sarajevskim izviđačima. Okružen svojim prijateljima u Pragu, posebno sa Ilijom Vitorovićem i Gorankom Oljača bili su njegovi trenuci veze i sa svima nama.



(fotografije su preuzete sa bloga a prilozi, koje možete vidjeti i pročitati, objavljeni su 21. 5. i 9. 11. 2009. godine)


Svojom neiscrpnom energijom uvijek je bio spreman pomoći mlađim generacijama. Iz redova sarajevskih izviđača mnogima je bio i rukovodilac na njihovim novinarskim zadacima, a neki od njih su i danas aktivni novinari. Pamtimo ga i kao posljednjeg predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije.

Da je bio poznat širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije, dokazuje i tekst Gorana Rubila iz Doboja, koji je napisao sljedeće:

"Kako je Doboj bio i udaljen od Sarajeva a i pokojni Ljubiša bio aktivan izviđač znatno prije nego što sam se ja uključio u rad na „republičkom nivou“, relativno kasno sam imao priliku s njim i da se upoznam. Sreli smo se na Boračkom jezeru, u julu 1982. godine, u vrijeme održavanja XV klase Republičke škole za načelnike odreda. U posjetu su došli on i Vlado Sultanović – obojica izviđači iz najljepših pionirskih vremena naše organizacije, a u to vrijeme funkcioneri Gradskog komiteta Saveza komunista u Sarajevu. Jednodnevnu posjetu iskoristili su da popričaju sa učesnicima i instruktorima, iznesu svoja sjećanja na rad organizacije, a, kako je bilo uobičajeno u to vrijeme, razgovaraju i o aktuelnim temama društvenog života, posebno mladih. Iako sam i ja tada profesionalno radio u dobojskom komitetu SK, susret sa funkcionerima iz „viših struktura“ bio je i instruktivan i zanimljiv, posebno zato što su oobojica bili (i ostali) izviđači. Starješina škole bio je (i tada već izviđačka legenda) Slavko Butina – njihov prijatelj iz mladih dana, a tada i izvršni sekretar u Gradskom komitetu (ili je već tada prešao za direktora časopisa „Porodica i dijete“). Sjećam se da je tada sa Ljubišom bila i njegova kćerka, koja je tada mogla imati 4-5 godina i stalno se sa planinkama vrzmala oko šatora, sve joj je bilo interesantno i ponosila se izviđačkom maramom. Bilo je i nekoliko fotografija sa tog druženja, jer s njima je bio i Hajdar Arifagić, koji je to sve zabilježio kamerom, a sigurno je vijest objavljena i sačuvana u listu koji je izdavan na Školi.

I poslije toga je bio česta tema razgovora, kako je tada sekretar SIBiH-a bio Branko Krstić, koji je poznanstvo sa izviđačima koji su se već popeli visoko na društvenoj ljestvici, znao dobro iskoristiti kroz traženja i dobijanja pomoći svih vrsta za naše akcije.
Mnogo češća druženja imao sam narednih godina, kada je Ljubiša izabran za predsjednika Saveza izviđača Jugoslavije, u vrijeme kada je bio i direktor NIŠRO „Oslobođenje“. Najčešće bi Ljubiša i Branko, putujući iz Sarajeva u Doboj, i mene pokupili, i u putovanju smo napričali se priča, naravno o našoj organizaciji. Ljubiša je s lakoćom vodio sjednice Predsjedništva, vidjelo se da je stalno u kontaktu sa Kićom – sekretarom SIBiH-a – i Brankom, koji ga je brifirao o tekućim aktivnostima. I stizao je da posjeti sve značajnije akcije i razgovara sa učesnicima. Mene je plijenio lakoćom razgovora, uvažavanjem mišljenja i dolaženjem do pravih tema i dogovora. Osjetio sam da je izviđačka organizacija uvijek kod njega prisutna, i da nastoji da ona bude još bolja. Sjećam se da je i prilikom učešća na kongresu poljskih harcera, kada su već krupne promjene u istočnim zemljama, pa i kod nas, bile vidljive, dogovorio učešće izviđača na Forumu mladih – tradicionalno održavanom u Olešnici, zamku koji koriste njihovi instruktori hufca (poletaraca) i kolonije poletaraca. Preko Branka imao sam saznanja da je neposredno prije rata otišao u Čehoslovačku za dopisnika, gdje je i ostao onih ratnih dana.

Vijest da ga nema među nama ožalostila me. S njim polako odlaze i drugi izviđači koji su gradili našu organizaciju. Vjerujem da se ponovno sreću i zajedno logoruju.

Goran Rubil – Doboj

(posljednji predsjednik SIBIH do 1992.)"



Vijest o njegovom odlasku iz naših redova zatekla nas je u Sarajevu. Koliko je vrijeme dozvoljavalo, na nabrzinu organizovanom skupu u slastičarni "Palma" okupilo se društvo sarajevskih izviđača-veterana. Cijeli skup protekao je u evociranju uspomena na Ljubišu Jakšića. Prepričavale su se uspomene još iz doba Pionirske doline, susreta na izgradnji našeg doma na Kalovitim brdima na Palama, mnogim smotrama, te evociranju uspomena na najsvjetlije dane Doma izviđača na Mejtašu. Spominjali su se i mnoge njegove ideje i ostvarenja koji su bili kulturni događaji Sarajeva "4×15" gdje su nastupali eminentni umjetnici, slikari, muzičari i izvođači, ali i izviđači širom Jugoslavije. Svoj posljednji pozdrav našem Ljubiši objavili smo sutradan u "Oslobođenju".



Iako udaljen od Sarajeva, gdje je i dalje obavljao svoju novinarsku profesiju, okružen svojom porodicom i malim brojem svojih izviđačkih prijatelja (Ilija Vitorović i Goranka Oljača), i dalje je bio u stalnom kontaktu sa mnogima od nas. Radovao se uspjesima svojih prijatelja i davao im snažnu podršku.


(Jedan od zadnjih fotosa, gdje je bio prisutan na otvorenju izložbe slika I. Vitorovića)



Ostaje nam da ga se uvijek sjećamo kao izvrsnog druga, saradnika, prijatelja, koji je svojim djelom i radom obilježio jednu veoma uspješnu epohu rada sarajevskih izviđača.

(Prilog pripremili: M i V)



______________________________________________________



11. 07. primili smo i sljedeće:


Pridružujem se posljednjem izviđačkom „ Z D R A V O “ Ljubiši Jakšiću. Divno je sjećati se tog izviđača. Veliko ohrabrenje ovoj težini gubitka njega i drugih pravih je rečenica Gorana Rubila „Vjerujem da se ponovno sreću i zajedno logoruju.“



Borna, Osijek



Dragi tatini izviđači, dragi prijatelji,

Veliko hvala za podršku, pomen i posljednji izviđački pozdrav u Oslobođenju mom dragom tati. Hvala vam za divna prijateljstva i druženja koja su mu uljepšala život. Saznanje kakve je drugove imao velika je utjeha nama, njegovoj
p
orodici, u ovim bolnim trenucima.

Molim vas prenesite naše veliko hvala svim ostalim tatinim izviđačkim drugovima, koji će ga nositi u srcu, od mene, mame i brata.


Vaši Vesna, Ognjen i Tanja

No comments: