VRIJEME KOJE SE NE ZABO-
RAVLJA
RAVLJA
Podržavaju-
ći divnu ideju dvoje čestitih i upornih ljudi, naše Minkice i Veska, želim da dam svoj skomni doprinos održavanju i obogaćivanju bloga koji je posvećen nama, jednoj nezaboravnoj generaciji sarajevskih izviđača. Za moje prvo javljanje opredijelio sam se da nešto kažem iz istorije novosarajevskih izviđača, u onoj mjeri koliko mi to dozvoljava moje pamćenje. Pokušaću da ne budem patetičan i suviše emotivan, jer svako podsjećanje na izviđačke dane i ljude sa kojima sam se više decenija družio u meni budi višak emocija i nostalgiju. Pošto je vrijeme učinilo svoje, vrijeme koje neumitno prolazi, ali ipak jedino koje ostaje, sa ove skoro 50-godišnje distance teško je sjetiti se svih događaja, ljudi i datuma koji su obilježili ono što za mene predstavlja najljepše dane u mom odrastanju i mladosti. Negdje sam pročitao da je život ono što se događa dok smo mi zauzeti pravljenjem drugih planova. Ja ne znam šta su mnogi od nas planirali i šta im se događalo ovih posljednjih desetljeća, ali ja znam da sam u ovom periodu prošao kroz dosta lijepih i ružnih situacija, od kojih su se neke zaista i dogodile. Ovih ružnih ne želim ni da se sjećam, jer život je suviše kratak da bi se trošilo vrijeme na njegove loše strane. Zato, u ovom mom prvom javljanju, želim napisati nešto iz prošlosti, iz one prošlosti koja u meni budi lijepe uspomene i izaziva pozitivne emocije, koje su danas manje-više svima potrebne. Koliko mi moje trenutno pamćenje dozvoljava, ne mogu sa sigurnošću tvrditi koje sam godine postao izviđač. Znam da je to bilo proljeće 1957. ili 1958. godine. Ja sam stanovao na Čengić Vili, u takozvanim "oficirskim paviljonima". Na Čengić Vili su bile još samo dvije zgrade, takozvana "civilna" i "beogradska". U tom tako reći zatvorenom prostoru bilo je na stotine djece školskog uzrasta. Svi smo išli u dvije narodne osmogodišnje škole, koje su kasnije, 60-tih godina dobile i imena, Osnovna škola "Blagoje Parović" i Osnovna škola "Slobodan Vuković". Tih godina u Novom Sarajevu bilo je nekoliko raja, koje su bile prirodne skupine djece i omladine iz iste ulice ili kvarta. Tako su bile poznate i ponekad nepotrebno ozloglašene malteška i stanička, te raje sa Čengić Vile, iz Hrasnog, Švrakinog sela i Ložionice. Najveći dio slobodnog vremena provodili smo u prostorima između zgrada igrajući se nogometa, trule kobile, princa kralja i klikera. Tada nije bilo TV-programa, tako da smo veliki dio slobodnog vremena, ponekad do kasnih večernjih sati, provodili u pričama o fudbalu, filmskim glumcima i igrajući se kauboja i indijanaca. Sjećam se da su nam stariji, tada već srednjoškolci, pričali o svojim odlascima u grad, igrankama i odlascima na utakmice na stadion Koševo. Naš maksimalni domet, mislim male raje, bio je odlazak na stadion u "Dolini ćupova" – stadion Grbavica, gdje je igrao naš voljeni "Željo". Negdje u proljeće 1957. ili 1958. (ovo ću provjeriti kada prvi put odem u Sarajevo, gdje imam i slike iz tog perioda) Nino Božić, već momčić i srednjoškolac, dosta popularan i ugledan u našoj raji, predložio je da mi na Čengić Vili formiramo vod izviđača. Rekao je da on ide u školu sa nekim momkom koji se zove Mustafa Tetrevka – koji je izviđač, i da će nam on pomoći kod formiranja našeg voda. Mi, mala raja, tu ideju smo zdušno i bez otpora prihvatili, zato što je dolazila od takvog autoriteta kao što je Nino Božić i što je to bilo potpuno nepoznato i novo u našoj dječačkoj svijesti. Posebno nam je imponiralo to što izviđači imaju uniformu, što je za nas, oficirsku djecu, posebno bilo kultno i primamljivo. Poslije izvjesnog vremena pojavio se i Mustafa Tetrevka, koji nam je na ledini ispričao šta su to izviđači i čime se bave. Mi smo već tada bez velikih dilema i premišljanja prihvatili da se učlanimo u izviđače. Ja se sigurno u ovom trenutku ne mogu sjetiti svih imena članova našeg voda, ali sa sigurnošću znam da su tu bili: Slobodan Jauković, Miloš Tica, Branko Đurović, Doko i Nino Božić, Slobodan Šobot, Krešimir Pintarić, Slobodan Čomara, Sejo Arslanagić, Žarko Lopičić, Milorad Koprivica, Milutin Stojčević, Ozren Pavlović i drugi. Ja koliko znam, u tom periodu u Novom Sarajevu postojao je samo jedan odred izviđača, koji se je zvao "Mladi radnik". Mustafa Tetrevka je bio načelnik druge čete, načelnik odreda bio je Tomislav Beker a starješina odreda Jakica Gaon – direktor škole "Pavle Goranin" u Švrakinom selu. Na jednom od sljedećih sastanaka dali smo naziv vodu "Crni panter". Već u ljeto te godine išli smo na izlete na brda Obad i Hum, gdje smo učili kako se vežu čvorovi, koristi kompas i orijentiše u prirodi. Tada sam imao priliku da upoznam Tomislava Bekera. Za mene je taj čovjek tada izgledao kao Tito, jer je imao uniformu, maramu u dvije boje i dva zlatna čvarka na džepu izviđačke košulje. Ujesen iste godine dobili smo vodnu zastavu, koju je izvezla moja majka. Zastava je bila trokutasta od crvene i plave svile, obrubljena zlatnim gajtanom. Na crvenoj strani zastave bila je izvezena glava crnog pantera sa izražajnim bijelim zubima. Iznad glave pantera pisalo je zlatnim slovima: II vod izviđača "Crni panter". Na drugoj, plavoj strani zastave, pisalo je, takođe zlatnim slovima, II četa Odreda "Mladi radnik" – Sarajevo. Ja sam bio posebno ponosan na tu zastavu jer sam bio određen za zastavničara a i zastava je stajala u mom stanu. Iz tog perioda sjećam se smotre odreda "Mladi radnik" ispred škole "Pavle Goranin". U stroju nas je bilo stotinjak. Izviđačka uniforma bila je prava rijetkost u to vrijeme. Mislim da su u čitavom odredu bile samo 3-4 uniforme. Naredne godine za zimsko ferije odred je organizovao zimovanje na Bistričaku na Jahorini. Bilo je 20-tak izviđača iz nase čete, a bili smo smješteni u objektima "Vodovoda i kanalizacije". Dobro se sjećam pješačenja od željezničke stanice Pale do Bistričaka, po velikom snijegu, što je za nas bila prava avantura o kojoj smo pričali kasnije kao o jednom velikom izviđačkom podvigu. Naredne dvije godine išao sam na zimovanja na Pale, u okviru kojih su bile organizovane izviđačke škole. Naime, pokušali smo da izviđačku organizaciju proširimo u školama "Blagoje Parović" i "Slobodan Vuković", pa smo organizovali desetodnevo zimovanje za učenike ovih škola. U okviru zimovanja održavani su časovi iz orijentacije, izviđačkih vještina i izviđačkih igara. Ipak, najveći dio vremena provodili smo u skijanju i sankanju na Kalovitim brdima. Ova zimovanja su bila jako važna jer smo se mi izviđači iz Novog Sarajeva počeli sve više pojavljivati u gradu i družiti se sa izviđačima iz drugih dijelova grada. Tada sam prvi put sreo već poznate ugledne sarajevske izviđače, Agu, Alju, Ibrika, Hajrudina, Slavka, Gojka i druge. Ovi ljudi su mi kasnije postali uzor i primjer kako se voli organizacija i koliko se uz pošteno angažovanje može učiniti mnogo za opštu stvar. Mislim da je upoznavanje i druženje sa ovim ljudima presudno uticalo na moje višedecenijsko angažovanje u izviđačkoj organizaciji. Sa druge strane, zahvaljujući angažmanu i u izviđačkoj organizaciji, 1961. godine izabran sam za predsjednika omladine škole "Blagoje Parović". Naredne godine izabran sam u komitet Narodne omladine Novo Sarajevo. Posebno sam ponosan na to da sam 1962. godine bio delegat na V kongresu Narodne omladine BiH, održanom u Domu JNA u Sarajevu. Na tom kongresu, kao delegat Novog Sarajeva, bio sam u izviđačkoj uniformi. Ovo je jedan mali dio istorije izviđača Novog Sarajeva, naravno, iz mog već posustalog pamćenja. Nadam se da će i drugi aktivni sudionici u stvaranju izviđačke organizacije u Novom Sarajevu dati svoj doprinos pisanju naše istorije. Biće mi drago ako se neko javi sa nekim autentičnim dokumentom ili fotografijom iz ovih dana. To će doprinijeti da budemo uvjerljiviji i argumentovaniji u pisanju naše istorije. To će takodje doprinijeti da se ja sjetim nekih ljudi koje sam neopravdano i nenamjerno izostavio i da korigujem neke datume u koje nisam danas siguran. Što se mene tiče, ja ću nastaviti da sudjelujem pisanjem u obogaćivanju našeg bloga, a nadam se od ljeta i da ću to pisanje oplemeniti i fotografijama koje posjedujem iz mojih i naših izviđačkih dana.
ći divnu ideju dvoje čestitih i upornih ljudi, naše Minkice i Veska, želim da dam svoj skomni doprinos održavanju i obogaćivanju bloga koji je posvećen nama, jednoj nezaboravnoj generaciji sarajevskih izviđača. Za moje prvo javljanje opredijelio sam se da nešto kažem iz istorije novosarajevskih izviđača, u onoj mjeri koliko mi to dozvoljava moje pamćenje. Pokušaću da ne budem patetičan i suviše emotivan, jer svako podsjećanje na izviđačke dane i ljude sa kojima sam se više decenija družio u meni budi višak emocija i nostalgiju. Pošto je vrijeme učinilo svoje, vrijeme koje neumitno prolazi, ali ipak jedino koje ostaje, sa ove skoro 50-godišnje distance teško je sjetiti se svih događaja, ljudi i datuma koji su obilježili ono što za mene predstavlja najljepše dane u mom odrastanju i mladosti. Negdje sam pročitao da je život ono što se događa dok smo mi zauzeti pravljenjem drugih planova. Ja ne znam šta su mnogi od nas planirali i šta im se događalo ovih posljednjih desetljeća, ali ja znam da sam u ovom periodu prošao kroz dosta lijepih i ružnih situacija, od kojih su se neke zaista i dogodile. Ovih ružnih ne želim ni da se sjećam, jer život je suviše kratak da bi se trošilo vrijeme na njegove loše strane. Zato, u ovom mom prvom javljanju, želim napisati nešto iz prošlosti, iz one prošlosti koja u meni budi lijepe uspomene i izaziva pozitivne emocije, koje su danas manje-više svima potrebne. Koliko mi moje trenutno pamćenje dozvoljava, ne mogu sa sigurnošću tvrditi koje sam godine postao izviđač. Znam da je to bilo proljeće 1957. ili 1958. godine. Ja sam stanovao na Čengić Vili, u takozvanim "oficirskim paviljonima". Na Čengić Vili su bile još samo dvije zgrade, takozvana "civilna" i "beogradska". U tom tako reći zatvorenom prostoru bilo je na stotine djece školskog uzrasta. Svi smo išli u dvije narodne osmogodišnje škole, koje su kasnije, 60-tih godina dobile i imena, Osnovna škola "Blagoje Parović" i Osnovna škola "Slobodan Vuković". Tih godina u Novom Sarajevu bilo je nekoliko raja, koje su bile prirodne skupine djece i omladine iz iste ulice ili kvarta. Tako su bile poznate i ponekad nepotrebno ozloglašene malteška i stanička, te raje sa Čengić Vile, iz Hrasnog, Švrakinog sela i Ložionice. Najveći dio slobodnog vremena provodili smo u prostorima između zgrada igrajući se nogometa, trule kobile, princa kralja i klikera. Tada nije bilo TV-programa, tako da smo veliki dio slobodnog vremena, ponekad do kasnih večernjih sati, provodili u pričama o fudbalu, filmskim glumcima i igrajući se kauboja i indijanaca. Sjećam se da su nam stariji, tada već srednjoškolci, pričali o svojim odlascima u grad, igrankama i odlascima na utakmice na stadion Koševo. Naš maksimalni domet, mislim male raje, bio je odlazak na stadion u "Dolini ćupova" – stadion Grbavica, gdje je igrao naš voljeni "Željo". Negdje u proljeće 1957. ili 1958. (ovo ću provjeriti kada prvi put odem u Sarajevo, gdje imam i slike iz tog perioda) Nino Božić, već momčić i srednjoškolac, dosta popularan i ugledan u našoj raji, predložio je da mi na Čengić Vili formiramo vod izviđača. Rekao je da on ide u školu sa nekim momkom koji se zove Mustafa Tetrevka – koji je izviđač, i da će nam on pomoći kod formiranja našeg voda. Mi, mala raja, tu ideju smo zdušno i bez otpora prihvatili, zato što je dolazila od takvog autoriteta kao što je Nino Božić i što je to bilo potpuno nepoznato i novo u našoj dječačkoj svijesti. Posebno nam je imponiralo to što izviđači imaju uniformu, što je za nas, oficirsku djecu, posebno bilo kultno i primamljivo. Poslije izvjesnog vremena pojavio se i Mustafa Tetrevka, koji nam je na ledini ispričao šta su to izviđači i čime se bave. Mi smo već tada bez velikih dilema i premišljanja prihvatili da se učlanimo u izviđače. Ja se sigurno u ovom trenutku ne mogu sjetiti svih imena članova našeg voda, ali sa sigurnošću znam da su tu bili: Slobodan Jauković, Miloš Tica, Branko Đurović, Doko i Nino Božić, Slobodan Šobot, Krešimir Pintarić, Slobodan Čomara, Sejo Arslanagić, Žarko Lopičić, Milorad Koprivica, Milutin Stojčević, Ozren Pavlović i drugi. Ja koliko znam, u tom periodu u Novom Sarajevu postojao je samo jedan odred izviđača, koji se je zvao "Mladi radnik". Mustafa Tetrevka je bio načelnik druge čete, načelnik odreda bio je Tomislav Beker a starješina odreda Jakica Gaon – direktor škole "Pavle Goranin" u Švrakinom selu. Na jednom od sljedećih sastanaka dali smo naziv vodu "Crni panter". Već u ljeto te godine išli smo na izlete na brda Obad i Hum, gdje smo učili kako se vežu čvorovi, koristi kompas i orijentiše u prirodi. Tada sam imao priliku da upoznam Tomislava Bekera. Za mene je taj čovjek tada izgledao kao Tito, jer je imao uniformu, maramu u dvije boje i dva zlatna čvarka na džepu izviđačke košulje. Ujesen iste godine dobili smo vodnu zastavu, koju je izvezla moja majka. Zastava je bila trokutasta od crvene i plave svile, obrubljena zlatnim gajtanom. Na crvenoj strani zastave bila je izvezena glava crnog pantera sa izražajnim bijelim zubima. Iznad glave pantera pisalo je zlatnim slovima: II vod izviđača "Crni panter". Na drugoj, plavoj strani zastave, pisalo je, takođe zlatnim slovima, II četa Odreda "Mladi radnik" – Sarajevo. Ja sam bio posebno ponosan na tu zastavu jer sam bio određen za zastavničara a i zastava je stajala u mom stanu. Iz tog perioda sjećam se smotre odreda "Mladi radnik" ispred škole "Pavle Goranin". U stroju nas je bilo stotinjak. Izviđačka uniforma bila je prava rijetkost u to vrijeme. Mislim da su u čitavom odredu bile samo 3-4 uniforme. Naredne godine za zimsko ferije odred je organizovao zimovanje na Bistričaku na Jahorini. Bilo je 20-tak izviđača iz nase čete, a bili smo smješteni u objektima "Vodovoda i kanalizacije". Dobro se sjećam pješačenja od željezničke stanice Pale do Bistričaka, po velikom snijegu, što je za nas bila prava avantura o kojoj smo pričali kasnije kao o jednom velikom izviđačkom podvigu. Naredne dvije godine išao sam na zimovanja na Pale, u okviru kojih su bile organizovane izviđačke škole. Naime, pokušali smo da izviđačku organizaciju proširimo u školama "Blagoje Parović" i "Slobodan Vuković", pa smo organizovali desetodnevo zimovanje za učenike ovih škola. U okviru zimovanja održavani su časovi iz orijentacije, izviđačkih vještina i izviđačkih igara. Ipak, najveći dio vremena provodili smo u skijanju i sankanju na Kalovitim brdima. Ova zimovanja su bila jako važna jer smo se mi izviđači iz Novog Sarajeva počeli sve više pojavljivati u gradu i družiti se sa izviđačima iz drugih dijelova grada. Tada sam prvi put sreo već poznate ugledne sarajevske izviđače, Agu, Alju, Ibrika, Hajrudina, Slavka, Gojka i druge. Ovi ljudi su mi kasnije postali uzor i primjer kako se voli organizacija i koliko se uz pošteno angažovanje može učiniti mnogo za opštu stvar. Mislim da je upoznavanje i druženje sa ovim ljudima presudno uticalo na moje višedecenijsko angažovanje u izviđačkoj organizaciji. Sa druge strane, zahvaljujući angažmanu i u izviđačkoj organizaciji, 1961. godine izabran sam za predsjednika omladine škole "Blagoje Parović". Naredne godine izabran sam u komitet Narodne omladine Novo Sarajevo. Posebno sam ponosan na to da sam 1962. godine bio delegat na V kongresu Narodne omladine BiH, održanom u Domu JNA u Sarajevu. Na tom kongresu, kao delegat Novog Sarajeva, bio sam u izviđačkoj uniformi. Ovo je jedan mali dio istorije izviđača Novog Sarajeva, naravno, iz mog već posustalog pamćenja. Nadam se da će i drugi aktivni sudionici u stvaranju izviđačke organizacije u Novom Sarajevu dati svoj doprinos pisanju naše istorije. Biće mi drago ako se neko javi sa nekim autentičnim dokumentom ili fotografijom iz ovih dana. To će doprinijeti da budemo uvjerljiviji i argumentovaniji u pisanju naše istorije. To će takodje doprinijeti da se ja sjetim nekih ljudi koje sam neopravdano i nenamjerno izostavio i da korigujem neke datume u koje nisam danas siguran. Što se mene tiče, ja ću nastaviti da sudjelujem pisanjem u obogaćivanju našeg bloga, a nadam se od ljeta i da ću to pisanje oplemeniti i fotografijama koje posjedujem iz mojih i naših izviđačkih dana.
Uz ono nezaboravno, tri puta ZDRAVO
Emir Omanović. Nastavak slijedi!
3 comments:
Dragi prijatelju,
u lutanju po netu, najednom mi je srce zaigralo od radosti i nostalgicne tuge za vremenom koje je proslo, a za koje me vezuju najlepse uspomene iz mladosti i nasih izvidjackih dana.
Jos uvek pokusavam da se setim dragih likova o kojima pises, a da budem iskren, i po nesto mi se desava i sa ocima.
Hvala ti na inicijativi, stojim ti na raspolaganju, sretno u Novoj godini i najlepsi izvidjacki pozdravi tebi, porodici i izvidjackoj raji koja se javi.
Tomislav Beker.
Dragi Tomislave, bilo bi lijepo da nam javis tvoj e mail ili da nam se javis na nase e mailove: veskovic@yahoo.com; cobertopic@gmail.com kako bi uspostavili saradnju na blogu. Pozdrav od Veska koji je dolazio kao mali djecak u Gundulicevoj ulici gdje si nekada stanovao. Javi se svakako!
Dragi prijatelji,
izvidjacka raja, ostaje raja do kraja i to je najlepse sto sam poneo iz tog vremena. Kad odem u Sarajevo, oci su mi pune suza zbog svega sto se ispodesavalo u predhodnom vremenu.Neki zli ljudi su pokusali da uniste sve sto smo imali lepo, a granatama su porusili i kucu u kojoj su stanovali moji roditelji. Ali bez obzita na sve, zivot tece dalje, stalno pevusim ,,Sarajevo, ljubavi moja,, godine prolaze i sretan sam sto se nas grad obnovio i sto u njemu zive ljudi koji ga vole, skoro kao i mi.U stalnom sam kontaktu sa Branom Djamonjom, a popio sam par kafa sa Kicom i Gojom. Citav radni vek sam proveo u pancevackoj Azotari i sad sam vec dugo penzioner.Bavim se radom u NGO, posebno u potrosackoj organizaciji, po malo pisem edukativne materijale za njih i koordinator sam Ncionalne organizacije potrosaca Srbije. www.nops.org.yu www.consumer.or.yu
Sad zavrsavan knjigu o zlosrecnoj sudbini Sinagoge u Pancevu, koja je prvo srusena a prosle godine i izgorela.Stariji sin mi zivi u Beogradu i bavi se elektronikom, cerka zivi u blizini Panceva, a mladji sin zivi u Tel Avivu. Razvejani smo po svetu, ali u srcu je uvek nase Sarajevo i multietnicnost nase raje kojojse nisu mogli isprati mozgovi jer smo u izvidjacima naucili da se volimo,postujemo i cenimo, bez obzira na razlicitosti koje su nam neki zli ljudi pokusali da nametnu, kako bi nas sve zavadili i vladali.
Sacuvao sam neke fotografije iz naseg vremena i poslacu vam ih, cim ih pronadjem.
Moj e-mail je toma.beker@gmail.com
Srdacan pozdrav izvidjackoj raji ma gde se nalazila.
Ostajemo u kontaktu.
Vas Tomislav Beker.
Post a Comment