NOVA RUBRIKA "GALERIJA USPOMENA"

NOVA RUBRIKA „GALERIJA USPOMENA“

Naš dragi Bećko dao nam je sjajnu ideju za novu rubriku. Očigledno imamo više fotografija nego blogera koji su radi da napišu nešto. Šteta da trenuci uhvaćeni fotoaparatom „trunu“ zbog toga u arhivi. Pošto slika govori više od riječi, možda će potpisi pod slike u našoj galeriji uspomena ponukati neke koji se prepoznaju na njima da napišu riječ-dvije. Evo kako smo mi to zamislili: odredimo rok do kada skupljamo slike iz 50-tih, za početak (podijelili bi smo ih po dekadama, dekade po godinama a godine po akcijama), redakcija bi ih poredala po navedenoj metodologiji i objavljivala po dvije-tri odjednom. Važno je da pošiljalac navede ko je na slici, koje godine i na kojoj akciji je snimljena, a mi bismo pozvali sve sa slike da se jave i daju svoj dodatni komentar, asocijaciju, prepoznavanje...
Rok za slanje slika iz 50-tih, redakciji na već objavljivane poznate adrese, neka bude 20. mart.

Uključite se!

GDJE SU, ŠTA RADE?

Sa snježne Jahorine 23. 02. ove dvije fotografije nam je poslala Iskra Dugonjić. Javlja da su se sa svojim školskim drugarima iz Sarajeva i iz regiona sastali ovog puta na Jahorini. Šta drugo kazati, već da su nekadašnji članovi "Boriše" uvijek zajedno.

Svi skupa ispred jednog od restorana.

Iskra Dugonjić, Željko Majstorović i Snježana Cerić

HAJDE DA ZAPJEVAMO

Još malo o Oljinoj pjesmarici.
Objavljena je povodom održavanja II smotre SI Jugoslavije, 1957. godine na Palama. Ovo je, možda, najbolje organizovana smotra.

Interesantan je sadržaj i napomena uz njega.

LET, LET, LET ... – ŽIKA MIKA

Sitni dečko Žika Mika doš'o je u jato.
Pita njega vođa jata: "Šta bi htio, bato?"
"Čuo ja sam: let, let, let, vidio igara pet –
poletarci, oh veselja, to je moja želja".

"Dobro, druže", vođa veli, "a šta drugi kažu?"
poletarci povikaše da se oni slažu.
"Poletarci, trk u krug", viknu vođa, stari drug,
al' to Žika nije znao, pa je na nos pao.

Nos mu posta crven jako, k’o da mu se ruga,
i pobježe Žika Mika daleko iz kruga.
No za njime let, let, let, potrča dječaka pet, maramicom nos mu vežu, pa ga čvrsto stežu.

Dani jure, tri su prošla, već je Žika starac, u krug trči k’o bez glave, jer je poletarac.
Smješka mu se prvi let, sad je njegov c'jeli svijet, marama mu oko vrata, divne boje jata.

.

IZ NAŠE ISTORIJE

Planiralo se u martu 1991.

U "Izviđačkim vijestima" koje su objavljene krajem mjeseca marta 1991. Izvršni odbor SIBiH je planirao odr žavanje naredne škole za načelnike odreda (XXI klasa). Evo prilike da se podsjetimo na to vrijeme. Posebno bi nas interesovalo da se jave neki polaznici te škole ili članovi delegacije koja je putovala u posjetu poljskim harcerima.

KOLIKO JE VODE PROŠLO OD TIH NAŠIH DOŽIVLJAJA

KONAČARI (Datum: 2. – 7. august 1958.)


Opet sabijam opremu u telećak. Konačar sam na sreskoj izviđačkoj školi u Podgrabu. Podne je. I muhe se na oknima umrtvile od vrućine. Umjesto ručka tutnuh među ostale stvari malo marmelade i komad pogače. Nikog od ukućana na vidiku. Pred kapijom, na kamenu, sjede moj mlađi brat i drug iz raje, Zdravko Mičić. Dadoh im „Moravu“, jednu jedinu koju sam imao, i skotrljah se niz Bjelave.
Pred ekonomatom Saveza, kod hotela „Evropa“ dočeka me brdo opreme i kuhinjskih namirnica: poljski kreveti, šatori, komplet kuhinja, sanduci sira, ćebad, bure ulja, brašno. Sve je spremno za utovar, samo se čeka kamion da dođe. Ubrzo je stigao i kamion... Trebalo nam je dosta vremena da utovarimo sve što je ekonom Soko pripremio. Krenuli smo put Podgraba.
Gura uz brdo i serpentine trotonski „Čepel“, pun do vrha, a na vrhu nas četvorica: Šiške, Čamo, Vega i ja. U kabini je Ljubiša, vođa ovog konačarskog tima. Četiri člana tog tima ispružili sve četiri, prepustili se suncu da im pali gola prsa i tabane. U dolini ispod naše putanje, tražeći osvježenje na obalama Miljacke, ostaje grad.
Poznajem svaku okuku na ovoj cesti, često sam se kotrljao njome u ovom svom izviđačkom živovanju.
Dobro gura „Čepel“. Na Palama smo stali da bi „Čepel“ ohladio svoj užareni motor, šofer da bi salio jednu ljutu, a mi da protabanamo malo da bismo istegli utrnule krakove.
U Podgrab, na Mitrovu livadu, stigli smo kasno popodne... Izvalili smo žičanu ogradu i kamion utetura na livadu na kojoj ćemo podići logor. Istovarismo opremu i namirnice, oprostismo se sa šoferom i on ode zajedno sa „Čepelom“.
Bližila se večer. Podigli smo mali logor od tri šatora, ubacili u njih pet kreveta i dosta ćebadi. Osigurali smo opremu od nezvanih znatiželjnika, podigli jarbol i zastavu i naložili vatru.

(Bećko Gribajčević i Fuad Šišić na poljani u Podgrabu)

Zatim smo se oprali na izvoru i skuhali čaj. Zašto ne bismo i halvu napravili?! Šerpa je tu i brašno i ulje i šećer. Uskoro se od vatre širio miris prženog brašna. Dugo smo sjedili kraj vatre, pili čaj i, naravno, jeli halvu i pjevušili, ako se to može tako nazvati s obzirom na mogućnost naših glasova. San nas poče savladavati. Dogovorismo se o redoslijedu straže i povukosmo u svoje „apartmane“. Ostao jedino stražar kraj vatre i halve.
Ujutro su stigli izviđači i planinke, oko stotinjak njih, i svi su okusili halvu. Ono veče, kad se ta halva rađala pri škrtoj svjetlosti baterije, natrpali smo preko mjere ulja u šerpu. Onda, da bismo izravnali odnos ulja i brašna, dodali još brašna. Sad je brašna bilo suviše, pa smo opet dosipali ulja, pa opet brašna i eto, vagon halve napravismo i ispekosmo i njome zabetonirasmo crijeva stotini izviđača.
Nazdravlje, konačari.


Nastavlja se.

Bećko

A SAD, ZAPJEVAJMO!

Lepo zvuči ono Čika-Jove Zmaja: ’’Pesma nas je održala...’’, ali na izviđače se odnosi samo delimično. Uz izviđačke pesme smo odrasli, družili se, slavili, voleli, tugovali, učili... Pesmom je bio prožet naš život, naše pesme su nas obeležavale. Izviđačke pesme su IZVIĐAČKE. Već je prošla blogom ideja da se zabeleže, otrgnu od zaborava.
Takmičenje u pevanju u kom sam nedavno učestvovala kao član žirija, raspevani izviđači, od četiri do sto četiri godine, pokrenuše me. Dobila sam dosta materijala da pokrenemo ovu novu rubriku.
Stari izviđač čika Toza Mostarlić, kako ga izviđači zovu, skupio je mnogo pesama, napisao note, harmonije, sprema se da objavi zbirku. Nešto od tog materijala ću i ja ovde objaviti. Naša Olja Đurašković u svojoj izviđačkoj arhivi je sačuvala zbirku pesama objavljenu u Zagrebu 1957. god. Zbirku je dala meni, a svim SA-IZVIĐAČIMA, posebno Čičinim brđanima, šalje mnogo izviđačkih pozdrava. Dobila sam pesme i od mojih unuka izviđača, još neke ladice ispreturala, a nadam se da će mi i ostali izviđači pomoći, a posebno Zlaja Lučić, koji je davno napravio zbirku pesama, ali nju još nemam.
Ovako sam zamislila: tekst pesme, note i audio ili audio-video zapis. Suv tekst, pa i sa notama, ne znači mnogo, mora se čuti melodija.
Ja više ne pevam kao nekada, ni jedan instrument ne sviram. Počinjem sa Himnom logorskoj vatri – Plamen se diže. Nisam baš zadovoljna audio-zapisom, ali naredni će biti bolji. Ako uz gitaru (muziku), malo boljim glasom, uz pomoć drugih izviđača, neko napravi bolji zapis, pa mi ga pošalje, ja ću rado zameniti ovo što ću vam sada otpevati.
Postovi će biti kratki, sa jednom ili dve pesme.

Oljina pesmarica:

ZAPJEVAJMO !

“PLAMEN SE DIŽE” – Himna vatri

Plamen se diže, a iskra sipa
I slušaju nas jela i bor.
Dok iz daljine miriše lipa
bratimskih grla čuje se poj.

Planino mila, lučo slobode,
ti si nam bila zemaljski raj.
Doline mile, vaše su vode
za braću bile vilinski gaj.

Zakunimo se imenom majke,
da ćemo bratstvu krčiti put.
Drugarstvo naše nisu tek bajke
već čelik skovan u borbi ljut.

Nek iskra vrca, a naše vatre
nek pale srca da bukne plam!
Kliknimo kletvu: nek narod satre
svakoga koj’ nam nanosi sram.

OTIŠAO JE NAŠ ŠTEF

Iz tebe je, dragi Štef, zračila neka prirođena plemenitost. Dobrota sa osmijehom, ustrajnost, efikasna i nenametljiva volja da se pomogne svakom... Takva slika ostaje trajno i pomaže da se prevlada beskrajna tuga zbog tvoga odlaska.

In memoriam Stevanu Štefu Kovačini

POSLJEDNJA LOGORSKA VATRA

Bliži se posljednja logorska noć, noć ispunjena suzama, noć rastuženosti, kao i svaki rastanak.
Zapalismo logorsku vatru. Himna. Iskre, nošene vjetrom, polete, malo zasvijetle i onda se ugase, tiho kao naših sedamnaest noći.
Ogranci Vučeva, ponosne stijene obasjane suncem kad se ono rađa: Košur – malen i tih, Volujak – dalek i tako nestvaran, zgarište naših logorskih vatri, eho naše pjesme, čuvaju spomen našeg drugarstva i ljubavi. A Sutjeska teče i sa njom odlaze pozdravi naše najljepše noći, naše posljednje logorske vatre, upućeni ovom prelijepom ambijentu koji okružuje Tjentište .
Sve su naše noći lijepe. Da, lijepe su, ali je posljednja logorska noć ipak nešto drugačije. Možda je i pretposljednja najljepša, možda zato što je neko položio zavjet ili, pak, noć u kojoj plane iskra naših osjećaja. A noć tiho odmiče. Vatra se gasi, pjesma zamire. Povečerje je. Riječ na koju tada najmanje mislim dolazi neželjena i poželimo tada, duboko u sebi, da se taj zvuk pištaljke izgubi ili, prosto, da dežurni zaboravi da najavi povečerje.
Vatra se gasi. Neko baci pogled na njen žar, neko na snježni Volujak, a neko pogledom traži poznati pogled.
I tako prolazi posljednja noć. Posljednji stihovi naših pjesama tonu u noć i lagano se gube. Osjetih tada tihu tugu, ostadoh zagledan, duboko opčinjen tim prizorom. Pomislih: na Milinklade, na druga, na drugaricu, na zbor, na zastavu koja vijori na jarbolu, na Sutjesku i njenu ljepotu. Tako zanesen i zaspiš.
Straža obilazi logor, obiđu vatru koja se polako gasi, ne diraju je, možda baš zato što je posljednja. Svanuće dan, ostaće za nama Tjentište. Izgledaće ljepše nego ikada, a mi moramo ići.
Posljednja logorska noć vječno će sjati, podsjećajući nas na naše najljepše dane.

N.D., III četa
(Izvod iz izviđačkog lista "Sutjeska" sa III sreske škole na Tjentištu 1963. godine, gdje je naš Štef bio jedan od rukovodilaca)

Hvala ti, Štef, za sve sto si učinio za našu organizaciju.
Sarajevski izviđači