IZ DNEVNIKA NAŠIH SRCA…

Poslije dugog vremena sam otvorila naše stranice i ugledala da na spisku načelnika Čičinog odreda nedostaje Nećko Dizdarević (bio je načelnik prije Zlatana Lučića). Hajde, rekoh, da i ja budem vrijedna i pošaljem vam makar tu malu dopunu i informaciju.
Opet sam "zaglavila" do nekih doba čitajući naš blog – među nama rečeno, to je jedan od razloga što si te trenutke nježnog podsjećanja i nostalgije za najljepšim trenucima mladosti ne dopuštam tako često.
Mnogo me obradovalo Ljišino, Ginino i Markino javljanje, a valjda ćemo dočekati i Gunđu. Naravno da sam s pažnjom i osmijehom iščitala sva Goranina sjećanja i asocijacije – ona je zaista živa enciklopedija naših izviđačkih dana. Uzgred, sudeći prema tome o čemu Marka piše, moglo bi se desiti da sam ja bila načelnica na Boračkom 1969. Nisam sigurna, znam samo da me grlo opasno boljelo, a je li od pjesme ili od "uvođenja reda" – toga se više ne sjećam.
Zato mi se zasjekla u pameti rečenica čika-Gojka, kada mi je, objašnjavajući šta su nam dužnosti, šta se smije, a šta ne smije, rekao: "Lutko, zapamti, ovdje je zabranjeno zaljubljivanje!!!" Bilo je to na zimovanju 1962. ili 63, u jednoj malešnoj planinarskoj kućici, negdje iznad Viteza ili Srednjeg. To da teta Zvjezdana i ja (u tandemu) nismo koristile navedenu pedagogiju, jasno je iz Goraninih opisa smotri i logora samo koju godinicu kasnije. Dakle, sa zadovoljstvom joj prepuštam da i nadalje citira dnevnike naših srca.

Goranka Mirić-Oljača

IPAK JASNO PAMTIM - Bećko Gribajčević

Ipak, jasno pamtim dan kada sam prihvatio poziv da stupim u izviđače, a to je i dan kada sam prvi put sreo Slavka Butinu. Bilo je to u jesen 1955. godine. Bio sam učenik jednog od tri odjeljenja šestog razreda Prve klasične gimnazije. Bili smo prva generacija ove gimnazije.
Dotada nije nam bilo poznato da postoji izviđačka organizacija, a još manje da među nama ima izviđača.

Jednog dana, na velikom odmoru, Vlado Sultanović-Cako i Fuad Šišić-Šiške pozvaše nas da nakon završetka nastave ostanemo u školi i da se okupimo u likovnom kabinetu na zadnjem spratu gimnazije, ali nam nisu htjeli reći o čemu se radi. Zahvaljujući znatiželji koja nas je osvojila, naš odziv je bio poveliki. Žamor u prostoriji je utihnuo kada je pred nas istupio Cako. Očekivali smo da ćemo čuti nešto uzbudljivo, ali nakon njegovih prvih nekoliko rečenica ponovo se čuo žamor kao odraz razočaranja većine prisutnih. Cako je u najavi objasnio da su on i Šiške članovi izviđačke organizacije i da su po zadatku sazvali ovaj skup da bi nam predstavili šta je ta organizacija, kako bismo i mi poželjeli da postanemo izviđači.
Žamor se ubrzo utišao, jer je Cako ponovo privukao našu pažnju najavom da je među nama jedan veoma interesantan gost, osnivač izviđačke organizacije. Svi smo se osvrtali tražeći pogledom tog gosta, ali nije ga bilo. Zatim se ponovo čuo Cakin glas: „Ovo je drug Slavko Butina“. Svi se okrenusmo prema školskoj tabli nasađenoj na tronožac, smještenoj u ugao, iza koje se teatralno pojavi odrastao čovjek u uniformi sa dvobojnom maramom oko vrata, za šta smo kasnije saznali da je to izviđačka uniforma koju nosi svaki izviđač. Nastup Slavkov izazvao je i smijeh i pažnju svih nas, prije svega jer se sve vrijeme krio iza table, gdje se i presvukao u uniformu, i zato što je pred nas izašao kao na pozornici. (Nakon što sam bolje upoznao Slavka, uvidio sam i naklonio se njegovom stilu nastupanja i komuniciranja sa djecom i omladinom, bio je uvijek zanimljiv i sugestivan, poštovan i voljen.)
Slavko nas je privukao i prikovao za stolice. Veoma vješto i slikovito nam je prikazao izviđače, kako su organizovani, kakva sve uzbuđenja nas očekuju ukoliko stupimo u organizaciju. Mislim da je svemu tome dosta doprinijela izviđačka uniforma na njemu.
To je bilo dovoljno da nas nekolicina stupimo u odred „Slaviša Vajner-Čiča“. Ja sam primljen u vod „Vidra“, II četa „Igmanska“.

Slijede novi prilozi, sa našim pozdravom ZDRAVO!

Bećir Gribajčević

MOŽDA NISTE ZNALI

U odredu izviđača "Miljenko Cvitković"

starješine odreda bili su:

1. Vojmir Baukard,

2. Stojan Mičić,

3. Bećir Gribajčević,

4. Zvonko Jeličić,

5. Šaćir Čišić

6. Smiljka Barač......

a načelnici odreda bili su:

1. Bećir Gribajčević,

2. Midhat Buljubašić,

3. Mladen Stijačić,

4. Jasenka Mujkić,

5. Biljana Čišić,

6. Zoran Hajdarević-Žorž,

7. Javor Butina...

EVO ME VAMA

Dragi moji izviđački prijatelji,

Javljam vam se sa velikim zakašnjenjem i grižnjom savjesti, jer sam zatajio u ispunjavanju svog već davnog obećanja datog Vesku.
Dugo nosim teret na duši, naslagan i prije vaših poziva, kritičkih opaski, „potjernica“, niza poziva i upita pristiglih sa više adresa. S vremenom sam uvidio da se za svakim od njih krije veliki entuzijazam i iskreno htijenje da se sačuvaju dragocjene uspomene na lijepu i uzbudljivu mladost.
Zato me i grize... nemoguće je o svemu tome napisati toliko koliko sav taj najljepši dio života zaslužuje, a znajući da griješim, nisam se htio i niti mogao toga odreći.
Kako je prolazilo vrijeme, teret mi je bio sve teži. Bio sam na trenutke zdvojan, premda nisam želio okaljati obraz, nisam znao hoću li vam se ikad odazvati, a opet, bio sam svjestan da svi mi u sjećanjima tražimo sebe i da to ne mogu onemogućiti i ostalima, i ne mogu da vam se ne obratim. Shvatio sam da mogu potpuno zakasniti lutajući po nacrtima i bilješkama koje sam prevrtao u glavi baveći se pitanjem kako vidim sebe u razradi teme koju ne želim da promašim. Ubijedio sam sebe da je bolje išta nego ništa, rješenje sam našao u odvajanju odlomaka iz rukopisa svojevrsnog dnevnika koji sam vodio u periodu 1956. – 1961. godine, mada znam da to nije sasvim ono što sam od samog sebe tražio.
Šta sam od sebe tražio ?
U izviđačku organizaciju pristupio sam krajem 1955. godine. Bilo mi je 16 godina. Od tada pa do maja 1992. godine, punih 36 godina, aktivno sam djelovao u izviđačkoj organizaciji, a kao najvrjedniji svoj angažman i provedene godine smatram učešće u životu i radu odreda: „S. V. Čiča“ (3 godine), „Miljenko Cvitković“ (6 godina) i „25. maj“ (16 godina).
Tražio sam od sebe da, za posjetioce bloga, po hronološkom redu ispričam izviđačke doživljaje tokom svih tih godina, kako sam vidio rast izviđačke organizacije, a da u žiži tih priča budu ljudi za koje sam se najviše vezao i s kojima sam se najviše zbližio, koji su na mene ostavili neizbrisive utiske, a među kojima, nažalost, nekih više nema.
U pokušaju da odmotam cijeli film spoznao sam da je to nemoguće, „traka se iskidala“, neki dijelovi moga sjećanja su izblijedjeli. Postepeno mi je postalo jasno i zašto je tako. Prošle su, naime, već i godine.

Poštovani posjetioci bloga, ne znam jesam li istaknutim razlozima pred vama opravdao svoje oklijevanje i zaboravnost. Obećavam da ću marljivo nastojati da nadoknadim propušteno. Sve skupa srdačno vas pozdravljam.


Bećir Gribajčević-Bećko

GININE "ASOCIJACIJE NA ASOCIJACIJE"

Svaki moj ulazak na internet je obavezno pogledati šta se dešava na Blogu. Nisam ljubitelj pisanja, više volim čitati, a ni pričanje mi nije mana. Znam da mi je na Vrdniku – Fruška gora 1966. – pri polaganju izviđačkog kurira najteže palo to što smo morali šutiti ali, srećom, snalazili smo se prstima. Vrdnik pamtim i po Coberu, u koga su mnoge planinke bile zaljubjene (izvini, Cober, ja sam “patila” za nekim drugim). Možda sam zbog toga imala privilegiju da mu slamkom "čačkam" uši uz zavidne poglede obožavateljki i tiho šaputanje "...daj da se zamijenimo – on spava, neće primijetiti...". Ne mogu se sjetiti da li mu je više godilo škakljanje po lijevom ili desnom uhu. Mnogo je godina prošlo a i Alzheimer se približava…

Sljedeće godine, 1967, na kursu za vodnike koji nam je držala Goranka, izbačena sam sa časa – vjerovatno zbog priče. Ali to mi nije smetalo da osnujem vod “Bambi”, koji nije predugo trajao jer sam ja strašno željela i uspjela da se vratim u “Popaj”. Tada su cvjetali vodovi: Jasnine "Bubamare", Goranine "Krepule". Maskotu “Krepula” sa onom koskom na glavi godinama sam crtala na svim mogućim predavanjima na faxu, a kasnije nastavila svojoj i tuđoj djeci. Moje curice su rasle uz naše pjesme. ”Poletarac Žika Mika” bila je omiljena pjesma, koja se bezbroj puta ponavljala na svim našim dužim putovanjima.

Listajući po mom dnevniku, naišla sam na izuzetno važan – specijalno podvučen podatak – Sanela, Darija i ja smo zauzele treće mjesto na takmičenju čvorologije 1967. na logorovanju na Zabrđu , na kome nas je Caca iz bratskog beogradskog voda “Gazele” totalno sredila.

Zimovanje na Vlašiću 1968. pamtim po toplom domu i ne sjećam se da smo se pretjerano brinuli što smo zavejani. Ovaj isječak iz "Politike" prilijepljen je uz komentar da mi nije jasno što su se svi uzbudili kad je nama bilo super. Gvardinu izvedbu kese Dese, Agnese i Milese iz kultne dječije TV-emisije “Na slovo, na slovo” i sada pjevušim. Specijalno zapisana je i nadrealistična pjesma Goge Marjanovića "Mačak u Expresu" – potpisana pseudonimom Sv. Mihajlo Zabrdski (svi zainteresovani mogu je dobiti mailom).

Na Boračko jezero sljedeće 1969. godine stigli smo Snježa i ja sa zakašnjenjem nakon osvojenog trećeg mjesta na krosu. Donijele smo pehar i specijalno dočekane. Sada smo već gimnazijalci, ozbiljno zaljubljeni.

Bila su to divna vremena, predivna druženja, a sada krasna sjećanja.

Emica i Sanela (“sijamske bliznakinje”), Slađa, Ribizla, Darija, Ljisa, Mia, Gorana, Snježa, Mira, Goga, Ljilja P., Jasna i Azra, Mila, Ćamil, Špico, Benko, Zlatan, Cober, Mile... mogla bih nabrajati do zore. Izvinite svi koji ste izostavljeni – imena nisu bitna. Svi ste bili dio mog sretnog, bezbrižnog, mirnog odrastanja i sretna sam što sam bila dio toga. Postajem nostalgična, što je znak da moram prekinuti, jer ću se rasplakati.

Na kraju, dragi izviđači, ako vas put navede u Svetu Zemlju – Izrael, obavezno svratite da obnovimo semafor i čvorologiju.

Vaša Gina Kabiljo-Kovačević

NAŠ VEHBIJA

Da li ima izviđača ili planinke Sarajeva, pa i šire, koji ne zna ili se nije susretao sa Vehbijom Đonlagićem? Siguran sam da nema. Naš dobri Vehbija ili Vemblija – Vehbo ili Đonlaga, kako smo ga zvali, cijeli svoj život posvetio je izviđačima. Postao je član izviđačke organizacije još davne 1953. godine kao član kluba II “Jezero” prvog sarajevskog odreda “Mlada Bosna” (vidi prilog na blogu od 14. 04. 2008) i cijeli život bio je vezan za našu organizaciju. Čak i profesionalno, jer je dugi niz godina radio u Domu izviđača na Mejtašu kao jedan od prvih upravnika.

U to doba za nas, mnoge izviđače Sarajeva, bio je RENESANSA.
Uveo je neke nove standarde u idejno kreativno rješavanje izviđačkog života.
Ostavio nam je u sjećanju niz amblema sarajevskih (i drugih) odreda, amblema sa smotri, akcija, čiji je autor i realizator bio Vehbija.

(prikazani su samo ovi amblemi, dok ćemo ostale koristiti za druge priloge – op. redakcije bloga)

Nije Vehbija poznat samo po amblemima. Daleko od toga. Vehbija je bio scenarista, scenograf i režiser mnogih izviđačkih skupova, priredbi, kao i idejni autor mnogih objekata koji su služili svima nama na velikim akcijama (kapije, osmatračnice, ograde…).

Njegova nadarenost i smisao za lijepe stvari možda su bile odrednice da se naš Vehbija u srednjim godina života odlučio da upiše Akademiju za likovne umjetnosti, koju je sa uspjehom završio. Osim svoje profesionalne obaveze u radnom odnosu u Domu izviđača, Vehbija je autor niza zapaženih kreacija slika (u raznim tehnikama), statua i drugih umjetničkih radova, koji i danas krase mnoge zidove sarajevskih izviđača.

Veliki je zaljubljenik voda – fontana. U nekoliko gradova bivše nam zajedničke domovine njegove fontane ukrašavaju ambijent istih.
Uz svesrdnu pomoć svoje životne drugarice Nafe, sa kojom je prošle godine proslavio 50 godina braka, te porodice (sin Zlatko, unuk Mak i unuka Adna), Vehbija svoje vrijeme od penzionisanja provodi u svom ateljeu u Sarajevu, Ulica Patriotske lige bb kod stadiona Koševo (zid do nekadašnje kuće Ljubiše Jakšića).
Kako nam godine pritiču, tako i naš Vehbo pomalo pobolijeva. Ali ne da se moj STARIJI BRAT.
Siguran sam da bi svaka posjeta našem Vehbiji bila dragocjen susret sa dragim
prijateljima.

(kod kamina u starom domu na Palama)

(Sa Alijom Melezom i Slavkom Butinom)

Vaš Midhat Buljubašić–Šilja

IGRAM SE ASOCIJACIJA 6

(pise Gorana Jovanović)

Zar još samo dva logorovanja? Da...

1969. Smotra na Boračkom jezeru – E, stvari postaju ozbiljne... Već smo završili drugi gimnazije, četa u Drugoj gimnaziji jaka, moja generacija postaje glavnina odreda „Slaviša Vajner Čiča“... Vodovi „Cvrčak“, „Krcko“ i „Leptirčići“ skoro u punim sastavima na ovoj Smotri SIBiH-a. Mnogim gimnazijalcima koje smo mi „stari“ zavrbovali, prvi logor... I ljubavi su tog ljeta postale ozbiljnije. Starješina logora, koliko se sjećam, teta Zvjezdana, načelnik Ibrulj Ranko Špico, čitaj, više slobode. Čika Gojko nešto važno u štabu Smotre (starješina?), Zlatana ni na mapi. Ne sjećam se našeg strogog načelnika na toj smotri. Jer da su njih dvojica bili u blizini, teško da bi se dogodilo „na parove razbroj's“, kao što se dogodilo. Ali, opet viška planinki! Valjda smo mi bili jedini odred u kojem se to često događalo.

U naselju „Romanija“ nalaze se odredi „Slaviša Vajner Čiča“, „Miljenko Cvitković“, „Sava Kovačević“ (načelnik moj kasniji kolega u novinarstvu i dragi drug Dževad Tasić) i „Braća Ribar“ iz Semizovca. U ovim asocijacijama neće biti puno upitnika jer je preda mnom moj uredno vođen dnevnik voda „Cvrčak“.

Zbog gore navedenog pojačanog zaljubljivanja, u logoru je uređeno „Mislilište za zaljubljene“, odmah pored panoa za naš list “Zvono crvene krave“, autorska ideja Mladena Ovadije-Gvardijana.

Evo, zvanično, crno na bijelom: Mia Kordić dobila je nadimak Tumba Johanson u ponedjeljak, 14. jula 1969, trinaestog dana logorovanja na Boračkom jezeru: „Čiča“ je, na čelu s Miom, osvojio šampionat Smotre u igri „Između dvije vatre“, veoma sličnoj rukometu, u kome je tada rečeni Tumba Johanson bio neprikosnoveni autoritet.

Listam požutjelu vodnu teku (više knjigu) voda „Cvrčak“. Dnevnik sa Boračkog umalo me je rasplakao... Pa to je bilo prije skoro 40 godina! Takmičenja, polaganje zvijezda, vještarstava, logorske vatre i puno, puno mladalačke radosti i smijeha. A onda... „Logorske noći, divno ste sjale...“ – posljednja logorska vatra i jedna od najljepših izviđačkih pjesama. A sutra: „Logor naš sad evo već se ruši i uskoro kući ćemo poć, al će od nas svak u svojoj duši sjećati se njega dan i noć. Hajmo sad, drugovi, logor naš rušiti...“ – najtužnija izviđačka pjesma. U dnevniku piše: „Kako tužno zvuče ove riječi među srušenim šatorima i poleglom travom na mjestu gdje je nekad bio logor, gdje smo se zajedno smijali i radovali suncu...“ I još jedna tužna rečenica na željezničkim i autobuskim stanicama: „Izviđači i planinke – mirno! Logor (zimovanje) je završen. Zdravo“ – ZDRAVO !!!

P. S. Na početku sam spominjala prve prave ljubavi a u vodnom dnevniku ni riječi o tome! Koja diskrecija s moje strane! Ali sa stranica provejavaju neka imena u tom kontekstu, pa ću ih nabacati, a ko je od njih bio s kim... Dakle: Šerif Ustamujić, neki plavooki i bradati Bora iz Beograda, Marka, Neno Đurkin, Slađa Levi, Snježa Tvrz, Gina Kabiljo, Iris Devetak, Goranka Mirić... Pa vi rasporedite! I još nešto: ako neko ima neku sliku s ovog logorovanja, molim da je ubaci na ovaj post! I na kraju:

1970 – Peti zlet bratstva i enotnosti Bled – za mnoge od nas iz generacije posljednje logorovanje – prve naučene slovenačke riječi: Peti zlet bratstva i enotnosti je odprt (pa zaprt) i Prosim lepo, lahko dobim eno sedam in pedeset (cigare 57). Nova naučena pjesma: Makedonsko djevojče, kitka šarena... Položena i III zvijezda, teta Zvjezdana nas ukebala da pušimo kod latrina (navika iz gimnazijskog WC-a). Još jedan Zlatanov „biser“ – zbog polaganja III zvijezde nas nekoliko je propustilo predivan izlet na Vogel (do danas nisam bila tamo). Nenad Jovanović-Čvoka dobio novi nadimak – Ripa. Upoznali narodnog heroja Ratka Vujovića-Čočeta. Posjetili rodnu kuću Franca Prešerna. Prilikom posjete ostrvcetu u Bledskom jezeru „krstili“ smo ga imenom „Cvrčkov čuperak“ u čast naša dva voda „Cvrčak“ i „Plavi čuperak“. S nama su na ovom logoru prvi put bile „Gazele“, naš istureni beogradski vod, koji su formirale Caca, Vesna Birovljev i Slađa Levi, naše planinke iz Beograda koje su to postale po sarajevskoj rodbinsko-prijateljskoj liniji. Pošto je Vesna Birovljev rođena 6. jula, uvijek rođendan slavi na logoru. Maša dobio novi nadimak – Pitagora, a čika Dule, nastavnik iz „Čičine“ škole, „Medicinka“ (zbog stomaka, naravno). To je sve čega se sjećam s Bleda, osim još malo kupanja na Savici (Mia upala obučena) i mog prvog kupanja u bazenu... Bilo je to ljeto poslije završenog III gimnazije. Moje posljednje izviđačko ljeto...

(na posljednjoj slici su, s lijeva na desno: Miroslav Topić-Cober, Blaža iz Slavonskog Broda, Jasna Ibrulj-Šantić i naš dragi Karamehmedović Ćamil-Keki na bazenu na Bledu)