PROVJERA MEMORIJE

U kontaktima sa posjetiocima bloga nerijetko se dešava da čujemo i ovo: "Ne znam šta mi je, jednostavno ne mogu da se sjetim nekog perioda, mjesta, datuma i ličnosti". Znam da bi naš Dado u svom stilu rekao: "Ko vam je kriv, kada već ne jedete bijeli luk ili ne pijete Omega 3 tablete..."

U periodu dok nam se ne jave pojedini naši drugari (nećemo ih imenovati – sami su to najavili), dok se održi iznenadni skup nekadašnjih sarajevskih izviđača i planinki u subotu uvečer (koja slijedi), dok ne dobijemo dosta novih priloga, hajde da se igramo PROVJERE NAŠE MEMORIJE.

Prvi put objavljujemo ovu fotografiju iz prošlog stoljeća, pa vas pozivamo da je dobro pogledate. Na njoj se nalaze nama znani naši prijatelji, dakle pažljivo je pogledajte !




Ko su ovi veseli momci?


Molimo sve posjetioce bloga da svojim komentarima (kliknite na tekst "Comment" ispod priloga) pokušaju dati imena likova na slici.

KO JE VIDIO OVOG ČOVJEKA?

Zove se OHRANOVIĆ ZIKRET zvani GUNĐO. Član je kluba brđana "Bratstvo" odreda "Slaviša Vajner Čiča". Poznat je po obećanjima da će se javiti na blog po principu "obećanje ludom radovanje". Ne odgovara na mailove. Zadnji put se javio Dadi Kanaderu. Nekada je dobro govorio "arapski"... Ko ga vidi neka ga, ako treba i silom, postavi za kompjuter i ukuca mu adresu našeg bloga.

Gunđo, upozorila sam te! Slika imam još!

Muhica Gorana

Kao i obično, posvećeno bossu Vesku

Svaki dan otvorim blog i prečekiram da vidim koliko je izviđačka populacija agilna. Zadnjih dana, moram to konstatovati, neuobičajeno (čak i za njih) neaktivna. Kao da svi spavaju snom pravednika. Izgleda da gazda mora poduzeti drastične mjere. Budite se, izviđači. Gunđo, moj stari izviđački frend, javio mi se i zaista me obradovao. Jeste da je bila jedna rečenica, ali i to je dovoljno. Čovjek te se sjetio. Olja Đurašković mi nešto dugo piše te svoje uspomene. I nju čekam. Da Bećka i ne spominjem. Vladimir Osipov, i da dalje ne nabrajam. Brdo obećanja, a na sonu trenutno ništa. Jasna Baturina, moja životna saputnica. Prije nekoliko dana pokušavam odgonetnuti kada smo se i kako prvi put sreli. Znam da smo na nekakav sudbinski način bili povezani. Od prvog osnovne (nje se ne sjećam, ali vrlo upečatljivo Dubravke sa kojom me učiteljica stavila u red. Odmah se zaljubio, preko osmogodišnje, gimnazije, izviđača, do starih dana. Uvijek se pojavljivala i bila uz mene, ali prvih susreta se ne mogu sjetiti. Najupečatljivije, kada smo bili na logoru u Malom Zatonu, bila je "najobljubljeniji" stariji dežurni. Najpoznatiji izum, dežurni vod je klorisao plažu, jer je ustanovila da nije dovoljno čista. Između ostalog i to. Ne treba napominjati da su članovi dežurnog voda za vrijeme njenih dežura "boravili" na obroncima Biokova ili već koje planine iznad Zatona. Savladane su sve moguće vještine maskiranja. Ali nema veze, ona je uvijek bila naša Jaca. Pade mi u oči da između svih logora i smotri niko i nikada nije pomenuo neku smotru (da li saveznu ili samo republičku) u Turanjskom Lugu kod Karlovca. Mislim da je to bilo odmah iza Kulen-Vakufa. Pored rijeke Korane, u jednoj prekrasnoj hrastovoj šumi. Taj boravak od 15 dana je bio uzrok da sam Rimsko pravo polagao pet puta. Ali vrijedilo je. Poslije Kulen-Vakufa odvede nas (klub brđana) naš dobri Gojko na Plitvička jezera. Bilo usput na povratku. Dočepala se braća brđani pontona na Kozjaku i ko sretniji. Ko šiša Plitvice. Neka oni glupi stranci obilaze. Joj, kada je Guša poludio. Bili smo prvi u redu u rekordnom vremenu. Poslije nismo mogli sebi objasniti vlastitu glupost. Bili na Jezerima, a bili spremni radi kupanja propustiti tu vanzemaljsku ljepotu. Ali po ko zna koji put bio je tu on (Gojko) da vrati zalutale ovce na put.
Sada, pošto mi je malo lakše, opraštam se sa svima do povratka sa ladanja u karipskim morima. Moram se pohvaliti, idem 15 dana na Kubu. Moj četvrti odlazak, a pošto svi spekulišu sa Kastrom, legendarnim Fidelom i sudbinom otoka nakon njegove zvanične smrti, žurim. Bilo bi mi žao da je to i moja zadnja posjeta raju na zemlji. Vidjećemo. Do sljedeći put ostajte mi zdravo. Tri puta naravno.
Dado Hegenberger

MOŽDA NISTE ZNALI

Prva izviđačka literatura za potrebe izviđača i planinki štampana je u Hrvatskoj, zatim Srbiji, Bosni i Hercegovini, te drugim krajevima. U isto vrijeme izdavane su i izviđačke novine, među kojima su bile najpopularnije “Mi mladi”, “Izviđač”, “Javorov list” i druge.
Evo nekoliko primjeraka tadašnje literature:

Knjižica štampana u Zagrebu 1956. godine

Priručnik iz Srbije
Knjiga iz Sarajeva

Novine “Izviđač” iz Sarajeva

Prvu knjižicu sa izviđačkim pjesmama u Sarajevu napisao je Zlatan Lučić iz odreda “Slaviša Vajner Čiča”
Pozivamo sve izviđače i planinke koji u svojoj arhivi imaju primjerke knjiga, priručnika, te novina za izviđače (a posebno one koji imaju primjerak novina “Mi mladi”), da nam ih skeniraju i dostave na ranije adrese objavljene na blogu.
P. S. Navedeni snimci su iz arhive naših saradnika Midhata Buljubašića, Miroslava Topića te Veskovića.

KAKO JE STANJE NA NAŠEM BLOGU?

Vec duže vrijeme na našem blogu vidimo jednu aktivnost koja nas raduje. Javljaju se naši dragi prijatelji iz Sarajeva, Beograda, Pančeva, pišu nam iz Kanade, Švedske, Francuske, Engleske, Češke, USA... javljaju se prilozima a i komentarima. I to je zaista lijepo. Neki od nama dragih izviđača su putem svojih komentara najavili slanje svojih fotografija kao i pismenih priloga. Možda nije na odmet napomenuti da su nam to obećali Vladimir Osipov-Repeta, Zikret Orhanović-Gunđo, Goran Brajković, Željko Majstorović, Toma Beker i mnogi drugi, da ih ne nabrajamo. Mi čekamo da to i ugledamo na ovim stranicama. Ipak, nije samo u pitanju slanje fotografija. Dakako, one su nam izuzetno važne, ali fotografija bez popratnog teksta je isto kao i poljubac preko marame (izviđačke, naravno). Ne dozvolite da pogađamo, nagađamo, molimo druge da nam pomognu u tome. Jednostavno želimo da naš blog i prilozi u njemu budu sadržajniji. Znamo i pored e-mail-ova da naš blog (a to vidimo na posebno za nas uređenom programu) koliko nas čitaju ili pogledaju naši i vaši stari prijatelji. I vjerujte, svakim danom smo sve posjećeniji. I evo, ljeto je na pragu. Slijede sasvim očekivani susreti starih drugara, kako u Sarajevu, tako i na nekim drugim mjestima. Saznali smo da su neki naši dragi prijatelji bili ili su sada u posjeti našem gradu, gradu našeg djetinjstva i naše mladosti. Saznali smo da se nakon dugog perioda, početkom juna, sastaju novosarajevski izviđači. Saznajemo da neki dolaze sa drugih kontinenata, da neki dolaze na nezaobilazne proslave godišnjica matura, a neki, kako bi smo znali reći, tek onako. Ne želimo biti naporni – daleko od toga, ali za svaki slučaj kako onim prozvanim, tako i drugima koji nisu u mogućnosti da se sami priključe na blog, šaljemo e-mail adrese naših vjernih saradnika koji će to sa zadovoljstvom za vas odraditi. Ako se odlučite (a što da ne?), evo adresa:

cobertopic@gmail.com – Miroslav Topić,

bninzlata@yahoo.com – Zlatica Banović,

mhegen@cogeco.ca – Miroslav Hegenberger,

goranajovanovic@yahoo.com – Gorana Jovanović,

veskovic@yahoo.com – Minkica i Vesko Vesković

Dakle, na vama je. Pošaljite vaše fotografije (stare ili nove), vaše tekstove, vaša sjećanja, vaše poruke, sa radošću ćemo to odmah objaviti.

Vaši,

Minkica i Vesko Vesković

MI PLANINKE SRCA VESELA

Kao i svi drugi, tako smo se i mi, bivši poletarci i pčelice, izviđači i planinke, brđani i brđanke, raštrkali po bijelom svijetu. To se vidi iz priloga koje blogeri šalju iz Sjeverne Amerike (Dado, Srđan i Branko i Rahela Rip), Švedske (Emir), Beograda (Zlatica), Londona (Vesko i Minkica, Goga-Ribizla i ja), pa iz Češke (Goranka Mirić-Oljača) i taka natamu, što bi rekli braća Makedonci.

Jedino nisu raštrkani Cober i Gorana (a ima ih više, ali ne pišu al' redovno čitaju), koji su više nego izuzetni blogeri iz rodnog nam grada. E, pošto smo se rasuli, stepen vjerovatnoće da ćemo u svakom kutku naći nekog ‘svog’ znatno se povećao. Taj stepen je vrlo visok ako krenemo u gradove tipa Londona, Toronta, Melburna, gdje ima ‘naših’ k’o kusih pasa, ali rapidno opada ako krenemo u malo ‘egzotičnije’ krajeve i gradove.

A meni se to upravo desilo prilikom moje nedavne posjete ‘svetoj zemlji’ (što bi mi sada čika Gojko dao svetu i tako to), tj. Izraelu. Pored mnogo prijatelja koji nisu vezani za izviđače i žive očekivano u Tel Avivu, Jerusalemu i Haifi, ja nađoh

Nakon dugo godina opet zajedno

moju dragu Ginu Kabiljo (udato Kovačević), članicu opasno konkurentskog voda ‘Popajke’, odred SVČ, u Be’er Shevi, pustinjskom gradu u Negevu, gdje sa mužem Rajkom opet liječi bolesne.



Ah, što su kulinari

Naš kratki susret je prošao u vidu izuzetne gostoljubivosti Gine i Rajka, kulinarskih bahanalija dovoljnih da nahrane cijelu četu, na divnoj terasi punoj zelenila (vidi slike u prilogu),

uz prisustvo njihovih komšija iz Slavonskog Broda, što probudi uspomene na naš bratski odred iz tog grada. Zamislite, zaboravila sam mu ime, nek Gorana i Cober (daću ti ja onu lijepu Zlatu sa Vlašića) dopune, i nekog Željka, koga sam ‘begenisala’ na smotri na Sutjesci davne 1968. god. Hej, to je bilo prije ravno 40 godina – u prošlom vijeku iliti stoljeću!



Pozdrav blogerima

Sigurna sam da će ovakvih susreta biti još, a mojoj dragoj Gini i svim blogerima sve Naj
uz moj novokomponovani pozdrav

CIAO TUTTI SKAUTI
Vaša Mia

IZ PRAGA PRILOG STIŽE

Prije nepunih 10 dana poslali smo jedan fotos neke visoke Holanđanke (2,39 m) i teške 130 kg, a koji smo mi primili od Dade Hegenbergera. Poslali smo ga nama i vama dragoj Goranki Mirić-Oljača. Poslali smo ga šaleći se sa njom da ćemo joj poslati tu tetu ako nam se ne javi. Nedugo zatim primili smo njeno pismo, koje uz odobrenje i objavljujemo.

"Dragi moji, ne morate me strašiti ničim. Ni sada se ne javljam s namjerom da napišem kao neki prilog za blog. Ne ljutite se na mene. I ne iznenađujte se. Nisam mnogo vrijedna kada je u pitanju uobličavanje vlastitih uspomena i pisama. A i klonim se toga. U kući mi računar uglavnom služi za montiranje emisija, a na poslu sam takođe non-stop vezana za njega. Dakle, osim kad ne moram, puštam ga da spava i odmara se. Ponekad otvorim našu web-stranicu i onda to iščitavam do kasnih sati, prebirem uspomene i... ne mogu više uopšte zaspati.
U Pragu osula kiša. Ni u Sarajevu je nisam voljela. Jedino mjesto na svijetu gdje sam joj se skoro radovala je Boračko jezero. Ne znam zašto, ali tada u toj davnoj 1968. godini, šum kapi koje padaju na šatorsko krilo nada mnom doživljavala sam kao najljepši zvuk i najljepšu moguću uspavanku. Ostalo mi je to do danas. Odraz mira i sklada sa prirodom. A nije da je to bila moja jedina izviđačka kiša – u Moluntu nas je potapala nekoliko puta tokom jednog jedinog logora. Tada mi je moj mlađi izviđački buraz Mušto darovao i nadimak Komarac, što je valjda bila moja slika i prilika.

Na Romaniji nam je kiša skoro prekinula marš, na koji sam se „utrpala“ kao četrnaestogodišnji djevojčurak. I u Zatonu, mom prvom logoru, naravno je padala i od izvorčića gdje smo se umivali, a, čini mi se i radili nekakvu jutarnju gimnastiku, pravila omanja jezera. Zbog ovog drugog joj nisam nikad zamjerila. Jedino je bilo loše što su nam tada zabranjivali i kupanje. Tih što su se iskreno brinuli za naše zdravlje bilo je više, ali ja sa Zatonom spajam prije svega čika-Gojka i tetu Zvjezdanu. Tada sam ih prvi put vidjela i zavoljela. Tada sam dobila i prvog, starijeg brata Mašu. Koju godinicu poslije još jednog, Špicu. A kada smo već kod Zatona i ja se, kao i Gorana, sjećam brđanskih plesova, na koje smo mi malešni uglavnom pogledavali iz prikrajka. Za mene je do dana današnjeg ostao neprevaziđeni pojam plesa, kada zaigraju Dado Hegenberger i Jasna Baturina. A to sudeći i sa ove vremenske distance, sigurna sam nije posljedica činjenice da plesati nikad nisam pošteno naučila.

Naučila sam, ali, da osim vlastite porodice postoji i ta šira, druga porodica, da postoje ljudi koji su spremni roditeljski se pobrinuti za tuđu djecu i da je moguće imati braću i sestre i kada nismo istog roda. Za jedinčad, kakva sam bila i ostala, to su veliki darovi u životu. A na to mislim, mili Veskovići, i kada vam ne pišem. Na sreću, kiša u Pragu polako prestaje. Inače, ko zna dokle bi trajalo i čim bi završilo ovo bubnjanje uspomena. Svako dobro,

Vaša Goranka"