Kada sam se 7. juna sasvim slučajno zatekla u Sarajevu i dobila prekrasnu priliku da se vidim sa starom izviđačkom rajom, prvo sam se počela raspitivati zna li iko išta o mojoj prvoj vodnici Jasni Alić. Od Jasne Ibrulj-Šantić dobila sam dragocjen podatak za početak portage i, nakon 40 godina, vidjele smo se ljetos u Splitu! Sada se preziva Kohn. Naravno da smo se odmah prepoznale, iako smo obje pomalo strahovale da je vrijeme učinilo svoje.
Kako smo se osjećale? Nakon dvije minute činilo nam se kao da se nismo nikad ni rastajale (uostalom, to se dogodilo i na susretu 7. juna s ostalima), kao da smo juče pušile prve cigarete i pisale dnevnike o “tajnim ljubavima”. Jasna, nekad buca, sada je malo mršavija, ali njene rupice na obrazima – smijalice, po kojima je svi pamtimo, ostale su iste! Naravno, pet-šest sati koje smo provele zajedno bilo je malo da “prepričamo” 40 proteklih godina, ali sada, kada smo se ponovo našle, nastavljamo druženje!
Ovog ljeta uspomene samo sustižu jedna drugu. Prvo susret u Sarajevu, pa susret s mojom Jasnom, a kao aktivan planinar jednog vikenda u julu ponovo sam se našla na Fruškoj gori, u Vrdniku, mjestu mog prvog logorovanja – smotre 1966! Nažalost, ništa nisam prepoznala ali sam cijelo vrijeme u mislima bila na logorovanju… Ne znam zašto, najvise sam se sjećala našeg kuhara Mileta i njegovih “specijaliteta” – fecvica, blonđica, kurblajznica… Naime, kad god bi ga neko upitao šta je za ručak, odgovor je bio jedan od tri navedena
Kako smo se osjećale? Nakon dvije minute činilo nam se kao da se nismo nikad ni rastajale (uostalom, to se dogodilo i na susretu 7. juna s ostalima), kao da smo juče pušile prve cigarete i pisale dnevnike o “tajnim ljubavima”. Jasna, nekad buca, sada je malo mršavija, ali njene rupice na obrazima – smijalice, po kojima je svi pamtimo, ostale su iste! Naravno, pet-šest sati koje smo provele zajedno bilo je malo da “prepričamo” 40 proteklih godina, ali sada, kada smo se ponovo našle, nastavljamo druženje!
Ovog ljeta uspomene samo sustižu jedna drugu. Prvo susret u Sarajevu, pa susret s mojom Jasnom, a kao aktivan planinar jednog vikenda u julu ponovo sam se našla na Fruškoj gori, u Vrdniku, mjestu mog prvog logorovanja – smotre 1966! Nažalost, ništa nisam prepoznala ali sam cijelo vrijeme u mislima bila na logorovanju… Ne znam zašto, najvise sam se sjećala našeg kuhara Mileta i njegovih “specijaliteta” – fecvica, blonđica, kurblajznica… Naime, kad god bi ga neko upitao šta je za ručak, odgovor je bio jedan od tri navedena
“niđe veze” specijaliteta. Ah, Mile…
(Vod "Bubamara" na zimovanju na Palama 1966 – s lijeva na desno: Sanja Šehagić, Mila Šehagić, Alma Hrnjević, nepoznata planinka s bijelom kapicom, Jasna Alić-Kohn, Dubravka Janjić i Ljiša Bodnaruk).
+pale+66.jpg)
Uskoro se nadam novom odlasku u Sarajevo i susretu s Goranom, Coberom, Jasnom Ibrulj-Šantić, možda Sanelom, Mecom, Markom i ostalim dragim izviđačima i planinkama “Čičinog” odreda koji tamo žive i koji zauvijek ostaju moji prijatelji…
Ljiljana-Ljiša Obrenović (Bodnaruk)
No comments:
Post a Comment