Dragi izviđači-blogeri,
Kad ste me tako izribali u par navrata, stvarno ne mogu više da se ne javim na blog "zaprave". Vjerujte mi ipak da sam odlagao samo zbog toga što sam se nadao da ću naći bar nešto za ilustraciju. Rezultat je više nego polovičan. Što se teksta tiče, ni to nije neki domet. Možda Ljubiša Jakšić-Ubaja ima pravo ono oko "pisanja eseja". Vidjećete sami šta i koliko odgovara duhu i stilu bloga.
Još malo vađevine: ponovo Ljubiša ima pravo, jer potezanje uspomena ostavlja različite tragove kod pojedinaca. On i ja smo ista generacija, čak smo jedne godine bili u istom razredu u II muškoj gimnaziji. Ni kod mene to ne ide lako: uostalom, nisam jedini. Recimo, Bećkova ćerka Maja-Pčelica mi je dojavila da se njen tata ozbiljno sprema da odgovori na prozivku, kopa nešto po slikama i piše nešto na papiriće... Ali i on i Aljo su u Faletićima pretežni dio godine, čak sam se začudio da su šljegli na Boračko jezero na susret veterana…
Naravno, umiljati Zvjezdanin post me je pokrenuo iz letargije. Sajt pratim i svaki put sebi kažem da nema dalje smisla ne odazivati se na direktnu prozivku, ali i normalna ljudska sujeta ne ostaje ravnodušna na komplimente. Hvala ti, draga Zvjezdana. Ni onda a ni sada mi nisi bila »teta«, kao što mi ni tvoj Gojko nije bio »čika«. Sve ovo društvo koje se sada javlja dooobro je zagazilo u izvjestan period života (da ga ne „imentujemo“), ali u djetinjstvu i mladosti razlike od dvije do četiri godine gore-dolje su »drastićne«. U neku ruku mi je žao što sam mogao biti zapamćen po nekakvoj eventualnoj strogoći. Danas bih rekao da se kod mene tako ispoljavao osjećaj odgovornosti prema poslu (onda je to bilo – prema zadatku). Samom sebi sam je nametao kako i koliko sam znao, a onda sam vjerovatno to tražio i od drugih.
Konkretno, 1956. sam maturirao i spremao se za prijemni ispit na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama, zakazan nekako odmah poslije logora u Foči. Na taj ispit sam ponio mali pehar sa izgraviranim natpisom »Vladi – Čičin odred«, kao znak rastanka sa Sarajevom i izviđačima. To je bila inicijativa »čika«-Gojka, mislim da je tada bio starješina odreda. Jer, kao, nije se sumnjalo u ishod prijemnog ispita (ma položio sam ga ja, čak kao drugi u rangu, ali je možda personalcima nešto zasmetalo kod mene, pa sam srećom ostao civil). I tu dođe znameniti Zvjezdanin susret sa logorovanjem. Po njenoj priči, ja sam izdijelio kontrolne markice uz kolektivnu objavu (ah, sretnih li vremena kad je popust za izviđače i ferijalce bio 75%!); bio sam blagajnik logora, ali zbog nečega nisam otputovao sa odredom u tom vozu sa sumnjivim komforom. Jer kad sam stigao na logor dan ili dva kasnije, prvo me je pogodila vijest o bliskom susretu bosonogog Alje Meleza i zmije šarke (prvo poluvrijeme 1 : 0 za šarku, krajnji ishod 1 : 1, jer mislim da su je ucmekali) i kako su ga odmah utrpali u čamac i, veslajući iz sve snage niz Drinu, najhitnije dopremili u fočansku bolnicu. Bogami, Aljo, dobro si se izvukao. Osjećao sam se tada prilično otkačeno zbog te mornarice koja me je trebala primiti objeručke i zbog stalne brige o gotovini u novčaniku u zadnjem džepu. Resto love od uplata ležalo je na odredskoj štednoj knjižici, pa se moralo povremeno ići u banku u Foči. Sliku kako Šiške predaje raport štabu logora (uz Zvjezdanin post) nisam dosad vidio. I, recimo, ne bih mogao reći da li su Paula i Ubavka bile tada tamo; a očigledno da jesu. Slavek sa slike je Slavko Savić. Imao je i sestru Miru, koja je takođe bila u klubu brđana. Ništa ne znam o njima (kao ni o mnogim drugima). Brđani su, ne pretjerano javno, imali pravo da puše (posljednji, deseti izviđački zakon u prvobitnoj varijanti je glasio »Izviđač ne pije, ne puši i ne psuje«: slatko je, zar ne?). Kasnije je preinačen u nešto kao »kloni se štetnih navika«. Nije nego: prva formulacija je bila OK.
Poslije Broda na Drini pokušao sam još neko vrijeme biti aktivan u organizaciji (zapala su me jedno dva logora i jedno zimovanje), ali sam se tada zagrijao za Klub romanista na Filozofskom fakultetu, kasnije više planinario, a onda se zaposlio kao profesor u Bucima kod Visokog, pa su izviđači postepeno otišli u drugi plan. Jes’ da me je republički savez slao kao nešto u inspekciju u trebinjski i bilećki odred, pa moli upravitelja za razumijevanje ako zakasnim. E, to tako nije moglo dugo ići... Ali izviđači su mene formirali. Mislim da sam srž smisla za organizovanje pokupio na samom početku od Slavka Butine, načelnika odreda »Mlada Bosna«, koji mi je pokazao kako se pripremaju vodni sastanci i vodi vodna knjiga. Iskustvo koje sam tada stekao bilo je strašno dragocjeno i primjenljivo na razne druge situacije u životu.
Gojko Jovanović je i na mene ostavio snažan i trajan utisak; i dan-danas ga se sjećam sa puno respekta, pa i divljenja. Bio je pravi čovjek na pravom mjestu. Izviđači su mu ležali (a i on njima – dokaz je sve ono što zrači iz tekstova sa ovog bloga kad ga ljudi spominju) i njima je dao strašno mnogo. Sjajno je što je i Zvjezdana krenula u tu avanturu s njim, a, naravno, i Gorana. Izviđačkim poslom sam i ja, kao i mnogi drugi, zalazio kod njih, dok su još svi stanovali kod Zvjezdaninih roditelja u Novom Sarajevu. I zavolio ih.
Elemenat odgovora na Zvjezdaninu „dilemu“: što li smo se rasuli po meridijanima? – našao sam u jednoj od nebrojenih zbirki viceva sa Interneta:
– Zašto ima puno Bosanaca po svijetu?
– Zato jer odu van i ne znaju više kako da se vrate!
Roveći po »prašnjavim kartonskim kutijama«, što kaže Vesko, iskopao sam ovu sliku iz 1958. Ravno prije 50 godina. Pa zar nije jasno što sam Repeta? Vidite me kako se brinem za voljenu porciju!
Još malo vađevine: ponovo Ljubiša ima pravo, jer potezanje uspomena ostavlja različite tragove kod pojedinaca. On i ja smo ista generacija, čak smo jedne godine bili u istom razredu u II muškoj gimnaziji. Ni kod mene to ne ide lako: uostalom, nisam jedini. Recimo, Bećkova ćerka Maja-Pčelica mi je dojavila da se njen tata ozbiljno sprema da odgovori na prozivku, kopa nešto po slikama i piše nešto na papiriće... Ali i on i Aljo su u Faletićima pretežni dio godine, čak sam se začudio da su šljegli na Boračko jezero na susret veterana…
Naravno, umiljati Zvjezdanin post me je pokrenuo iz letargije. Sajt pratim i svaki put sebi kažem da nema dalje smisla ne odazivati se na direktnu prozivku, ali i normalna ljudska sujeta ne ostaje ravnodušna na komplimente. Hvala ti, draga Zvjezdana. Ni onda a ni sada mi nisi bila »teta«, kao što mi ni tvoj Gojko nije bio »čika«. Sve ovo društvo koje se sada javlja dooobro je zagazilo u izvjestan period života (da ga ne „imentujemo“), ali u djetinjstvu i mladosti razlike od dvije do četiri godine gore-dolje su »drastićne«. U neku ruku mi je žao što sam mogao biti zapamćen po nekakvoj eventualnoj strogoći. Danas bih rekao da se kod mene tako ispoljavao osjećaj odgovornosti prema poslu (onda je to bilo – prema zadatku). Samom sebi sam je nametao kako i koliko sam znao, a onda sam vjerovatno to tražio i od drugih.
Konkretno, 1956. sam maturirao i spremao se za prijemni ispit na Vojnopomorskoj akademiji u Divuljama, zakazan nekako odmah poslije logora u Foči. Na taj ispit sam ponio mali pehar sa izgraviranim natpisom »Vladi – Čičin odred«, kao znak rastanka sa Sarajevom i izviđačima. To je bila inicijativa »čika«-Gojka, mislim da je tada bio starješina odreda. Jer, kao, nije se sumnjalo u ishod prijemnog ispita (ma položio sam ga ja, čak kao drugi u rangu, ali je možda personalcima nešto zasmetalo kod mene, pa sam srećom ostao civil). I tu dođe znameniti Zvjezdanin susret sa logorovanjem. Po njenoj priči, ja sam izdijelio kontrolne markice uz kolektivnu objavu (ah, sretnih li vremena kad je popust za izviđače i ferijalce bio 75%!); bio sam blagajnik logora, ali zbog nečega nisam otputovao sa odredom u tom vozu sa sumnjivim komforom. Jer kad sam stigao na logor dan ili dva kasnije, prvo me je pogodila vijest o bliskom susretu bosonogog Alje Meleza i zmije šarke (prvo poluvrijeme 1 : 0 za šarku, krajnji ishod 1 : 1, jer mislim da su je ucmekali) i kako su ga odmah utrpali u čamac i, veslajući iz sve snage niz Drinu, najhitnije dopremili u fočansku bolnicu. Bogami, Aljo, dobro si se izvukao. Osjećao sam se tada prilično otkačeno zbog te mornarice koja me je trebala primiti objeručke i zbog stalne brige o gotovini u novčaniku u zadnjem džepu. Resto love od uplata ležalo je na odredskoj štednoj knjižici, pa se moralo povremeno ići u banku u Foči. Sliku kako Šiške predaje raport štabu logora (uz Zvjezdanin post) nisam dosad vidio. I, recimo, ne bih mogao reći da li su Paula i Ubavka bile tada tamo; a očigledno da jesu. Slavek sa slike je Slavko Savić. Imao je i sestru Miru, koja je takođe bila u klubu brđana. Ništa ne znam o njima (kao ni o mnogim drugima). Brđani su, ne pretjerano javno, imali pravo da puše (posljednji, deseti izviđački zakon u prvobitnoj varijanti je glasio »Izviđač ne pije, ne puši i ne psuje«: slatko je, zar ne?). Kasnije je preinačen u nešto kao »kloni se štetnih navika«. Nije nego: prva formulacija je bila OK.
Poslije Broda na Drini pokušao sam još neko vrijeme biti aktivan u organizaciji (zapala su me jedno dva logora i jedno zimovanje), ali sam se tada zagrijao za Klub romanista na Filozofskom fakultetu, kasnije više planinario, a onda se zaposlio kao profesor u Bucima kod Visokog, pa su izviđači postepeno otišli u drugi plan. Jes’ da me je republički savez slao kao nešto u inspekciju u trebinjski i bilećki odred, pa moli upravitelja za razumijevanje ako zakasnim. E, to tako nije moglo dugo ići... Ali izviđači su mene formirali. Mislim da sam srž smisla za organizovanje pokupio na samom početku od Slavka Butine, načelnika odreda »Mlada Bosna«, koji mi je pokazao kako se pripremaju vodni sastanci i vodi vodna knjiga. Iskustvo koje sam tada stekao bilo je strašno dragocjeno i primjenljivo na razne druge situacije u životu.
Gojko Jovanović je i na mene ostavio snažan i trajan utisak; i dan-danas ga se sjećam sa puno respekta, pa i divljenja. Bio je pravi čovjek na pravom mjestu. Izviđači su mu ležali (a i on njima – dokaz je sve ono što zrači iz tekstova sa ovog bloga kad ga ljudi spominju) i njima je dao strašno mnogo. Sjajno je što je i Zvjezdana krenula u tu avanturu s njim, a, naravno, i Gorana. Izviđačkim poslom sam i ja, kao i mnogi drugi, zalazio kod njih, dok su još svi stanovali kod Zvjezdaninih roditelja u Novom Sarajevu. I zavolio ih.
Elemenat odgovora na Zvjezdaninu „dilemu“: što li smo se rasuli po meridijanima? – našao sam u jednoj od nebrojenih zbirki viceva sa Interneta:
– Zašto ima puno Bosanaca po svijetu?
– Zato jer odu van i ne znaju više kako da se vrate!
Roveći po »prašnjavim kartonskim kutijama«, što kaže Vesko, iskopao sam ovu sliku iz 1958. Ravno prije 50 godina. Pa zar nije jasno što sam Repeta? Vidite me kako se brinem za voljenu porciju!
A sa fočanskog logorovanja prilažem dvije razglednice. Išli smo na Tjentište, gdje se tada nalazio samo taj skromni spomenik Savi Kovačeviću: uh, kako mi je drago što imam te potpise na poleđini! Dervoviću Sabahudinu-Laletu i Igumanu (Edi Ekartu) bio sam ranije vodnik, razaznaje se dobro poznati Gojkov potpis. A tu je i Zvjezdanin.
Slavko Butina. On je mnogima iz prvih generacija bio pojam. Imao je ogroman dar za rad sa djecom. Kao uspješan pionirski rukovodilac iz Zenice pozvan je u Sarajevo. Za svega pet-šest godina pionirska i omladinska organizacija su izgubile svaki šarm, pa bih rekao da su bivši skauti ubijedili partijsko rukovodstvo da se pokret obnovi pod novim imenom i sa promjenom u ideologiji i nekim vanjskim detaljima. Slavko Butina je poslan zimi 1952. na tečaj za prve izviđačke kadrove u Donju (ili Gornju?) Bistru u Hrvatskom Zagorju. Po povratku je osnovao prvi odred izviđača u Sarajevu, koji je nedugo zatim dobio ime »Mlada Bosna«. Istovremeno je bio upravnik Pionirske doline, koja je pogodovala izviđačkim aktivnostima. Odmah je okupio tinejdžere iz okoline, vjerujem da nije bilo nikoga u komšiluku da nije postao izviđač, planinka, brđanin ili brđanka. Pa nije slučajno drugi vod prve čete Romanijske dobio ime Orao Doline, dok se prvi zvao Orao.
Ja sam u Pionirsku dolinu zabasao dosta slučajno 1953. godine i sve mi se odmah svidjelo. Mog druga iz razreda Albija Papu i mene »drug Slavko« je zaposlio u redakciji Glasa Doline, minijaturnih novina na četiri strane, recimo formata A5, koje su se valjda nakon prva dva broja slavno ugasile. Ali zato sam prvi put vidio izviđače i odreagovao kao Olja Đurašković kad nas je ono vidjela na Marindvoru na »cirkus-placu«: morao sam pošto-poto unutra! (»Čuo ja sam let-let-let, vidio igara pet...«). Posebno poslije jednog izviđačkog izleta na Lisac kod Zenice, koji je vodio Slavko Butina. Koliko se sjećam, krenuo sam u sandalama u nedostatku prikladnije obuće (!), a uzbrdo i nizbrdo je bilo i blata; to, međutim, nije pokvarilo moje oduševljenje tim čudom neviđenim od organizacije. Ali za logor na Strmcu (Papuk) bilo je, nažalost, kasno te godine. Ili me moji nisu pustili, ili sam još bio »zelen«. Naravno da mi je bilo krivo. Primljen sam u prvi vod »Soko« treće čete Igmanske, čiji je vodnik i istovremeno načelnik čete bio Vlado Sultanović-Cako. Pred sam kraj 1953. položio sam I zvijezdu i preuzeo od njega vod. Imao sam petnaest godina.
Ono što sam iskopao iz svoje tzv. arhive zasada se svodi na par razglednica i na moju prvu člansku knjižicu; nedugo zatim zamijenila ju je druga, ali ova mi je nekako draža. Slici koja je u njoj, naravno, nema se šta dodati ni oduzeti (šega je i meni samom), a i starija je koju godinu od 1953, kada je nalijepljena. I krvnu grupu su nam odredili: dolazila je medicinska sestra u Pionirsku dolinu i bocala nas u prst. Što uopšte nije bilo glupo. Legitimacija je i dokaz o tadašnjoj organizaciji odreda »Mlada Bosna«: onaj spisak Midhata Buljubašića-Šilje iz lične arhive Slavka Butine pomalo mi je nerazumljiv: moguće je da je Slavko to kasnije radio po sjećanju. Tu nedostaju i ljudi i čitave jedinice. O tom drugi put.
To što su mi akcije upisane a nisu ovjerene i što ih ima jako malo, posljedica je zamjena članskih karata novima, koja je upravo tada uslijedila. Pečat kolonije Glasa pionira (preteče čuvenih Malih novina) u Bistričaku u junu 1955: ona je Alji Melezu i meni priznata kao logor. Jer Slavko Butina (naš »drug Slavko«) radio je tamo kao novinar i angažovao nas kao konačare i »veliku braću«. Podigli smo sve šatore i ostalo i dočekali polaznike kolonije, dopisnike Glasa pionira. Ostali smo sve vrijeme tog, ustvari, izviđačkog logora, čuvali stražu, ložili logorske vatre, organizovali programe i sve redom. Tada nam je na nekoliko dana naletio Hajrudin Halapić-Šole, koji je upravo bio preselio iz Zenice u Sarajevo, i došao meni u vod »Soko«. Nije mogao imati više od četrnaest godina. Vazda je bio nasmijani šeret, ali i sto posto odgovorna osoba. Ima pravo Gorana Muhica što ga se po dobru sjeća. A Šole je postao kao skraćenica njegovog prvog nadimka »Šokac«.
A ovo je upravo za Muhicu Jovanović: Francuzi imaju izreku »glup i disciplinovan«. Kad sam vidio da u toj drugoj po redu članskoj karti ima rubrika »izviđačko ime«, ja sam i glupo i disciplinovano sam sebi smislio nadimak Repeta. Ali to tada nije bilo daleko od istine; na logorima sam mogao potamaniti dosta porcija repete. Vitkost... hm! možda nekad. A možda sam imao gliste. Danas nastojim da ne budem Repeta. Ne valja opterećivati srce i ostalo.
Vitkosti što se tiče, upravo sam konstatovao na slikama sa susreta veterana na Boračkom jezeru da je Aljo skroz u liniji, kao i Bećko (njega, opet, ne bih mogao zamisliti sa dramom sala na sebi!) – Bećo gleda otprilike kao »ko je taj što me slika i šta hoće?«.
Toliko od Repete i svima pozdrav.
A ovo je upravo za Muhicu Jovanović: Francuzi imaju izreku »glup i disciplinovan«. Kad sam vidio da u toj drugoj po redu članskoj karti ima rubrika »izviđačko ime«, ja sam i glupo i disciplinovano sam sebi smislio nadimak Repeta. Ali to tada nije bilo daleko od istine; na logorima sam mogao potamaniti dosta porcija repete. Vitkost... hm! možda nekad. A možda sam imao gliste. Danas nastojim da ne budem Repeta. Ne valja opterećivati srce i ostalo.
Vitkosti što se tiče, upravo sam konstatovao na slikama sa susreta veterana na Boračkom jezeru da je Aljo skroz u liniji, kao i Bećko (njega, opet, ne bih mogao zamisliti sa dramom sala na sebi!) – Bećo gleda otprilike kao »ko je taj što me slika i šta hoće?«.
Toliko od Repete i svima pozdrav.
No comments:
Post a Comment