JEDAN PRILOG, JEDNA FOTOGRAFIJA I ....

U prilogu objavljenom na blogu 5. augusta, čiji je autor Goran Rubil, objavljen je jedan od istorijskih zapisa o počecima izviđačke organizacije u BiH, a koji je tada napisao Ešref Smajević-Eške. Nismo ni tada a ni danas znali da li je Eške živ ili možda više nije među nama, ali nam je rečeno da ipak najpouzdanije podatke i sjećanja na taj period imaju Alija Melez-Aljo, Bećir Gribajčević-Bećko i Ljubomir Jakšić-Ljubiša.
Na ovaj prilog svoj komentar dao je, a ko bi drugi do naš Vladimir Osipov-Repeta, čije dijelove prenosimo.
“Eške je bio apsolutni autoritet upravo zato što je bio predratni skaut (prije II svjetskog rata). Uostalom, to se vidi i iz njegovog priloga o istorijatu izviđačke organizacije. Bio je najstariji brđanin, proćelav, debeljuckast, ne previsok, veliki šeret. Radio je kao komercijalista. Mnogi učesnici logora su imali svoje specifične pjesme ili humorističke tačke, koje su rado izvodili na opšte traženje na logorskim vatrama, pa i po nekoliko puta u toku logorovanja (a vidi se da su ona tada bila dosta duga). Eške je svakih nekoliko dana imao svjež komentar, često podrugljiv, na račun pojedinaca, pa su ljudi nestrpljivo (a neki, bogami i sa zebnjom: da neće Eške po meni opaliti večeras?) očekivali njegovu pjesmicu.

Objavljeni novinski prilog (ni ja ne znam o kojim se novinama radi) svjedoči o Ešketovoj ozbiljnosti i temeljitosti.

Slika je za bogove. Reći ću vam koga sam prepoznao na njoj.

U zadnjem redu prvi s lijeva je Slavko Butina, prvi s desna Aljo Melez, do njega Branko Putnik (spada u raju iz komšiluka Pionirske doline; bio je strašno solidan izviđač, nešto poput Mustafe Čelebića-Čele, u malčice starijem izdanju). Do njega možda Rino Palestra, brđanin, krasno je svirao gitaru; odselio je u Beograd i postao psihijatar.
Planinke ispred tog zadnjeg reda: prva s lijeva bi trebalo da bude Vojka Jakšić, Ljubišina prva rodica, kao i on s Jezera, tj. pored Pionirske doline. Njihove kuće su porušene kad se širio i uređivao stadion Koševo, uz ulicu a ispred pomoćnih terena, odnosno sada šehidskog groblja. Do nje je Adela Juričić, Paulina sestra. Njih dvije su plivale i skakale kao delfini, stanovale su na Jezeru, otvorenom bazenu, smještenom otprilike na mjestu Fakulteta za fizičku kulturu: njihov otac je bio čuvar bazena. Do Adele stoji Vasvija-Vasva Prndelj. Treća od nje je Karmela Arčon, sestra dvojice braće Arčona, svi iz istog kraja pored Pionirske doline. Čuči peti i s lijeva i s desna Muzafer Osmanagić-Aga (Slavko Butina ga je znao zvati Muzo); drugi od njega udesno je Mehmed Čamo-Medo, stariji brat pokojnog Bakira Čame-Kirbe, a ovaj je karijeru počeo u mom vodu "Soko". Prvi s desna je Kemo, kome sam zaboravio prezime*.
I još nešto. U mojoj izviđačkoj legitimaciji učešće na I smotri SIOJ-a u Beogradu ovjerila je pokojna Sabina Sijarić, majka izviđača Faruka Sijarića, koji je postao violinista i profesor violine, a supruga dvostrukog akademika – BiH i CG – književnika i novinara Ćamila Sijarića, sjajnog pripovjedača; ona mi je predavala u nižoj gimnaziji fiziku (a možda i hemiju). Sjećam je se i u izviđačkoj uniformi. U uniformi je znala biti i profesorica matematike u I muškoj gimnaziji Ljubica Tuta (u je kratko!). To su ti prosvjetni kadrovi o kojima govori Eške u svom članku”.



Vaš Repeta

________________
* Naknadno dodato:
"Sjetio sam se! Kemo Slipičević, kasnije inženjer (više, nažalost, nije među živima), sin istoričara Fuada Slipičevića. – V. Osipov"