NIDŽIN TELEĆAK

Iako sam polovinom šezdesetih godina zbog selidbe sa Čengić Vile na Grbavicu prešao iz odreda izviđača "Mladi radnik" u odred "Boriša Kovačević", moje druženje sa izviđačima iz "Mladog radnika" nikad nije prestajalo niti je bilo manjeg intenziteta. Posebno sam se nastavio družiti sa Mustafom Tetrevkom, Igorom Gaonom, Ramizom Pamukom i Nikolom Kozićem-Nidžom. Sa ovom dvojicom posljednjih, nažalost pokojnih drugova, vezala su me ne samo lijepa sjećanja iz "Mladog radnika", već kasnije i naše zajedničko učešće u opštinskoj ekipi izviđača na mnogim orijentacionim takmičenjima.

Dok sam Ramiza uvijek doživljavao kao ozbiljnijeg, starijeg i iskusnijeg izviđača, dotle sam Nikolu Kozića-Nidžu doživljavao kao sebi ravnog, spontanog, ne previše ambicioznog, ali odanog i iskrenog druga. Naše druženje bilo je stvarno bez zapreka, do kraja iskreno i dobronamjerno. Ali, pošto je teško naći prave riječi, koje ne bi bile patetične a koje bi do kraja rasvijetlile ličnost našeg Nidže, napisaću samo dva detalja iz našeg druženja, koja daju samo jednu dimenziju o tome kakav je Nidžo bio čovjek. U vrijeme kada smo mi počinjali sa našim aktivnostima u izviđačkoj organizaciji, imati pravi telećak bila je privilegija samo iskusnih i starih izviđača. Pošto mi je bilo jako stalo do tog telećaka, moj dobri Nidžo mi je obećao da će mi ga nabaviti. Ja ne znam kako je on to nabavio, znam da nije bilo lako, ali sam uskoro zahvaljujući njemu imao i ja pravi telećak, isti kao što je i on imao. Tog braon telećaka sa karakterističnim mirisom sjećam se kao svog najdražeg ranca.

Druga priča vezana je za isti telećak i Nidžin odnos prema svojim drugovima. Naime, 1965. godine, kada je naša opštinska ekipa učestvovala na republičkom orijentacionom takmičenju na Konjuhu, gdje smo osvojili drugo mjesto, Nidžo je pokazao kako se treba ponašati i drugarski odnositi prema ostalima. Kako je Dragan Bulajić – poznato ambiciozni vođa ekipe – nametnuo ludi tempo kod penjanja na vrh Konjuha, u jednom momentu mi je ponestalo daha i snage i ekipa je zbog mene morala stati. Dok su ostali drugari bili ljuti na mene, dotle me je Nidžo jedini hrabrio, uzeo moj telećak i mene, i gotovo me fizički iznio na vrh Konjuha. Tu je dokraja pokazao svoju humanost, solidarnost i nadasve čovjeka velikog srca. Zbog ovakvih, naoko sitnih detalja, ali koji život znače, ne mogu se nikada zaboraviti Nikola Kozić-Nidžo, Ramiz, Zlatan, Gojko, Šole, Kube, Bobo, Stela i mnogi drugi sa spiska umrlih izviđača i planinki sarajevske izviđačke organizacije. Mislim da negdje među slikama u Sarajevu imam Nidžinu i moju sliku iz Zenice, a pored nas leže naši telećaci. Ovog ljeta je moram pronaći i priložiti ovom tekstu.

Emir Omanović

DOK IH SE SJEĆAMO...

Nema ih među živima, tačno. Ali, živi smo mi i, da bi naši drugovi i drugarice "kojih više nema" ostali zauvijek s nama, moramo zapisati svoja sjećanja na njih. Ja ću početi sa onima koje sam najbolje poznavala.

MILAN ARBUTINA-BUCO išao je sa mnom u razred u II gimnaziju i među prvima se pridružio nasoj četi formiranoj od "starih izviđača", nas nekoliko petnaestogodišnjaka koji smo se upisali u tu školu a već smo bili izviđači i planinke, i novih članova koji su tada, za naše pojmove "pod stare dane", postali izviđači. Bucin nadimak oslikavao je njegov fizički izgled, uz koji je, kao i obično, išla jedna dobrota i vedrina. Kao najkorpulentniji, vrlo brzo je postao zastavnik odreda "Slaviša Vajner Čiča" i to – kako je on čuvao i nosio našu zastavu na čelu kolone – uvijek me je podsjećalo na priče o svetinji partizanskih zastava... Odnijela ga je bolest u ranim dvadesetim godinama...

ZORAN ALEKSIĆ-ZOKA također nam se pridružio tek u gimnaziji. I on je išao sa mnom u razred. Nije bio na puno akcija, bio je veoma tih i samozatajan i jako, jako zgodan... O njemu bi čak više od mene mogla pisati naša planinka Zdravka Puhalac, a naročito o zimovanju na Palama 1970, kada su se zavoljeli. Zdravka trenutno živi u Kanadi i vjerovatno ne zna za naš blog jer bi se sigurno javila.

EDUARD BOGELJIĆ-EDO – ostao mi je u sjećanju kao prelijep plavi gitarista "Kodeksa", veoma popularan među sarajevskim curicama, a mi Čičine planinke strašno smo bile važne u Skenderiji kad nas je pozdravljao kao stari izviđački drug...


SLOBODAN DODOŠ-MILE – član Čičinog legendarnog kluba "Bratstvo" od samog osnivanja, učitelj po zanimanju i jedno od najduhovitijih i najkreativnijih stvorenja koja sam u životu srela. Niti jedno logorovanje ili zimovanje nije se moglo zamisliti bez našeg Mileta. Lijepo je crtao, posebno karikature, i sve naše zidne i "prave" novine (sjećam se "Semafora" izvlačenog na šapirografu) bile su pune njegove pisane i crtane duhovitosti. Dijelio nam je nadimke, primjerene, da primjereniji ne mogu biti, uredno se maskirao na našim maskenbalima, svirao, pjevao... Bio je i ostao jedna od legendi našeg odreda.

Sticajem nevjerovatnih okolnosti izdahnuo je na rukama naše planinke Cace, kardiohirurga u Beogradu, nakon duge i teške bolesti...


ZVONIMIR FONTANA-KRAPINA, jedno od najdražih lica iz mog djetinjstva. Brđanin "Bratstva", sportista i slikar, vajar... Pretih ali jako, jako omiljen. Živio je zadnjih godina u Gornjem (ili Donjem?) Vakufu i tamo je i poginuo. Njegov brat Braco (Krapinče) živi u Australiji i čini mi se da će se bloger Hemingvej (Dado Hegenberger) zahvaljujući obnovi prijateljstva putem bloga uskoro susresti s njim...

HAJRUDIN HALAPIĆ-ŠOLE - poznavala sam ga čitav život. On i kum Aljo Melez, kao i Bećko Gribajčević i njegova Mira, ostali su prijatelji s mojom porodicom i nakon izviđačkih dana, tako da poznajem i njegovu Suadu i njegovu djecu iz bezbrojnih druženja u Sarajevu i na izletima. Najviše ga pamtim po smijehu. Bio je od onih koji najozbiljnijim glasom i facom nešto pričaju a svi prisutni se valjaju od smijeha. Takva je i njegova supruga Suada, učiteljica, tako da sam se uvijek radovala druženju s njima, čak i kad sam prestala hodati po sijelima s mamom i tatom...

ALIJA HUSEINBEGOVIĆ-MUŠTO – jako, jako duhovit, malo je "šuškao" pri govoru i uz njegovu urođenu duhovitost smijehu nikad kraja. Znam da je našu ljepoticu Goranku zezao pjevušeći za njom "komarac, mušmula, borovnica", a da me ubijete, konteksta se ne sjećam...

ISMET IBRIČEVIĆ-DŽILDA – on se jednom sasvim slučajno našao na zimovanju s "Čičom" na Palama i nekako smo ga usvojili. Prozvali smo ga "Džilda" jer je u jednom našem večernjem programu izvodio tačku sa dresiranom buhom koja se zvala "Džilda" i to je bilo jako, jako smiješno. Bio je moj vršnjak i moja simpatija, sav u crnom, što je tada bio veliki fol. Posljednji put vidjeli smo se netom nakon rata na herojskoj Dobrinji...

RANKO IBRULJ-ŠPICO – također neko bez koga ne mogu zamisliti svoje izviđačke dane. Vezivalo nas je i to što je i njegova porodica (šira i uža) listom bila u izviđačima, kao i moja. O njemu mnogi mogu reći puno više, naročito njegova sestra Jasna, također planinka.

ZVONKO JELIČIĆ-HEĆIM – pamtim ga iz Buljarica kao Trokinog tatu i beskrajno duhovitog čovjeka. Valjda je Troko "povukao" na njega. Zanimljivo mi je i to što sam preko njegovog nadimka saznala šta znači riječ "hećim". I kad god je danas čujem, sjetim se čika-Zvonka...

GOJKO JOVANOVIĆ – moj tata. Neću o njemu. Bio je dobar otac i starješina. Ponosna sam što sam njegova kći.

ZLATAN KALANOVIĆ – Krešin brat. Izvinjavam se Kreši što sam njega greškom "sahranila" u jednom svom prilogu na blogu misleći na plavokosog Zlatana...

ĆAMIL KARAMEHMEDOVIĆ-KEKI – Čičina prava, pravcata legenda. Pravi stariji brat. Duša od čovjeka. Simpatičan, duhovit... Svima nam je logorovanje i zimovanje bilo nezamislivo bez našeg Kekija. Od njega smo čuli najduhovitiju najavu radio-programa i nema akcije gdje to nije bio dio kulturno-zabavnog programa.

NEDŽAD MELEZ – Aljin brat. Nažalost, samo sam ga tako i poznavala. Kuriozitet koji pamtim: dva brata, obojica žestoki navijači – jedan Želje – drugi Sarajeva!

VEDRAN MELEZ – Aljin sin. Još ne mogu da shvatim da tog divnog momka više nema. Znam ga od rođenja. Niko tako slatko nije moju mamu zvao "kumo". Čuvam njegove "lenonke", koje mi je njegova mama Nada dala za uspomenu...

EMICA MUJKIĆ - moja draga drugarica, koja nas je tako iznenada napustila. Iako je nisam vidjela mnogo, mnogo godina, nadala sam se da ću je ponovo sresti i da ćemo se opet smijati i sjećati naših Pala, zimovanja na kojem smo se najviše zbližile... I ovih dana ostali smo i bez Emicine i Slađine mame a Veskove tetke, naše drage TETE PEPINE. "Talijanski" lijepa, predivnog glasa i smijeha, "borila" se s čika-Gojkom i Zlatanom za malo više slobode za Čičine planinke na Sutjesci 68, kada su nas zvali "Gojkova 'apsana", mada nas je Zlatanovo oko najbudnije pratilo kad su u blizini bili izviđači iz drugih odreda. Tuga ju je povela njenoj Emici i Alji...

MILA ŠEHAGIĆ-RUMENKA, iako kratko u odredu, ostavila je neizbrisiv trag svojim smijehom i svojim velikim srcem. Nadimak joj je, naravno, dao Mile jer je bila rumena u licu. Nije baš lijep nadimak, neko bi se i naljutio, ali ne i naša Mila. Bile smo i školske drugarice. Jako, jako nam je nedostajala na nedavnoj proslavi mature... Sjetim je se skoro svako veče jer je njen sin sportski TV novinar.

ŠERIF USTAMUJIĆ – I on nam se pridružio u gimnaziji ali je vrlo brzo postao pravi izviđač – ozbiljan i predan u svim zadacima. Poginuo je među prvima, kao što je i uvijek na zadatku bio među prvima...

Poznavala sam i mnoge druge sa spiska, nekoga više, nekoga manje. Svako ime koje sam pročitala u ovom kontekstu odnijelo je dio mene tamo negdje, ali i donijelo trak sjećanja na nešto lijepo... I, naravno, da ovaj prilog bude obogaćen nekim fotosima, pomogao mi je stari drugar, Cober Topić, kome se posebno zahvaljujem.

Vjerujem da ste i vi mnogi poznavali i voljeli iste ove ljude o kojima ja napisah par riječi. Nemojte da vas to spriječi da o istim ljudima napišete i vi riječ, dvije. Pa, manje-više, svi smo se poznavali, zar ne? Kako da samo ja pišem o našem Miletu, na primjer, kad ga je svako od nas poznavao na svoj način?

I zato – ne dajmo da padnu u zaborav! Sjetimo ih se sviju nekom lijepom rečenicom na ovom našem blogu, koji nam svima toliko znači, možda i više nego što smo toga svjesni. Već je godina i po otkad smo startali zahvaljujući našim dragim Veskovićima – Vesku i Minkici. Time su zaradili „sevap na oba svijeta“. Njih dvoje su baš pravi i bili za to: ima li ista ljepše od izviđačke ljubavi koja traje i danas?

Gorana Jovanović

"NEKAD SU BILI S NAMA, SADA IH VIŠE NEMA..."

Danas je već godina i po dana otkako ovaj naš blog postoji i, kako vjerujemo, blog je dio naše prošlosti ali i naše sadašnjosti, mjesto gdje se zajedno nalazimo neovisno gdje živimo. Istinski vjerujemo da smo putem bloga uspjeli povezati mnoge pokidane veze starih prijatelja i poznanika, što nam je bila i ostala ideja vodilja koja nas sa svima vama i dalje drži.

Ovaj prilog posvećujemo sa posebnom sjetom i ljubavlju, svim našim dragim prijateljima koji nisu više među nama. Imali smo privilegiju i ogromno zadovoljstvo da smo se družili sa njima, provodili mnoge trenutke, išli na izlete, logorovanja, zimovanja, smotre, akcije… pa neka ovaj prilog bude naše zajedničko sjećanje na (vjerujemo) svima nama drage prijatelje.
Stavljajući naslov ovog priloga, u pripremi teksta naša Gorana Jovanović je napisala:

”Ova parafraza poznate pjesme Izeta Sarajlića ("Sada bi bili očevi, sada ih više nema..."), toliko puta korištene uz logorsku vatru, prva mi je pala na pamet kad sam vidjela tužni spisak nekadašnjih naših drugova i drugarica. "Nisu više s nama", "tužni spisak"... uporno izbjegavamo riječ SMRT. A šta je smrt? "Smrti zapravo i nema kraja. Smrću je samo posuta staza uspona od gnijezda do zvijezda...", reče pjesnik Mak Dizdar. Da bi naši drugovi i drugarice "kojih više nema" ostali zauvijek s nama, moramo zapisati svoja sjećanja na njih. I zato – ne dajmo da padnu u zaborav. Sjetimo ih se sviju nekom lijepom rečenicom na ovom našem blogu, koji nam svima toliko znači, možda i više nego što smo toga svjesni”.

Molimo vas da nam pomognete. Ako smo nekoga slučajno izostavili, znajte da nije bilo namjerno. Naprotiv, očekujemo i od vas eventualnu nadopunu, kao i vaše priloge, sjećanja, komentare, koji će doprinijeti da naši prijatelji nikada ne budu zaboravljeni. Zahvaljujemo se svima, a posebno Miroslavu Topiću, Zlatici Ninić i Gorani Jovanović, koji su nam pomogli da ovaj prilog ostvarimo.
Minkica i Vesko Vesković

POSLIJE SKORO 40 GODINA

Prošlo je već blizu 40 godina otkada sam izgubio svaku vezu i kontakt sa djevojkom koja mi je nekad mnogo značila. Ne sjećam se na koji se način tada formulisalo kada se dvoje mladih počnu zabavljati. Valjda smo mi međusobno donijeli neki dekret, a našem društvu je to samo po sebi postalo jasno. Iz djetinjstva smo bili komšije, a druženje je počelo kada se i ona uključila u izviđače, odred "S. V. Č."
I tako naš dekret stupa na snagu, 23. o4. 1968. godine, tačno prije 40 godina. Ljubav i zabavljanje je prekinuo moj odlazak u tadašnju JNA na odsluženje vojnog roka (18 mjeseci).
28. 05. 1968. god. ujutro moja Snježa, raja iz mog voda "Ljubičica", odreda, i još neki, ispratili su me u Pljevlja, u armiju. Dugo sam iz garavog Ćire mahao dragim likovima koji su ostali na Staroj željezničkoj stanici u Sarajevu.
Ponovo smo se vidjeli , nakratko, na nekom vanrednom odsustvu. Ljubav se držala na pismima koja smo razmjenjivali, do mog dolaska na redovno odsustvo, krajem godine. Nažalost, tada je došlo do razlaza (mojom krivicom), što i danas žalim.
Po povratku iz armije, povremeno smo kontaktirali, pokušao sam da popravim stvar, ali je izgledalo nemoguće. I kako već biva, život nas razbaca na razne strane, svako se zabavi svojim obavezama i kontakti se pogubiše i prekinuše.
Tako je moglo ostati i dovijeka, međutim Vesković Vesko (Veselin, kako ga ja zovem, kad hoću da ga naljutim, u stvari mu tepam), pokrenu BLOG i pruži nam svima mogućnost da obnovimo kontakte sa dragim nam likovima. Nama dokonim penzionerima dao je novu, izuzetnu mogućnost da na najljepši mogući način ispunimo vrijeme, kojeg imamo na pretek. Još jednom mu zahvaljujem, kao i svima koji su ponovo prihvatili da se ponekad družimo, pa i ovako na daljinu. Među tim obnovljenim kontaktima, našla se i nekad moja Snježana Tvrz-Zec, sada Mahmutović, majka dvojice mladih ljudi i baka dvoje unučadi, koja očekuje i treće, ali žena koja je zadržala vedar duh i neposrednost kojih se sjećam iz mladih dana. Skoro je nevjerovatno da smo tako brzo i lako nastavili druženje, kao da nikada nismo ni prekidali. Pošto smo oboje penzioneri, našlo se dosta vremena za zezanje putem Skype-a. Sjećali smo se starih dana, likova sa kojima smo se družili, pričali o sadašnjosti i puno se zezali na račun budućnosti. Dogovarali susrete i istovremeno se zezali, znajući, s obzirom na sve okolnosti, da to graniči sa duhovitom fantazijom.
Nikad nisam vjerovao u čuda, međutim, meni se dogodilo. Vječiti, duboko ubijeđeni ateista u meni počeo se pitati kojem bogu da se okrenem, ili naš VESELIN, osim upornosti, posjeduje i neke nadnaravne moći pa mi je omogućio da se ipak sretnem sa Snježom i provedem nevjerovatan i nezaboravan vikend u njenom društvu.
Snježa, koja živi u Minhenu, odlučila je da posjeti djecu i unučad u Ljubljani. Izgleda, da bi se desilo čudo, treba mu malo i pomoći. Pitao sam je da li je voljna da odvoji malo vremena za mene, a ja ću doći što bliže Sloveniji (problemi sa vizama). Pošto je prihvatila, dogovorili smo da se nađemo 28. 03. 2008. u Zagrebu, odnosno u Rijeci. Krajnje odredište otok Krk, mjesto Jurandvor.
Snježina sestra-polusestra tu ima kuću i baš taj vikend je naručila majstore da zamijeni prozore i vrata. Pozvala je Snježu, a ona mene, da se nađemo na Krku i budemo gosti Mire Mulahusić-Škofic, takođe nekadašnje planinke našeg odreda.
Orijentir, Baščanska ploča i najzad se nađosmo.
Mira, oduvijek ozbiljna, sada uspješna poslovna gospođa, ukazala mi je gostoprimstvo na kome se još jednom zahvaljujem i nadam se da neće zamjeriti što sam je ubacio u ovaj prilog bez njene saglasnosti. Evo nas, poslije skoro pola stoljeća.


U društvo se uključio i Mirin kućni ljubimac As.


Sutradan su Miri došli majstori, pa da ne bismo smetali, Snježa i ja smo otišli do grada Krka i još nekih interesantnih mjesta na otoku. Baš kao stari prijatelji, koji su se poželjeli, proveli smo vrlo ugodan dan. I vrijeme je bilo na našoj strani, pa je to doprinijelo da raspoloženje ne popusti ni jedan tren.



Stari grad Krk



Ne sjećam se koje je ovo mjesto, ali ovo je terasa jako prijatnog restorana na ogromnoj hridi iznad mora. Duboko dole je zaliv sa molom, te prekrasan pogled.



Pretpostavljali smo da su kod Mire radovi pri kraju, pa smo krenuli da joj se pridružimo. Sutradan je vrijeme ostalo isto, tako da smo u kuću ulazili skoro u mrak. I ako nije ni blizu sezona, u Krku je bilo dosta šetača, a na rivi je radilo više restorana i picerija, za razliku od Baške (Mirin komšiluk), gdje se, valjda, sve pokretno skupljalo u valjda jedinom lokalu "Forca", gdje smo i mi navratili u nekoliko navrata.


Plaža u Baškoj je ogromna, lijepa i čak ima i kabine sa datumom izgradnje i to neke davne godine.



Iza nas je Baška, valjda krajnje mjesto na Krku. Dok smo mi uživali na suncu, Mirin ljubimac As je iskoristio priliku da se izigra i okupa.




Iza nas su pomenute kabine, a pred nama Snježa zabavlja Asa, bacajući mu kamenje u more.




Stvarno je sve lijepo. Nisam vidio poznatu Bašćansku ploću, preživio sam taj propust, ali sam sigurno to kompenzirao ostalim ljepotama kojima sam bio okružen u ova dva izvanredna dana.
Izvinjavam se posjetiteljima bloga ako sam bio preopširan, ali čuda se rijetko dešavaju i mislim da zaslužuju da ih se opiše. Svima želim po jedno prijatno čudo, evo dokaza da se dešavaju.
Pozdravljam Miru sa porodicom, još jednom zahvaljujem na gostoprimstvu, a svim posjetiteljima bloga, pozdrav i laku noć.

Cober

MOŽDA NISTE ZNALI? (četvrti put)

Nastavljamo sa objavljivanjem imena izviđača i planinki koji su stekli naziv "Izviđač partizan".

1964. godine na VII skupštini SIBiH-a ovaj naziv stekao je:


Miličević Nikola


Na istoj skupštini naziv "Partizanskog odreda" dodijeljen je OI "Slaviša Vajner-Čiča" iz Sarajeva.


1965. godine na VIII skupštini SIBiH-a ovaj naziv stekli su sljedeći izviđači i planinke:


1. Anđić Milojko,
2. Bahtijarević Esad,
3. Bulajić Dragan,
4. Buljubašić Midhat,
5. Ćuk Sulejman,
6. Dalić Borislav,
7. Dugonjić Vesna,
8. Duraković Mirsad,
9. Hadžibegić Faruk,
10. Huseinović Husein,
11. Jakovljević Dobroslav,
12. Lučić Zlatan,
13. Kalanović Krešo,
14. Mazrek Talib,
15. Mulahusić Rašid,
16. Pavlović Gojko,
17. Stijačić Mladen,
18. Tatić Ratko,
19. Uštović Hidajeta,
20. Vesković Vesko i
21. Volić Nebojša.

Prvi vezeni znak napravila je Desa Brkić iz Sarajeva, koja je sa kćerkom Verom Adžaip napravila mnoge zastave odreda izviđača širom Jugoslavije. Kasnije, znak izviđača partizana rađen je na metalnoj podlozi (ne znamo ko ga je dizajnirao i izrađivao).

JE LI OVO MOGUĆE?

Ako se sjećate, na blogu je nedavno objavljena POTJERNICA sa fotografijama starije generacije izviđača sa apelom da nam se jave, kako bismo što više saznali o prvim danima izviđačke organizacije u Sarajevu. Do danas se još niko nije javio. Pa ipak, naš vrijedni saradnik Midhat Buljubašić-Šilja iskopao je iz svoje "sehare" jedan veoma vrijedan dokument, koji nam je proslijedio a mi ga objavljujemo. Na ovom dokumentu, pod naslovom "Pregled jedinica 'Mlade Bosne' u Sarajevu" od 5. 6. 1953. godine, osnivač izviđačke organizacije u BiH Slavko Butina sačinio je spisak koji prvi put objavljujemo. Slavko Butina

Vjerujemo da će mnogi posjetioci i saradnici bloga ugledati mnoga imena sa tog spiska koja su udarila pečat našoj organizaciji. Pouzdano znamo da su mnogi od njih među nama, pa očekujemo da nam se i jave.

Prošle godine u proljeće, prilikom mog boravka u Sarajevu, mnogi eminentni izviđači su mi rekli da "imam ja dosta toga spremljeno u nekim kutijama, koferima, valja to pronaći..., budi strpljiv".

Priznajte i vi da sam strpljiv. Čekaću ja koliko god treba, ali znam da će se na ovom blogu sigurno otvoriti riznica dragocjenosti iz istorije sarajevskih izviđača. Ja sam uvijek vjerovao u datu izviđačku riječ.

Vesko Vesković

NAJVEĆI USPJEH ČIČINIH PLANINKI

Prije logorovanja na Zabrđu davne 1967, ekipa planinki Čičinog odreda, u sastavu Ljiljana Pitić-Pipi, Mia Kordić, Goga-Ribizla Lacić, Slađa-Caka Mujkić, Snježana Tvrz-Zec i Gorana Jovanović, u pratnji svojih starijih drugova Miroslava-Cobera Topića i načelnika odreda Zlatana Lučića, uputila se na jugoslovensko Centralno orijentaciono takmičenje (COT), kao pobjednice na republičkom takmičenju BiH, u Dečane na Kosovu. Dan i noć truckanja vozom, 40 stepeni u hladu, teren potpuno nepoznat, šuma, ma prašuma... I – osvojile pehar! Treće mjesto u Jugoslaviji! Ljilja je završila osmi, a mi ostale sedmi razred osnovne škole.
Na povratku smo prespavali u Beogradu kod Miine rodice, a naše planinke Cace. Došli smo blatnjavi "do kragne", umorni, gladni... Cacina mama, pokojna teta Negosava, primila nas je kao svoju vlastitu djecu, potrpala u mašinu naše blatnjave stvari, čak i tenisice, dala nam nešto Cacine odjeće dok se naša ne opere i osuši, nahranila nas i napojila. Nastavili smo daleko putešestvije, ponosne na svoj uspjeh, jedva čekajući da se pohvalimo našem odredu, koji je već nekoliko dana logorovao na Zabrđu iznad Viteza.
Kako, zašto, stvarno se ne sjećam, nešto smo naljutile našeg načelnika Zlatana, naš autoritet odmah iza čika-Gojka. Tokom putovanja šutio je i bio neraspoložen, ali nismo ni sanjale šta nam se sprema: dok smo se penjale prema logoru, koji se već nazirao kroz drveće, naredio nam je da stanemo mirno i – poskidao nam marame! veću sramotu izviđač ne moze doživjeti. Plakale smo, molile ga da se predomisli, kako ćemo s peharom a bez marama u logor? Ništa nije pomoglo. Uplakane i pokunjene, umarširale smo u logor, pravo pred zbor postrojen za naš svečani doček. Svi su se pitali zašto smo vjetrovke zakopčale do grla i zašto smo uplakane.

Da me ubijete, ne sjećam se kako su nam marame vraćene ni zašto su nam, uopće, bile oduzete. Pa, ima tome 41 godina, ako sam dobro izračunala...
"Male novine" su nas posjetile i pisale i o ekipi i o logorovanju. Srećom, našu sramotu nisu zabilježile.

Gorana Jovanović

Konačno spreman

Pošto mi je već žao mog druga Veska, odlučih da se natjeram i napišem nešto. Tema je generalna, ne poseban topik. Vidim da su se počeli javljati veterani i stariji od mene i po godinama, a i po stažu u izviđačkoj organizaciji. Posebno mi je drago da su to ljudi koje sam već zaboravio i da su postojali. Kao na primjer Osipov Vladimir. Kada sam ja ušao u izviđačku organizaciju, on je već bio stara kajla. Uvijek mi je bio u sjećanju kao izviđač po svim pravilima. Uniforma kompletna, sve zategnuto. Šilja me podsjeti i na tu čuvenu frulu. Hvala mu na podsjećanje kako se prezivao Edo Niger. On je bio član kluba jedno izvjesno vrijeme. Nadimak je dobio po svom dubokom glasu. Mislim čak i da je znao neke crnačke duhovne pjesme. Meni je ostao u sjećanju, jer me na logorovanju u Buljaricama zarazio astronomijom. Cijeli mjesec i po, koliko smo bili zajedno, samo smo gledali u nebo i zvijezde. Veoma često u ranu zoru bi me budio i govorio: "Vidi Sedam Vlašića". I mi smo gledali. Nakraju sam boga molio kad će kiša. Ali sve u svemu jedan izuzetan čovjek. Pošto ne znamo šta je sa njim, ako je živ, drago bi mi bilo da pročita ove redove i da zna da ima izviđača koji ga se još uvijek sjećaju. Ako ne, da ovi redovi budu u znak poštovanja prema njemu.
A sada druge teme. Nije mi jasno što se ne javlja Bećko. Barem on je živa enciklopedija sarajevske izviđačke organizacije, a i čovjek koji je u godinama kada smo mi ostali svoja dupeta posklanjali, još uvijek marševao sa izviđačima, hodao po logorima i smotrama. Pošto smo radili, znam da je profesionalno bio vezan za pisaću mašinu i novinarsku struku. Zato ovim putem naručujem i sa nestrpljenjem očekujem nešto iz te bogate riznice.
Za sve ostale, ako im se štuca, da znaju da ih Gorana (za mene od milja mala Jovanovićka) i ja "olajavamo". To je još jedna pozitivna strana ovog bloga, što mi je podarila partnera sa kojim razmjenjujem pisanu riječ, a ne samo beskonačni niz šala, zanimljivosti i dogodovština.
Svima kombinovani pozdrav (valjda Gorana neće biti "ljubomorna"). I nećemo vam otkriti šta to znači, pa makar nas pekli na tihoj vatri.
Vaš Miroslav Hegenberger, Dado

ČUJ ŠTA REČE: "JAZUK, NEMAM SLIKA"

Na prilog našeg starog izviđačkog druga-prijatelja Vladimira Osipova, koji je objavljen nedavno, kao zapeta puška reagovao je Midhat Buljubašić-Šilja. Evo šta je on napisao:

"Nema gdje nas nema. Drago mi je da se na naš blog javio i profa iz Pariza (ex adresa 60-tih prošlog vijeka: Sumbul Avdina 5, Sarajevo, tel. 38840 – Vlado Osipov-Repeta), nama iz odreda izviđača "Miljenko Cvitković" poznati majstor na "čarobnoj" plastikuši-fruli.
Podosta smo s Cicanom Džemaludinom i Bećkom skupa planinarili.
On u svom tekstu veli da je jazuk što nema slika. Ima, ima, Vladimire.
Evo mu jedna sa Pala. Za pasom bezbeli – frula. Bezbeli da ne može bez BEZBELI.

Amblem I smotre brđana na Palama 1962.

To je bila sreska smotra brđana i na slici su članovi ekipe (muške i ženske) za orijentaciju: Vladimir Osipov, Vahida Mičijević, Kimeta Duboković, Bećir Gribajčević, a kleče: Miralem Variščić, Olja Đurašković, Emira (zagubio sam joj djevojačko prezime) i Josip Šremzer.
Poseban pozdrav Vladimiru".

Za sada toliko.
Z – d – r – a – v – o, zdravo, zdravo, zdravo!

Šilja

MOŽDA NISTE ZNALI (treći put)

U zadnjem prilogu (možda niste znali – drugi put) potkrala se mala greška u pisanju (zbog nečitkog teksta iz arhive), pa sada objavljujemo ISPRAVKU

Izviđačima partizanima 1959. godine proglašeni su:

1. Daupović Alma i
2. Smajević Ešref-Eške.



Već 1960. godine zvanje Izviđača partizana dobili su:


1. Akšamović Muzafer
2. Ausić Josip
3. Bahtijarević Sead
4. Basarić Meho
5. Čamo Bakir
6. Čamo Sead
7. Dizdarević Nedžad
8. Dodoš Slobodan
9. Đikić Mahmud
10. Đurašković Olja
11. Grahić Rizah
12. Grbić Rade
13. Ibričević Muhamed
14. Janković Blanka
15. Laganin Krsto
16. Kulenović Namik
17. Mirić Jelena
18. Ohranović Zikret
19. Račić Fehim
20. Stojanović Zoran
21. Šipovac Risto
22. Vego Branko
23. Vobornik Drago
24. Vojnović Gojko

Nastavlja se
(poziv svima koji gledaju blog da nam pošalju zanimljivosti iz istorije naše organizacije)

JOŠ JEDAN ILEGALAC

Vesko je uspeo još jedan doživljaj da mi izvuče iz zaborava.
Takmičenje na akciji ILEGALAC.
Ne mogu se setiti koja je godina u pitanju, negde na početku ustanovljenja ove akcije, davno, davno, ali na današnji dan.
Za učešće se prijavila i ekipa planinki IO “Boriša Kovačević”. To je bila ekipa koja je već imala iskustvo i priznanja. Mislim da me sećanje ne vara, da su u ekipi bile: Biljana Radić, Buca Alikadić, Melita Skalić, Vesna Dugonjić i ja, Zlatica Ninić.
Takmičenje se održavalo noću. Popele smo se uz Vraca i krenule prema kuli Palež. Onako u mraku, skrenusmo levo, računajući da samo tako možemo stići nazad u grad. Krenule smo stazom u neku šumicu, ali samo desetak metara. U mraku, u šumici, na nepoznatoj stazi, glas koji nas je zaustavio, zvučao je zastrašujuće:
„STANI, ILI PUCAM!”
Zatim smo ugledale vojnika, koji je stvarno uperio pušku u nas.
Počelo je objašnjenje da smo mi planinke na zadatku, ali on je bio neumoljiv. Ovo je vojni objekat, zabranjen pristup, odmah da odstupimo.
Bilo bi to lako uraditi da nam strah nije stajao iza leđa. Ali, kao što smo i njemu objasnile, mi smo na zadatku, a vreme nam prolazi. Nalevo krug i još brže ka cilju.
Koliko se sećam, ja sam samo jednom učestvovala na ILEGALCU. To je onda moralo biti tada. Znam da smo bile jedina ženska ekipa, ali to nije bila prepreka da pobedimo. Bilo je veliko zadovoljstvo, na proglašenju pobednika, da smo iza sebe ostavile ostale ekipe takozvanog „jačeg pola”.
U arhivi Ratka Todovića, dugogodišnjeg starješine našeg odreda, našla sam ovaj amblem. Ali, ni na njemu nema godina.
Nije ni važno. Ovo se dogodilo kada smo bili mladi, nekih šezdesetih, kada smo bili zaljubljeni u izviđačku organizaciju, kada smo bili neustrašivi, neumorni, nosili smo izviđačku maramu i svoju posebnost isticali mnoštvom amblema, oznaka, zvezdica kojima smo bili okićeni.

I ovu sliku sam već objavljivala. Možda je baš to ta ekipa, a sigurno je da će se bar neka planinka sa ove slike malo bolje sećati ove naše male neprijatnosti, koja se završila trijumfom.

Zlatica

"ILEGALAC" – sjećate li se?

Još davne 1962. godine, tadašnje predsjedništvo Saveza izviđača grada Sarajeva ustanovilo je akciju pod nazivom “ILEGALAC”. Akcija je ustanovljena kao sjećanje na sarajevske ilegalce koji su u okupiranom Sarajevu djelovali tokom II svjetskog rata. Na ovoj akciji, koja se uvijek održavala uoči dana oslobođenja Sarajeva – 6. aprila, svoje učešće uzimali su svi odredi koji su djelovali na području grada. Posebno takmičenje se održavalo 5. aprila, kada bi ekipe svih odreda učestvovale u svojevrsnom krosu, pokazujući svoje vještine u snalaženju po gradskim ulicama, prenošenju poruka, prvoj pomoći, streljaštvu, signalizaciji i drugim vještinama.

Proglašenje pobjedničkih ekipa se vršilo 6. aprila u Domu izviđača, uz kasniji program u samom domu. Sama akcija imala je svoje ambleme, a ovom prilikom neke i objavljujemo, kao i fotografije iz tog vremena.

Početak akcije bio je pred Domom izviđača.

Članovi štaba akcije, te jedna od rijetkih fotografija članova bodovne komisije