DOK IH SE SJEĆAMO...

Nema ih među živima, tačno. Ali, živi smo mi i, da bi naši drugovi i drugarice "kojih više nema" ostali zauvijek s nama, moramo zapisati svoja sjećanja na njih. Ja ću početi sa onima koje sam najbolje poznavala.

MILAN ARBUTINA-BUCO išao je sa mnom u razred u II gimnaziju i među prvima se pridružio nasoj četi formiranoj od "starih izviđača", nas nekoliko petnaestogodišnjaka koji smo se upisali u tu školu a već smo bili izviđači i planinke, i novih članova koji su tada, za naše pojmove "pod stare dane", postali izviđači. Bucin nadimak oslikavao je njegov fizički izgled, uz koji je, kao i obično, išla jedna dobrota i vedrina. Kao najkorpulentniji, vrlo brzo je postao zastavnik odreda "Slaviša Vajner Čiča" i to – kako je on čuvao i nosio našu zastavu na čelu kolone – uvijek me je podsjećalo na priče o svetinji partizanskih zastava... Odnijela ga je bolest u ranim dvadesetim godinama...

ZORAN ALEKSIĆ-ZOKA također nam se pridružio tek u gimnaziji. I on je išao sa mnom u razred. Nije bio na puno akcija, bio je veoma tih i samozatajan i jako, jako zgodan... O njemu bi čak više od mene mogla pisati naša planinka Zdravka Puhalac, a naročito o zimovanju na Palama 1970, kada su se zavoljeli. Zdravka trenutno živi u Kanadi i vjerovatno ne zna za naš blog jer bi se sigurno javila.

EDUARD BOGELJIĆ-EDO – ostao mi je u sjećanju kao prelijep plavi gitarista "Kodeksa", veoma popularan među sarajevskim curicama, a mi Čičine planinke strašno smo bile važne u Skenderiji kad nas je pozdravljao kao stari izviđački drug...


SLOBODAN DODOŠ-MILE – član Čičinog legendarnog kluba "Bratstvo" od samog osnivanja, učitelj po zanimanju i jedno od najduhovitijih i najkreativnijih stvorenja koja sam u životu srela. Niti jedno logorovanje ili zimovanje nije se moglo zamisliti bez našeg Mileta. Lijepo je crtao, posebno karikature, i sve naše zidne i "prave" novine (sjećam se "Semafora" izvlačenog na šapirografu) bile su pune njegove pisane i crtane duhovitosti. Dijelio nam je nadimke, primjerene, da primjereniji ne mogu biti, uredno se maskirao na našim maskenbalima, svirao, pjevao... Bio je i ostao jedna od legendi našeg odreda.

Sticajem nevjerovatnih okolnosti izdahnuo je na rukama naše planinke Cace, kardiohirurga u Beogradu, nakon duge i teške bolesti...


ZVONIMIR FONTANA-KRAPINA, jedno od najdražih lica iz mog djetinjstva. Brđanin "Bratstva", sportista i slikar, vajar... Pretih ali jako, jako omiljen. Živio je zadnjih godina u Gornjem (ili Donjem?) Vakufu i tamo je i poginuo. Njegov brat Braco (Krapinče) živi u Australiji i čini mi se da će se bloger Hemingvej (Dado Hegenberger) zahvaljujući obnovi prijateljstva putem bloga uskoro susresti s njim...

HAJRUDIN HALAPIĆ-ŠOLE - poznavala sam ga čitav život. On i kum Aljo Melez, kao i Bećko Gribajčević i njegova Mira, ostali su prijatelji s mojom porodicom i nakon izviđačkih dana, tako da poznajem i njegovu Suadu i njegovu djecu iz bezbrojnih druženja u Sarajevu i na izletima. Najviše ga pamtim po smijehu. Bio je od onih koji najozbiljnijim glasom i facom nešto pričaju a svi prisutni se valjaju od smijeha. Takva je i njegova supruga Suada, učiteljica, tako da sam se uvijek radovala druženju s njima, čak i kad sam prestala hodati po sijelima s mamom i tatom...

ALIJA HUSEINBEGOVIĆ-MUŠTO – jako, jako duhovit, malo je "šuškao" pri govoru i uz njegovu urođenu duhovitost smijehu nikad kraja. Znam da je našu ljepoticu Goranku zezao pjevušeći za njom "komarac, mušmula, borovnica", a da me ubijete, konteksta se ne sjećam...

ISMET IBRIČEVIĆ-DŽILDA – on se jednom sasvim slučajno našao na zimovanju s "Čičom" na Palama i nekako smo ga usvojili. Prozvali smo ga "Džilda" jer je u jednom našem večernjem programu izvodio tačku sa dresiranom buhom koja se zvala "Džilda" i to je bilo jako, jako smiješno. Bio je moj vršnjak i moja simpatija, sav u crnom, što je tada bio veliki fol. Posljednji put vidjeli smo se netom nakon rata na herojskoj Dobrinji...

RANKO IBRULJ-ŠPICO – također neko bez koga ne mogu zamisliti svoje izviđačke dane. Vezivalo nas je i to što je i njegova porodica (šira i uža) listom bila u izviđačima, kao i moja. O njemu mnogi mogu reći puno više, naročito njegova sestra Jasna, također planinka.

ZVONKO JELIČIĆ-HEĆIM – pamtim ga iz Buljarica kao Trokinog tatu i beskrajno duhovitog čovjeka. Valjda je Troko "povukao" na njega. Zanimljivo mi je i to što sam preko njegovog nadimka saznala šta znači riječ "hećim". I kad god je danas čujem, sjetim se čika-Zvonka...

GOJKO JOVANOVIĆ – moj tata. Neću o njemu. Bio je dobar otac i starješina. Ponosna sam što sam njegova kći.

ZLATAN KALANOVIĆ – Krešin brat. Izvinjavam se Kreši što sam njega greškom "sahranila" u jednom svom prilogu na blogu misleći na plavokosog Zlatana...

ĆAMIL KARAMEHMEDOVIĆ-KEKI – Čičina prava, pravcata legenda. Pravi stariji brat. Duša od čovjeka. Simpatičan, duhovit... Svima nam je logorovanje i zimovanje bilo nezamislivo bez našeg Kekija. Od njega smo čuli najduhovitiju najavu radio-programa i nema akcije gdje to nije bio dio kulturno-zabavnog programa.

NEDŽAD MELEZ – Aljin brat. Nažalost, samo sam ga tako i poznavala. Kuriozitet koji pamtim: dva brata, obojica žestoki navijači – jedan Želje – drugi Sarajeva!

VEDRAN MELEZ – Aljin sin. Još ne mogu da shvatim da tog divnog momka više nema. Znam ga od rođenja. Niko tako slatko nije moju mamu zvao "kumo". Čuvam njegove "lenonke", koje mi je njegova mama Nada dala za uspomenu...

EMICA MUJKIĆ - moja draga drugarica, koja nas je tako iznenada napustila. Iako je nisam vidjela mnogo, mnogo godina, nadala sam se da ću je ponovo sresti i da ćemo se opet smijati i sjećati naših Pala, zimovanja na kojem smo se najviše zbližile... I ovih dana ostali smo i bez Emicine i Slađine mame a Veskove tetke, naše drage TETE PEPINE. "Talijanski" lijepa, predivnog glasa i smijeha, "borila" se s čika-Gojkom i Zlatanom za malo više slobode za Čičine planinke na Sutjesci 68, kada su nas zvali "Gojkova 'apsana", mada nas je Zlatanovo oko najbudnije pratilo kad su u blizini bili izviđači iz drugih odreda. Tuga ju je povela njenoj Emici i Alji...

MILA ŠEHAGIĆ-RUMENKA, iako kratko u odredu, ostavila je neizbrisiv trag svojim smijehom i svojim velikim srcem. Nadimak joj je, naravno, dao Mile jer je bila rumena u licu. Nije baš lijep nadimak, neko bi se i naljutio, ali ne i naša Mila. Bile smo i školske drugarice. Jako, jako nam je nedostajala na nedavnoj proslavi mature... Sjetim je se skoro svako veče jer je njen sin sportski TV novinar.

ŠERIF USTAMUJIĆ – I on nam se pridružio u gimnaziji ali je vrlo brzo postao pravi izviđač – ozbiljan i predan u svim zadacima. Poginuo je među prvima, kao što je i uvijek na zadatku bio među prvima...

Poznavala sam i mnoge druge sa spiska, nekoga više, nekoga manje. Svako ime koje sam pročitala u ovom kontekstu odnijelo je dio mene tamo negdje, ali i donijelo trak sjećanja na nešto lijepo... I, naravno, da ovaj prilog bude obogaćen nekim fotosima, pomogao mi je stari drugar, Cober Topić, kome se posebno zahvaljujem.

Vjerujem da ste i vi mnogi poznavali i voljeli iste ove ljude o kojima ja napisah par riječi. Nemojte da vas to spriječi da o istim ljudima napišete i vi riječ, dvije. Pa, manje-više, svi smo se poznavali, zar ne? Kako da samo ja pišem o našem Miletu, na primjer, kad ga je svako od nas poznavao na svoj način?

I zato – ne dajmo da padnu u zaborav! Sjetimo ih se sviju nekom lijepom rečenicom na ovom našem blogu, koji nam svima toliko znači, možda i više nego što smo toga svjesni. Već je godina i po otkad smo startali zahvaljujući našim dragim Veskovićima – Vesku i Minkici. Time su zaradili „sevap na oba svijeta“. Njih dvoje su baš pravi i bili za to: ima li ista ljepše od izviđačke ljubavi koja traje i danas?

Gorana Jovanović