Prisjetiti se
odrastanja izviđačke organizacije u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, naravno i
na prostorima cijele nekadašnje Jugoslavije, priča je i o porodicama čiji su
svi članovi bili izviđači. Ako već roditelji nisu bili, najčešće je najstarije
dijete postalo izviđač, pa ljubav prema izviđačkom životu prenijelo prema
svojim sestrama ili braći. A u vrijeme pedestih i šezdesetih godina kada se
skromno živjelo, izviđačka organizacija bila je i prozor u svijet, mogućnost da
se takmičeći i logorujući upoznaju ljudi i krajevi koji su dalje od svakodnevne
mahale ili kvarta. Fotografije snimljene
ruskim „Smena“ aparatima i razmijenjene razglednice dugo su se čuvale.
Izviđačkih porodica u Doboju bilo je mnogo, zajedno se odlazilo na takmičenja i
logorovanja, a često ljubav između planinke i izviđača završavala se brakom i
kasnije su djeca nastavljala rad svojih roditelja u izviđačima.
Rad dobojskih
izviđača šezdesetih godina (prošlog stoljeća) ne bi bio tako uspješan i bez
trojice braće Bašić: Mustafe, Jusufa i
Igbala. Rođeni i odrasli u dijelu grada pored starog dobojskog parka (kod
tadašnje Prve osmogodišnje škole), u čijem parku i danas stoji izviđačka
„kućica“ u kojoj su generacije djece do rata se okupljale, trojica braće Bašić
dali su svoj veliki doprinos razvoju izviđača. Mustafa je i jedan od osnivača
Samostalne posade porječana „Josip Jovanović“, aktivan u omladinskoj,
sinikalnoj i partijskoj organizaciji željeznica BiH, i svojim autoritetom
omogućavao izviđačima pristup svim institucijama. I kasnije, kada su već otišli
drugim putevima, druženje sa novim izviđačima bilo je često, a pružanje pomoći
uvijek kada je to nekim novim izviđačima zatrebalo. Nažalost, to druženje
prekinuto je osamdesetih godina kada su Jusuf u Njemačkoj a Igbal u Doboju
nastradali u saobraćajnim nesrećama. Razočaran u sunovrat ideala i ratna
dešavanja u svom gradu, i Mustafa se povukao u sebe i 1993. godine samo sklopio
oči.
Evo i nekoliko fotografija koje na slikoviti način prikazuju izviđače - braču Bašić tokom njihove nezaboravne aktivnosti u izviđačkoj organizaciji.
Štab
Samostalne posade porječana „Josip Jovanović“ iz Doboja pored spomenika žrtvama
logora koji je u I svjetskom ratu bio u Doboju. Prvi u planu (čuči) je Ibrahim
Džafić – sada u Norveškoj, s lijeva na desno stoje Jusuf Bašić, Ivan
Stanimirović (oficir JNA i starješina Posade, kasnije otišao u Beograd), ...Hajrulahović,
a iza je Hajrudin Hasić – sada u SAD
Fotografija
broj 2
Mustafa Bašić
sa (tada) oficirom JNA na godišnjoj skupštini Posade krajem šezdesetih godina u
Domu JNA
Fotografija
broj 3
Prva
fotografija dobojskih izviđača u boji, snimljena u julu 1972. godine u
Počitelju u vrijeme održavanja V smotre Saveza izviđača BiH u Dretelju. Obilazeći Počitelj dobojski izviđači sreli su
se sa američkim turistima koji su snimili ovu fotografiju i nakon nekoliko
mjeseci poslali je na Mustafinu adresu. Prvi sa desna je Zvonko Bekić – sada u
SAD, onaj mršavko iznad njega sam ja, a iza
mene viri samo lice je Hajrudin Hasić – isto u SAD. Mustafa sjedi u prvom redu
između Fuada Čauševića i Faruka Ajanovića. Planinka u tamnoj majici je jela
Juškić koja je Školu za načelnike odreda završila 1970. godina (i formirala
prvu izviđačku četu u seoskoj sredini), a posljednji izviđač desno je Anadi Begić
koji je kao hirurg radio u bolnici „Koševo“ Sarajevo - u ratu je otišao u
Norvešku gdje sada vodi jednu privatnu kliniku. Najveći broj izviđača sa ove
fotografije ne živi u Doboju, devedesetih godina potražili su sretnija mjesta.
Fotografija
broj 4
Isto snimljena
u julu 1972. godine, ali ovaj put na izletu u Ploče. Lijepog julskog dana, sa
stranice Dretelj lokalnim vozom u Ploče, pa na najbliže kupalište, u društvu
prijatelja istih opredjeljenja svako mjesto je idealno. Nismo mi uvijek bili
stari i debeli, na ovoj fotografiji smo mladi i taman popunjeni koliko u tim
godinama je potrebno
Fotografija
broj 5
Jusuf i Mustafa
pored partizanskog spomenika na Preslici krajem šezdesetih godina, mjestu kojeg
su dobojski izviđači decenijama pohodili. Prostor Preslice je sada pretvoren u
rekreacioni centar, ostao je i dalje lijepo mjesto za izlete i druženje.
Fotografije su sačuvane i ponovno izašle na
svjetlo dana zahvaljujući Mustafinom sinu Daliboru koji živi u Doboju.
Goran
Rubil
No comments:
Post a Comment