Ja lično smatram da nikada nije kasno i da u našem BLOGU uvijek mora biti mjesta za likove kao što je bila Jelena Parezanović-Dizdarević.Poslije 7 dugih i teških godina borbe, popustila je pred teškom bolesti. Otišla je još jedna planinka-brđanka iz Čičinog odreda. Ugasila se iskra u oku koja je uvijek najavljivala nova iznenađenja, smicalice i frku na akcijama. Puna akcije i dinamike, iskrenog drugarstva i spremnosti na pomoć, ostavila je dubok pečat na sve koji su je poznavali. Ja sam imao sreću i zadovoljstvo da me, iako mlađeg, prihvati za prijatelja i saradnika u mnogim dobronamjernim nestašlucima, koji su redovno završavali bez problema i na zadovoljstvo svih prisutnih.
Na žalost (moju), pred kraj zimovanja na Bobovcu 1965. g. uhvatili su me da pušim i kao maloljetnika me kaznili, isključenjem iz odreda. (Neću im nikad oprostiti.)
Naše druženje se tako svelo na povremene susrete, ali uvijek srdačne i vesele.
Život nas razbaca na sve strane, ali opet smo se ponekada viđali.
Sve do odvratne i tužne vijesti.
Bila mi je čast i zadovoljstvo što sam te poznavao i mogao se smatrati tvojim prijateljem. Svaki trenutak u tvom društvu bio je veseo i zabavan. Pamtit ću iskru tvog oka i sjećati se zajedničkih doživljaja, sa izuzetnim zadovoljstvom.
Siguran sam da ovako misle svi koji su te poznavali. Možda u nekom drugom životu (ako ga ima) popušimo zajedno, još neku cigaretu.
Ispred redakcije BLOGA:
Miroslav Topić-Cober
Duboko suosjećam sa obitelji i sa izviđačkim drugovima naše planinke i kasnije brđanke Jelene Parezanović - Dizdarević jer je otišla. Žao mi je zbog fizičke boli i muke koju je podnijela, zbog brige i tjeskobe što je osjećala u želji za ozdravljenjem ona, njezini najmiliji i svi koji su je voljeli.Nisam je lično upoznao (postoji mogućnost da smo se na nekoj velikoj akciji vidjeli), ali smo kao izviđači bili rodbina. Vječnost postoji.
ReplyDeleteBorna Šulc