VIII SRESKA ŠKOLA

Gledam zadnji prilog našeg mlađeg prijatelja Gorana Rubila, čitao sam ga više puta, pa rekoh sam sebi: ”Izvini, Gorane, daleko sam od tebe, daleko od dragih izviđačkih prijatelja, nemam prilike skoknuti na susrete veterana (mislim da ni organizatori i pored najbolje namjere nisu to javno obznanili), pa, u nedostatku bližih susreta, dajem sebi slobodu da se sjećam, da sanjam…”. Nedavno sam se sjetio lijepo provedenog vremena, gdje drugo do na našim domovima na Palama, i vremena kada sam postao blizak sa jednim meni dragim prijateljem, Nedžadom Dizdarevićem.

Nećko, načelnik škole

Nećka Dizdarevića sam poznavao mnogo ranije, susrećući se sa njim na mnogim izviđačkim manifestacijama u Sarajevu (na odredskim takmičenjima, na skupštinama, na izletima…). U početku on je već bio načelnik II Igmanske čete a ja obični izviđač u III Romanijskoj četi Čičinog odreda. Nekako mi je uvijek izgledao isuviše ozbiljan, pa sam se ponekada pitao zna li se on uopšte smijati. Priliku da ga bolje upoznam imao sam na VIII sreskoj školi na Palama 1965. godine. Mene su za ovu školu predložili stariji drugari iz SI Novo Sarajevo, da budem jedan od članova štaba za obuku novih kadrova tadašnjeg sreza. Škola se održavala od 10. do 25. juna 1965. godine. Otišao sam na Pale dva dana ranije i tamo zatekao grupu izviđača-entuzijasta, koji su naporno radili na konačnom uređenju prvog dijela našeg doma (Namika i Rašida Mulahusića, Ruždiju ...., Vesnu i Jasnu). Odmah smo se i mi bacili na posao, da za učesnike škole pripremimo prvi broj lista „Sutjeska”, da podignemo šatorsko naselje na terenima igrališta iznad doma… Uvečer bismo uživali uz zvuke gitare i melodije tadašnjih šlagera kao i starogradskih pjesama. Hit je tada bila pjesma „Sonja”, jedna od verzija izvođena u ritmu valcera. Dan pred početak škole išli smo na željezničku stanicu sačekivati učesnike škole. I kada su se svi okupili, navečer smo opet, da stvorimo lijep štimung, uhvatili se gitara i, šta drugo do pjevali. U neko doba na vratima se pojavio ON, vrisnuvši sa vrata da ovo nije pjevački klub već izviđačka škola. Svi su umuknuli a ja sam mislio – šta li će biti kasnije kada je ovako počelo.

pečat škole

Da ne duljim, škola je startovala sutradan. Ja sam dobio jednu grupu izviđača, malo mlađih od mene, svrstanih u vod koji smo odmah nazvali „Repetaši”. Bio sam im vođa koji im je trebao prenijeti znanje utvrđeno programom škole. U tom vodu, koliko se sjećam bili su: Senad Glinac, Vlado Peka, Edhem, Jadranko Ohnjec, Džafer, Slavko, Ahmet, Ibro, Hasan… (šteta, nekima sam zaboravio prezimena). Sjajni su to momci bili. Gradivo su sa lakoćom prelazili, a na takmičenjima u okviru škole pokazivali izvrsne rezultate. Često bi nas iznenadio načelnik škole, on, Nećko Dizdarević, koji je vremenom kako je škola trajala, postajao sve prisniji sa mnom i Vesnom Dugonjić, ne zanemarujući i ostale.

Vod Repetaša

Zadnji dan kasno poslijepodne, na zboru cijele škole, okupljeni oko logorske vatre, koju su pravili članovi mog voda (a bila je nakrivljena izazivajući smijeh učesnika škole), poslije spuštanja zastave, načelnik škole Nećko proglasio je rezultate postignute tokom škole. Učesnici su dobili diplome o položenoj sreskoj školi, dodijeljene su diplome pojedincima i vodovima.

Moj vod „Repetaši” proglašen je najboljim vodom. I dok su učesnici bili presretni rezultatima, vidio sam da njihovu radost dijele i mnogi gosti sreskog saveza, pristigli na ovu svečanost. Još nešto. Od strane škole predložen sam za dobivanje zvanja „Izviđač-partizan”. Ja da iskočim iz sebe od radosti. Možda se Nećko ne sjeća, ali se ja sjećam, prvi put sam ga vidio kako se smije.

(Prethodna dva fotosa su sa izleta učesnika škole na Koran i vrelo Miljacke)

Kasnije smo postali dosta bliži a meni je mnogo značilo prijateljstvo sa njim. Nadam se i njemu.

Vesko Vesković