BORAČKO JEZERO – vječna ljubav

Namijenjeno onima koji skoro nisu pohodili Borke

Nisam prve avgustovske subote bio na Boračkom jezeru, na susretu izviđača-veterana. Nisam ni prije 50 godina bio na Prvoj smotri izviđača BiH, pa se nisam ni morao sresti s onima koji jesu. A ako nisam bio na toj smotri – bio sam na mnogim drugim, kad su oni ulazili u prve "veteranske" korake a ja osvajao tek prvu zvijezdu. Ja stajao u stroju – oni ispred stroja – oni su već bili dežurni a meni nisu dali ni da budem požarni.

Oni su smjeli sa svojom izabranicom popiti kafu u "Borašnici" – a meni branili da samo prošetam pored ograde logora gdje je moja izabranica gulila krompir u kuhinji. Pa ne znam ni dan-danas kome je bilo neprijatnije. Nisam otišao jer ne znam da li bih ikoga prepoznao. Kada su oni bili stasiti u "kangarn" uniformama, grudi isturenih da bi mogli sve oznake poredati a košulje dugih rukava su forsirali da bi mogli što više amblema sa akcija prišiti. Sjećam se jednog što je kravatu sa RSNO nosio i kad je bio samo u kupaćim. A gledam ih sada na slikama: daj bože da bi mogli i košulju za sebe naći, izviđačko domaćinstvo odavno takve ne šije a Kinezi se još tome nisu dosjetili. Ni oni sebe ne mogu prepoznati s logorovanja krajem pedesetih i početkom šezdesetih – k'o da je to bilo u prošlom stoljeću. Svi liče na Baden Pauela ili Baden Badena. A ovim veteranima, sada im je osmijeh na licima, a onda ozbiljni omladinci, jedva čekaju "zbor" i nekoga dobro izribaju jer je preskočio preko ograde a nije se javio dežurnom. Jedino su im frizure slične, tad su se šišali da ne sliče na "šumnjake" (još se nisu pojavili Bitlsi) a sad nemaju razlog da idu na šišanje – to im bračni drugovi makazicama rade da ne bi džabe trošili. K'o da frizeri nemaju pravo na život i djecu hraniti.

Nisam otišao jer ko bi opet ispočetka slušao njihove priče. Kada sretnem Poparu, sve mi se čini da je on Badela nagovorio da osnuje skaute, onih godina kada je kao engleski špijun biciklom dojahao do Mostara. Te priče kako su nekada izviđači bili "izviđači", kako se poštovao stariji, kako je bila disciplina… e baš zbog toga nisam otišao. Još se sjećam njihove discipline: večernji zbor se oduži, dnevna zapovijest bude duža od kongresnih zaključaka, pa dok moja planinka opere zube i iziđe iz logora – već je vrijeme povečerju. Samo što sam skupio snagu da je uzmem za ruku, da predložim da odemo do "Prenja", kad već nemamo vremena otići negdje dublje u mrak – odnekuda iskoči dežurni i požuruje povratak u logor. Skupio bih ja i hrabrost da je poljubim – samo da je povečerje pet minuta kasnije. I tako oboje ostanemo gladni ljubavi. Ako slučajno starješina dozvoli da poslije povečerja budemo u logoru i slušamo "Lutajuća srca" i njihovu "Jefimiju" ili Ismetu Dervoz i njenu "Sviraj mi sviraj, jos večeras mili" – to je još gore. I još neko zapjeva uz gitaru izviđačku verziju "Pro arta" sa stihovima "tužna su boračka polja…". A još nisi stigao ni svoju simpatiju zagrliti i ovo te natjera na žalost… ma kakva žalost… plač i tuga… Ti pun snage, željan da otkriješ novi svijet, u planinke oči krupne k'o u srne… a ništa…

Pogled na plažu na Boračkom jezeru

I sad bih se ja trebao sa veteranima družiti i divit im se. Hvala. Eh, da oni znaju kako je to sada. Kada ja redovno ustajem, tad sadašnje simpatije idu na spavanje. Da nisam lično vidio na smotrama proteklih godina – ne bih vjerovao. I koje je sada vrijeme bolje?

Još bi samo trebali na susrete doći i oni iz dijaspore. K'o, radovali bi se, rado bi došli ali nemaju vremena. Moraju obići neke svjetske znamenitosti, neki kanjon, ili neku dubodolinu, nije njima više do ove vukojebine. Možda bi mi rado otišli do njih, ali nit nas zovu nit nude pare za put. E, hajmo se dogovoriti da naredne susrete organizujemo u Parizu, Hjustonu, Ričmondu, Vankuveru ili Stokholmu (ne u Stokholmu, tamo će biti sljedeći Jamboree). Obećali su nam ovi demokratski probrani da ćemo ući u "šengensku zonu" pa to neće biti tako daleko. Neka, drugi put ćemo mi obići a njih ostaviti. Oni bi da žive od uspomena, a naše uspomene otišle… negdje gdje se nema vremena i ne živi od uspomena…

Eeee, zato sam ja zadnje avgustovske subote otišao na Boračko. I prije Boraka srce ti zaigra, što od sreće što od straha kakva je cesta. A Boračko… pusto… Čuješ samo ptice… Jedino Deda i Piksi u zeničkom logoru uz kafu planiraju šta srušiti a šta graditi… Nema Mirze a mogao je doći.

"Prenj" danas

I onda sam polako prošetao stazama svojih smotri i svojih logorovanja. "Prenj" se ne da – palili ga, rušili ga, al' još ranjen gordo stoji.

"Borašnica" stoji umivena i dotjerana.

Livade se predale – uskoro će sve biti isparcelisano i pretvoreno u vikendaška naselja. Kažu, grade etno selo –

Etno naselje

sve kič do kiča. Da nisam vidio to etno selo, ne bih ni znao da su naši preci, kad namire stoku, igrali tenis. A jezero da može – pobjeglo bi, stisnuto između privatnih plaža i ostatka smeća sa javnih plaža.

Al' ono je meni lijepo… i biće takvo dok god mu i jedan izviđač ide u pohode.

Goran Rubil