Sjećanja su bogatstvo koje nam niko ne može oduzeti. A. Kami je kazao nešto u smislu da bi čovjek koji je živio samo jedan dan mogao u zatvoru od sjećanja da proživi stotinu godina i da mu nikada ne bude dosadno.
Evo, ovog kišnog aprilskog jutra 2009. godine, vraćam se u sjećanjima sebi u ljeto 1971. godine.
Završena je V smotra izviđača na cvijetnim livadama Dretelja, ispred drevnog Počitelja, gdje se okupio, i petnaest dana družio, cvijet BiH mladosti. Sjenku na te dane bacio je upad terorističke grupe iz Australije na područje planine Raduše u okolini Bugojna.
Nakon nekoliko dana, po završetku smotre, sa dvadesetak istaknutih izviđača-instruktora iz BiH i Hrvatske, sa zagrebačkog kolodvora Polonija-ekspresom, krećem u petnaestodnevnu posjetu poljskim harcerima, s ciljem razmjene iskustava. Na polasku smo upozoreni da se klonimo razgovora o politici. Tamo je, poslije snažnih radničkih i studentskih nemira i štrajkova, nedavno smijenjen prvi sekretar partije Vladislav Gomulka, a zamijenio ga je Edvard Gjerek. A prvi sekretari su bili sve i sva u komunističkim zemljama.
U kupeu sa mnom putuje vođa naše delegacije, inače smireni i razložni Dragomir Šulc, profesor u Osijeku i pisac udžbenika geografije iz koga sam učio u gimnaziji. Tu je i njegova tiha supruga. On pokazuje fotografiju iz tridesetih na kojoj je i on u vrlo lijepoj uniformi izvidnika Kraljevine Jugoslavije. Pored mene, na sjedištu nepristojno izvaljen, glasno hrče neki mladi Englez, koji je prije sna pljuvao po podu. Nikada dotada ne bih pomislio da neko ko pripada toj staroj naciji može biti tako nevaspitan.
Sjećanja su već uveliko izblijedjela, pa se pitam mogu li se ti davni događaji zaista oživiti. Šta je sa onim sitnim trenucima i pojedinostima koji su tada činili stvarnost, a koji su istinski uzbuđivali naša čula. Voz juri preko usnulih polja i kroz naselja u kojim tu i tamo bljesne kakav tužna svjetlost. O čemu li je razmišljao mašinovođa, šta je brinulo ostalo osoblje voza u toj dalekoj ljetnoj noći. Jutro nas presreće negdje u nekim slovačkim selima. Označio ga je žamor seljanki sa prepunim pijačnim korpama u rukama, baš kao da smo u Bosni.
Stižemo u industrijske Katovice, na veliku željezničku stanicu, na jugu Poljske. Odmah naručujemo kafe, i to velike, misleći da Poljaci ne mare ovaj napitak, ali, na naše veliko iznenađenje, topla tekućina stiže u šoljicama od po pola litre i vrlo razočaravajućeg je ukusa. Sastajemo se sa našim domaćinima. Crnokosa ljubazna dama, između trideset i četrdeset godina, glavna je. Bila je u Jugoslaviji, u Hrvatskoj. Jedan visoki, korpulentni Splićanin, u plavoj porječanskoj uniformi (čini mi se Branko), dobro je poznaje. Vozom nastavljamo putovanje za Varšavu. Na usputnim stanicama svaki čas ulaze i izlaze vesele grupice od 7 do 12 mladih harcera koje besplatno putuju i upoznaju svoju domovinu. Mladi sa sela odlaze u gradove: obilaze muzeje, kulturno-istorijske spomenike i gradski život, a oni iz gradova odlaze na selo. Pored šatora koje nose, za spavanje koriste i škole koje su u ljetnjem periodu bez učenika. Kažu da harcera u Poljskoj ima više od 4 miliona, što je zaista impozantan broj. U glavni grad stižemo naveče i spavamo u nekom osrednjem hotelu. Cijene nisu pretjerane. Poslije doručka obilazimo grad. Na crno mijenjamo marke, dinare i dolare za zlote, kako bismo kupili ponešto od onoga što nam se dopadne. Sve naokolo vrvi od dilera. Navodno, plašeći se policije, zavlače turiste u skrovite kutove i često ih, kod mijenjanja novca, varaju. U jednu veliku novčanicu, kod brojanja, vješto umotavaju manje, pa turistima daju mnogo manje poljskog novca nego što bi trebalo. I neki od nas su bili žrtve takvih prevara. Razočarenje. Obilazimo grad. Pokazuju nam i jednu čudesno visoku građevinu u centru, koju su napravili sovjeti, po ugledu na zgradu Univerzita "Lomonosov" u Moskvi, najvećoj na svijetu poslije onih u Njujorku, ali ova varšavska je manjih dimenzija. (Moskovska ima oko 5 000 štokakvih odaja.) Varšava je poslije rata obnovljena u srednjovjekovnom duhu, doslovno onako kako je izgledala do Drugog svjetskog rata. Impozantnost i raskoš Varšavske opere su nas fascinirali. Takav sjaj i ljepota malo se gdje mogu vidjeti. Prostrani i svijetli muzeji prepuni su uspomenama na burnu i bogatu prošlost, na koju su naši domaćini, s pravom, ponosni. U restoranima, uz jelo može se dobiti samo jedno pivo, a žestokih pića nema. Ali, uprkos tome, pored Visle, koja tiho mili gradom, na svakom koraku teturaju pijanci. Ilegalna prodaja alkohola cvjeta. Posjećujemo i privatne stanove. Prostrani su i komforni. Očigledno da država mnogo polaže na biblioteke, pozorišta, parkove, škole i uopšte društveni standard, ali plate su im, izgleda, niske. Država mnogo pomaže treći svijet, pa Poljaci gunđaju kako svako od njih hrani dva besposlena crnca.
Putujemo u kraljevski Krakov. To je prastari grad, sa univerzitetom iz 14. vijeka. Na brdu Vavel je kraljevski dvorac. Odlazimo kralju u audijenciju, ali prethodno ispred kraljeve odaje čekamo na prijem, bez obzira što je prijesto prazan jer su monarsi već odavno samo zemni prah, ali ceremonijal se mora poštovati. Zidovi su ukrašeni ogromnim goblenima u kojima, kažu, ima i po 90 kg utkanog zlata. Za vrijeme rata bili su, kako nam objašnjavaju, sklonjeni u Kanadi. Nedaleko od Krakova je industrijsko mjesto Nova Huta, sa oko 300 000 stanovnika i ogromnom željezarom «Lenjin». Obilazimo je autobusom. U svom sastavu ima i mljekaru. Tu ručamo, i jedemo sladoled koji se tu i proizvodi. Posjećujemo srednjovjekovni rudnik soli, sada muzej Vjeliču. On je čudo. Dole je i prava crkva pa i košarkaško igralište.
Odlazimo i u Osvjenćim (zloglasni Aušvic), gdje nas presreću potresne slike: oduzete dječije igračke, četkice za zube, odrezana kosa, ostaci krematorijuma, vješala… Tadeuš, jedan od naših domaćina, bio je u njemu logoraš. Voli šah. Stalno ga pobjeđujem. Danas, kada vjerovano odavno nije više među živima, žao mi je što mu nisam pustio da pobijedi neku partiju, kada je već pobijedio smrt.
U Golkovicama igramo protiv Poljaka pored šaha i stoni tenis. Ja sam za protivnika dobio najjačeg i pobijedio, kao i naša ekipa u cjelini. Golkovice su logorski centar, gdje kampuje na hiljade harcera. Oni na logorovanjima ne puše, čak ni oni stariji. Bivši logoraš Tadeuš, strastveni pušač, takođe mora da zaboravi na cigarete. U našu čast jedno popodne priređuju poljski dan, a mi im za nekoliko dana uzvraćamo jugoslovenskim. Kupujemo i na ražnju pečemo jagnjad i, kako nam je dozvoljen izuzetak, i nekoliko buradi piva. Njima je to zamimljivo. Slikaju se grizući janjeću glavu kako pretpostavljaju da su činili divljaci. Neke naše momke piće je zagrijalo pa gledaju djevojke, koje Poljaci ljubomorno čuvaju. A bilo je nekih pokušaja. Kada smo se rastajali, sa jarbola smo svečano i ceremonijalno uz himnu "Hej Slaveni" spustili jugoslovensku zastavu i predali je domaćinima na čuvanje.
Narednog dana penjali smo se na Visoke Tatre, planinu između Poljske i Češke, a potom razgledali Zakopane, živopisni turistički gradić u kome je na ljetnjem suncu sve vrvjelo od radoznalih turista.
Splavarenje divljim Dunajcem bila je prilika da se malo osvježimo od velikih vrućina. Bilo je uzbudljivo i veselo. Neko je odnekuda izvadio flašu žestokog pića, pa su pojedini i dobro potegli. O tome svjedoče i požutjele fotografije, koje je napravila naša domaćica.
Odlazimo u Novi, pa u Stari Sonč, gdje kupujemo suvenire, obično srebreni nakit sa jantarom, rezbarene predmete, vezene torbice ili ukrasne predmete koji bi mogli da obraduju naše kod kuće.
U Krakovu se dirljivo i zahvalno opraštamo od svojih domaćina i nakon 15 dana vraćamo se kući i radosni i tužni…
Kanula je i poneka suza…
P. S.
Eto, na brzu ruku toliko o putu u Poljsku 1971. godine.
Lijep pozdrav! Možda bi to neko od putnika mogao nadopuniti.
Lijep pozdrav! Momčilo iz Čelinca
Evo, ovog kišnog aprilskog jutra 2009. godine, vraćam se u sjećanjima sebi u ljeto 1971. godine.
Završena je V smotra izviđača na cvijetnim livadama Dretelja, ispred drevnog Počitelja, gdje se okupio, i petnaest dana družio, cvijet BiH mladosti. Sjenku na te dane bacio je upad terorističke grupe iz Australije na područje planine Raduše u okolini Bugojna.
Nakon nekoliko dana, po završetku smotre, sa dvadesetak istaknutih izviđača-instruktora iz BiH i Hrvatske, sa zagrebačkog kolodvora Polonija-ekspresom, krećem u petnaestodnevnu posjetu poljskim harcerima, s ciljem razmjene iskustava. Na polasku smo upozoreni da se klonimo razgovora o politici. Tamo je, poslije snažnih radničkih i studentskih nemira i štrajkova, nedavno smijenjen prvi sekretar partije Vladislav Gomulka, a zamijenio ga je Edvard Gjerek. A prvi sekretari su bili sve i sva u komunističkim zemljama.
U kupeu sa mnom putuje vođa naše delegacije, inače smireni i razložni Dragomir Šulc, profesor u Osijeku i pisac udžbenika geografije iz koga sam učio u gimnaziji. Tu je i njegova tiha supruga. On pokazuje fotografiju iz tridesetih na kojoj je i on u vrlo lijepoj uniformi izvidnika Kraljevine Jugoslavije. Pored mene, na sjedištu nepristojno izvaljen, glasno hrče neki mladi Englez, koji je prije sna pljuvao po podu. Nikada dotada ne bih pomislio da neko ko pripada toj staroj naciji može biti tako nevaspitan.
Sjećanja su već uveliko izblijedjela, pa se pitam mogu li se ti davni događaji zaista oživiti. Šta je sa onim sitnim trenucima i pojedinostima koji su tada činili stvarnost, a koji su istinski uzbuđivali naša čula. Voz juri preko usnulih polja i kroz naselja u kojim tu i tamo bljesne kakav tužna svjetlost. O čemu li je razmišljao mašinovođa, šta je brinulo ostalo osoblje voza u toj dalekoj ljetnoj noći. Jutro nas presreće negdje u nekim slovačkim selima. Označio ga je žamor seljanki sa prepunim pijačnim korpama u rukama, baš kao da smo u Bosni.
Stižemo u industrijske Katovice, na veliku željezničku stanicu, na jugu Poljske. Odmah naručujemo kafe, i to velike, misleći da Poljaci ne mare ovaj napitak, ali, na naše veliko iznenađenje, topla tekućina stiže u šoljicama od po pola litre i vrlo razočaravajućeg je ukusa. Sastajemo se sa našim domaćinima. Crnokosa ljubazna dama, između trideset i četrdeset godina, glavna je. Bila je u Jugoslaviji, u Hrvatskoj. Jedan visoki, korpulentni Splićanin, u plavoj porječanskoj uniformi (čini mi se Branko), dobro je poznaje. Vozom nastavljamo putovanje za Varšavu. Na usputnim stanicama svaki čas ulaze i izlaze vesele grupice od 7 do 12 mladih harcera koje besplatno putuju i upoznaju svoju domovinu. Mladi sa sela odlaze u gradove: obilaze muzeje, kulturno-istorijske spomenike i gradski život, a oni iz gradova odlaze na selo. Pored šatora koje nose, za spavanje koriste i škole koje su u ljetnjem periodu bez učenika. Kažu da harcera u Poljskoj ima više od 4 miliona, što je zaista impozantan broj. U glavni grad stižemo naveče i spavamo u nekom osrednjem hotelu. Cijene nisu pretjerane. Poslije doručka obilazimo grad. Na crno mijenjamo marke, dinare i dolare za zlote, kako bismo kupili ponešto od onoga što nam se dopadne. Sve naokolo vrvi od dilera. Navodno, plašeći se policije, zavlače turiste u skrovite kutove i često ih, kod mijenjanja novca, varaju. U jednu veliku novčanicu, kod brojanja, vješto umotavaju manje, pa turistima daju mnogo manje poljskog novca nego što bi trebalo. I neki od nas su bili žrtve takvih prevara. Razočarenje. Obilazimo grad. Pokazuju nam i jednu čudesno visoku građevinu u centru, koju su napravili sovjeti, po ugledu na zgradu Univerzita "Lomonosov" u Moskvi, najvećoj na svijetu poslije onih u Njujorku, ali ova varšavska je manjih dimenzija. (Moskovska ima oko 5 000 štokakvih odaja.) Varšava je poslije rata obnovljena u srednjovjekovnom duhu, doslovno onako kako je izgledala do Drugog svjetskog rata. Impozantnost i raskoš Varšavske opere su nas fascinirali. Takav sjaj i ljepota malo se gdje mogu vidjeti. Prostrani i svijetli muzeji prepuni su uspomenama na burnu i bogatu prošlost, na koju su naši domaćini, s pravom, ponosni. U restoranima, uz jelo može se dobiti samo jedno pivo, a žestokih pića nema. Ali, uprkos tome, pored Visle, koja tiho mili gradom, na svakom koraku teturaju pijanci. Ilegalna prodaja alkohola cvjeta. Posjećujemo i privatne stanove. Prostrani su i komforni. Očigledno da država mnogo polaže na biblioteke, pozorišta, parkove, škole i uopšte društveni standard, ali plate su im, izgleda, niske. Država mnogo pomaže treći svijet, pa Poljaci gunđaju kako svako od njih hrani dva besposlena crnca.
Putujemo u kraljevski Krakov. To je prastari grad, sa univerzitetom iz 14. vijeka. Na brdu Vavel je kraljevski dvorac. Odlazimo kralju u audijenciju, ali prethodno ispred kraljeve odaje čekamo na prijem, bez obzira što je prijesto prazan jer su monarsi već odavno samo zemni prah, ali ceremonijal se mora poštovati. Zidovi su ukrašeni ogromnim goblenima u kojima, kažu, ima i po 90 kg utkanog zlata. Za vrijeme rata bili su, kako nam objašnjavaju, sklonjeni u Kanadi. Nedaleko od Krakova je industrijsko mjesto Nova Huta, sa oko 300 000 stanovnika i ogromnom željezarom «Lenjin». Obilazimo je autobusom. U svom sastavu ima i mljekaru. Tu ručamo, i jedemo sladoled koji se tu i proizvodi. Posjećujemo srednjovjekovni rudnik soli, sada muzej Vjeliču. On je čudo. Dole je i prava crkva pa i košarkaško igralište.
Odlazimo i u Osvjenćim (zloglasni Aušvic), gdje nas presreću potresne slike: oduzete dječije igračke, četkice za zube, odrezana kosa, ostaci krematorijuma, vješala… Tadeuš, jedan od naših domaćina, bio je u njemu logoraš. Voli šah. Stalno ga pobjeđujem. Danas, kada vjerovano odavno nije više među živima, žao mi je što mu nisam pustio da pobijedi neku partiju, kada je već pobijedio smrt.
U Golkovicama igramo protiv Poljaka pored šaha i stoni tenis. Ja sam za protivnika dobio najjačeg i pobijedio, kao i naša ekipa u cjelini. Golkovice su logorski centar, gdje kampuje na hiljade harcera. Oni na logorovanjima ne puše, čak ni oni stariji. Bivši logoraš Tadeuš, strastveni pušač, takođe mora da zaboravi na cigarete. U našu čast jedno popodne priređuju poljski dan, a mi im za nekoliko dana uzvraćamo jugoslovenskim. Kupujemo i na ražnju pečemo jagnjad i, kako nam je dozvoljen izuzetak, i nekoliko buradi piva. Njima je to zamimljivo. Slikaju se grizući janjeću glavu kako pretpostavljaju da su činili divljaci. Neke naše momke piće je zagrijalo pa gledaju djevojke, koje Poljaci ljubomorno čuvaju. A bilo je nekih pokušaja. Kada smo se rastajali, sa jarbola smo svečano i ceremonijalno uz himnu "Hej Slaveni" spustili jugoslovensku zastavu i predali je domaćinima na čuvanje.
Narednog dana penjali smo se na Visoke Tatre, planinu između Poljske i Češke, a potom razgledali Zakopane, živopisni turistički gradić u kome je na ljetnjem suncu sve vrvjelo od radoznalih turista.
Splavarenje divljim Dunajcem bila je prilika da se malo osvježimo od velikih vrućina. Bilo je uzbudljivo i veselo. Neko je odnekuda izvadio flašu žestokog pića, pa su pojedini i dobro potegli. O tome svjedoče i požutjele fotografije, koje je napravila naša domaćica.
Odlazimo u Novi, pa u Stari Sonč, gdje kupujemo suvenire, obično srebreni nakit sa jantarom, rezbarene predmete, vezene torbice ili ukrasne predmete koji bi mogli da obraduju naše kod kuće.
U Krakovu se dirljivo i zahvalno opraštamo od svojih domaćina i nakon 15 dana vraćamo se kući i radosni i tužni…
Kanula je i poneka suza…
P. S.
Eto, na brzu ruku toliko o putu u Poljsku 1971. godine.
Lijep pozdrav! Možda bi to neko od putnika mogao nadopuniti.
Lijep pozdrav! Momčilo iz Čelinca
No comments:
Post a Comment